Prof. Zlatko Miliša: Nema prepuštanja stihiji života

Kada čovjek pronađe smisao života, tada otkriva misterij života. Važnost svrhe najbolje otkrivamo u dramatičnim životnim okolnostima. Misterij života otkrivaju dvojbe: postoji li sloboda koja ljudima daje pravo izbora da se liše života i/ili je moguć dostojanstven život lišen slobode izbora?

Majka Tereza nas je podarila predivnim mislima o životu: “Život je prilika – iskusi je. Život je ljepota – divi joj se. Život je san – učini ga stvarnim. Život je izazov – suoči se s njim. Život je zadatak – izvršavaj ga. Život je igra – igraj se. Život je dragocjen – njeguj ga. Život je bogatstvo – čuvaj ga. Život je ljubav – uživaj je. Život je tajna – pronikni je. Život je obećanje – ispuni ga. Život je tuga – nadiđi je. Život je himna – pjevaj je. Život je borba – prihvati je. Život je tragedija – uhvati se s njom u koštac. Život je avantura – usudi se. Život je sreća – zasluži je. Život je život – brani ga”

Dva pogleda na život

Postoje dva načina na koje ljudi gledaju na život. Prvi je pasivan: „Ja sam žrtva i ne mogu ništa promijeniti“, a drugi aktivan: “Ja mogu riješiti problem; mogu tražiti pomoć od drugih ali i pomoći drugima!“ Ovaj potonji je pogled pozitivnog motrišta. Kod prvog gledišta ljudi (samo) vide nevolju, loš ishod ili tzv. sudbinu, koja navodno kroji naše živote. Ljudi koji tako gledaju zarobljenici su pesimizma i rezigniranosti. Takvi često žive u uvjerenju da su svi ljudi lošeg karaktera. To su pogledi umornih i (unaprijed) poraženih ljudi.

Suprotno njima, ljudi pozitivnog motrišta ostaju ustrajni u optimizmu neovisno o godinama i o tome što im je njihovo strpljenje možda produžilo tjeskobu i patnju, vjera donosila životne kušnje ili razočaranja, sreća privid zadovoljstva. Shvatili su prolaznost zdravlja i izvanjske ljepote, ali im je vjera postala glavna odrednica pogleda u (bolje) sutra. Životno sazrijevanje pomoglo im je napustiti osjećaj beznađa ili očajanja. Od vremena svog studiranja pamtim misao jednog osamdesetogodišnjaka koji mi je rekao: “Moj život starca vama je mladima nepoznanica: “Prvi put živim!“

Ivančić: Kriza života je kriza smisla

Da bismo objektivno sagledati vlastite probleme, trebali bismo se dobrano potruditi upoznati probleme drugih ljudi. “Kad god čujem nekoga kako kaže da je život težak, uvijek ga imam potrebu upitati: ‘U usporedbi s čime?’” (Sydney J. Harris). Zato je naš život određen temeljnim pitanjem koje glasi: jesmo li spremni na promjene i što možemo učiniti za sebe i druge?

Richard J. Leider u knjizi Moć svrhe otkriva svoj glavnu misiju – „pomaganje ljudima da otkriju moć svrhe“. To sažeo Tomislav Ivančić u tezi kako je kriza života „kriza smisla“. Jedna od najčitanijih knjiga današnjice Jordana Petersona, Dvanaest pravila za život : Protuotrov kaosu upozorava da je naš život „tanki led na kojemu svi kližemo. Kada je led na kojemu kližete čvrst, to je red. Kada se dno raspukne, led puca i vi propadate kroz njega, to je kaos“. Upozoravajući na razarajuće posljedice osjećaja odbačenosti, gubitka smisla, ideala, beznađa, ravnodušja, nespremnosti na žrtve i odricanja. Zato vlč. Zlatko Sudac upozorava: „Sve što se danas oko nas događa stvara od nas promatrače života, a sve manje sudionike… Izgleda da mnogi život samo odrađuju.“ Zato nema predaje ni prepuštanja stihiji života.

Što bi ljudi mijenjali u svojim životima?

Richard J. Leider u knjizi Moć svrhe otkriva da je od svojih klijenata, starijih od 65 godina, doznao da bi tri stvari mijenjali u svojim životima: bili bi promišljeniji, hrabriji i što ranije saznali svrhu svog života. Svrha nam pomaže shvatiti bit života. Njegovi sugovornici otkrivaju da im životni smisao daje dostojanstvo, ustrajnost, hrabrost, volju za životom, kvalitetniju komunikaciju, pomaganje drugima i bolje kormilarenje u životnim brodolomima. Važnost svrhe najbolje otkrivamo u dramatičnim životnim okolnostima. Zato Leider otkriva da se naš život sastoji od „faza progresivnog buđenja koje uključuju fizička, mentalna, emocionalna i duhovna otkrića“.

Životne drame kao izazovi

Gotovo univerzalna spoznaja ljudi u nevoljama je da postoje tri tipa ljudi oko nas u teškim vremenima: prvi su oni koji su bili s nama u teškim vremenima, drugi su oni koji su nam okrenuli leđa u teškim vremenima, a treći oni koji su umnogome odredili naša teška vremena.

