Prof. Zlatko Miliša: U potrazi za identitetom – što (ne) želim biti, kome (ne) vjerovati ili koja je moja (najvažnija) uloga?

Čovjek je najveća nepoznanica sebi samome, ali uporno traži odgovore na sve izvan sebe. Identitet nije jednodimenzionalan i nije ga moguće racionalizirati. Identitet obuhvaća dijelove koji su naslijeđeni, društveno uvjetovani i dijelove koje sami biramo. Imamo spolni, (danas i rodni), nacionalni, radni, obrazovni, jezični, religijski, politički, kulturni… identitet. Formiranje identiteta je proces u traženju sebe, kome pripadam, kome vjerujem, a tko meni, kojim putem ići i što želim postići. Identitet je stalno u nastajanju, promjenjiv je i višeslojan. Mi nismo “jedinstvene osobe”, jer je naš identitet sastavljen od brojnih fragmenata. O osobnom ili nacionalnom identitetu razmišljamo kada je on ugrožen. Izazov je u traženju.

Društveni aspekt identiteta

Burke i Stets razmatraju sociološki aspekt identiteta, koji definiraju kao „skupinu značenja koja određuju tko je osoba koja zauzima određenu ulogu u društvu, koja je član određene skupine…“ Ističu da pojedinci pripisuju određena značenja samima sebi kao, primjerice, studenti, očevi, majke, supružnici, djeca, mladi, pripadnici određenih političkih stranaka i slično. To su njihove uloge kojima dobivaju osjećaj pripadnosti. “Osobe imaju više identiteta budući da imaju više uloga, članovi su više skupina i imaju različite osobine ” (P. J. Burke i J. E. Stets u knjizi Identity Theory). Problem je kada se pojedinac gubi u njima ili kada “MI” uguši “JA”. Jedna nas uloga u nekom trenutku može okupirati toliko da zanemarimo ostale. Identitet se formira u komunikaciji s drugima. Nije važna samo naša percepcija drugih, nego i to kako drugi doživljavaju nas.

U odnosu na tradicionalne kulture, u zapadnjačkim se kulturama povećava osobna, skupna i društvena kriza identiteta. Problemi nastaju kada ja očekujem od drugoga da učini što nije druga osoba spreman/a učiniti ili kada drugi očekuje od mene da učinim nešto što ja nisam spreman učiniti. Dakle, mi svi imamo očekivanja koja često nisu realna. Sociolog Đuro Šušnjić u tekstu “Tko sam zapravo ja?” otkriva da više “nepoznatih ja” stanuje u nama: 1. iskustveno ja, 2. uzvišeno ja (kakav želim biti), 3. pravo ja (kakav sam u društvenom i privatnom životu) i 4. potlačeno ja (ugušeno konformizmom). Ako ja nisam samo ono što mislim da jesam, onda nisam ni što drugi misle da ja jesam.

Psihološki aspekt (krize) identiteta

Identitet se urušava u trenutku kada se identificirano s dugim(a). Eriksonova teorija psihosocijalnog razvoja imala je doprinos u analizama krize identiteta (E. H. Erikson, u knjizi Identity: Youth and Crisis). Prema Eriksonovoj teoriji razvoj se odvija kroz stadije. U svakom stadiju postoje utjecaji okoline na pojedinca. Svaki psihosocijalni stadij vezan je uz određenu vrstu krize. Psihosocijalni razvoj ličnosti temelji se na rješavanju kriza ili konflikata. Erikson posebno naglašava period adolescencije kao prijelaz iz djetinjstva u
odraslo doba. Važno je imati sliku o sebi i nametnutim trendovima i ulogama. U adolescenciji se češće događaju sukobi s roditeljima, promjene u emocijama i ponašanju, rizično ponašanje te razni aspekti krize identiteta. Identitet, kriza identiteta, autoriteta i zbrka uloga su najpoznatiji Eriksonovi pojmovi.

Kriza identiteta se produbljuje sa transrodnom ideologijom koja želi rekonceptualizirati ljudsku narav. Rodna ideologija implicira stav kako spol nije konstanta, jer je svaka individua određena rodom kojeg kad poželi može promijeniti, ovisno kako se (odrasli ili djeca) osjećaju! Etički i pedagoški je nedopustivo, prije punoljetnosti, djeci dopuštati mijenjati spol. Promjena spola bez dobne granice, je dio projekta rodne ideologije.

Nijedna društvena skupina ili osoba nisu izuzeti od kriznih epizoda.
“Htjeli bismo da nam netko kaže kome pripadamo kad već svoji nismo” (S. Mihalić). Ako nemamo svoj svijet, živimo tuđe živote, ili živimo život kroz prizmu tuđih naočala. Poželjna je situacija kada sami odlučujemo o svojim izborima, kada dignuti sidro, hoćemo li dopustiti da nas određena sredina ili ljudi (za)prljaju. Volim biti otvoren i svima kazati što ih pripada, ali i od drugih očekujem isto. Oni koji taktiziraju stalno misle kome su što rekli. Takvi govore ono što drugi žele čuti. To je put u samoobmanjivanje.

Samovrednovanje

Pitanje vlastite pocjene je važno kako bismo razgraničili naše pravo od lažnog Ja. Provjeravamo li koji stupanj važnosti dajemo karijeri, razvoju osobnosti, iskrenosti, novim izazovima, zdravlju – mentalnom i tjelesnom, vjeri, novcu, obitelji, društvenom životu, ljubavi?
“Jasno nam je kako je za izgradnju kuće potrebno imati plan, ali katkada zaboravljamo kako je za izgradnju našega života isto tako potrebno imati nacrt.” (David Niven u knjizi 100 tajni uspješnih ljudi).

Samovrednovanje ovisi o tri procesa: “Prvo, mora vam biti jasno što želite. Drugo, budite iskreni prema sebi kada procjenjujete svoje postupke. Treće, mora vam biti jasna razlika između samog događaja i vašega doživljaja toga događaja”. (Diane Gossen