Većina ljudi zauzeta je sobom i/ili pitanjem što im se događa (Zašto baš meni?), a da se istodobno ne pitaju reagiraju li i kako na sve što im se događa?! Problem je kada ne učimo iz iskustva i kada živimo očekujući da nam drugi riješe probleme. Svi ljudi imaju probleme, a razlikuju se po to se kako se nose s njima.

U osobnim i društvenim dramama se lakše razdvaja važno od nevažnoga. Život je prihvaćanje teških dionica života kao izazova i zato je važno znati da nikada nije kasno za prevrednovanje i preslagivanje prioriteta. Kada čovjek u pronađe smisao života, tada otkriva misterij života. “Mnogim ljudima prošao je život u strahu da ne pogriješe. I uglavnom, nisu imali većih grešaka. Život im je prošao bez grešaka i bez smisla” (Dušan Radović).

Nema osobe koja za života nije bila bespomoćna. Ali to im je bila prilika za oslobađanje od lažnog osjećaja svemoći. „Neživot je postavljati na život takve zahtjeve da smo uvijek nezadovoljni životom“ (Ivan Golub u knjizi Čežnja za licem). Slijedom Golubovih misli, mogli bismo reći da je život prihvaćanje teških dionica života kao izazova. I psihoterapeuti ne koriste termin „problem“ nego prepreke ili izazovi. “Uzdisati nad prošlim jadom siguran je način da se privuče novi” (William Shakespeare).

Artur Jores, u knjizi Čovjek i njegova bolest, tvrdi da čovjek današnjice „ne voli trpjeti i stoga promašuje moć dozrijevanja koju u sebi nosi patnja. Najradije bi i ne umro. Htio bi ne oboljeti, ne starjeti, ništa ne riskirati. Sve se to odvija u tamnici njegova Ja… Nezadovoljno Ja tada bježi u bolest.” Tome u prolog navodim dva primjera…

Francuskinja Jacqueline Jencquel (74), iako zdrava, odlučila je umrijeti – oduzeti si život. Medijima je otkrila da je takvu odluku donijela jer ne želi osjetiti sve što sa sobom donosi starost: „Star čovjek ne može biti potpuno zdrav. Ja to već sad vidim po svojem seksualnom životu koji nije tako dobar koliko bih ja htjela. Uživala sam u životu i sada želim umrijeti prije nego osjetim sve terete starosti. Ne želim umjesto strasti osjećati sažaljenje.“

Drugi primjer navodim iz izvrsnog filma Život je more. Ramón je glavni lik filma snimljenog po istinitom događaju u Španjolskoj, koji je kao mladi mornar uslijed teške ozljede kralježnice tridesetak godina ostao prikovan za krevet i ovisan o pomoći drugih. Iako je bio okružen nesebičnom pažnjom najbližih, Ramón je odlučio (dostojanstveno) okončati svoj život. Sve godine nakon teške ozljede se gorljivo posvetio borbi za legalizaciju “ubojstva iz milosrđa”. Ova biografska drama o životu paraplegičara otvorila je mnoga pitanja o životu, a između ostalog i pitanje: jesmo li samo mi gospodari svog života i smrti?

Ramónov izbor je bio dostojanstvena smrt, a ne život, kojim opterećuje druge ili život u mukama. Ramóna je od tog nauma odgovarao jedan svećenik, koji je također patio od iste bolesti, s tezom da “sloboda koja ga lišava slobode nije sloboda” na što mu je Ramon odgovorio: “Ni život koji je lišen slobode nije život”.

Zaključno

Kod aktualiziranja priče o misteriju života dobro je podsjetiti na poučnu priču “Vlak života” (nepoznata autora): „Život je poput putovanja u vlaku. Kada kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga putovanja. Istina je drukčija. Kad-tad oni će izići iz vlaka… No, u vlak će ući drugi ljudi. Neki koji ulaze u vlak gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Neki u vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu.

A ima i onih koji u vlaku za trajanja vožnje spremno pomažu onima kojima treba pomoć. Neki poslije izlaska iz vlaka ostavljaju iza sebe čežnju. Neki nanose nevolje. Mnogi ulaze i izlaze a mi ih nismo ni zapazili. Čudi nas što su putnici koji su nam najdraži u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tome odsječku našega putovanja… Neki će potražiti te osobe i pokušati se smjestiti u njihov vagon. No, na našu žalost ne možemo sjesti uz njih.

Mjesto pokraj njih već je netko drugi zauzeo. Takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, sastanaka i rastanaka, bez ponovnoga sastanka… Pokušajmo od svoga putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo. Sjetimo se i toga da na svakome odsječku životnoga kolosijeka netko od suputnika može ‘iskliznuti’ . I mi ćemo ‘iskliznuti’ s kolosijeka…Najveći je misterij putovanja to što ne znamo kada ćemo izići iz vlaka. Ne znamo ni kada će naši suputnici izići… Vjerujem da će jako boljeti rastanak s nekima koje sam susreo za vrijeme putovanja… Pokušajmo pri izlasku iz vlaka ostaviti sjedalo koje u putnicima što nastavljaju putovanje budi ugodna sjećanja.“

I doista, nitko osim nas ne može odrediti put kojim smo krenuli, kao ni „prtljaga“ koju imamo ili smo je ostavili. To je pitanje izbora, ali i osobne odgovornosti. Zato nikada i ne treba biti toliko umoran od života da se nema snage za nove početke.

** Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar. Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.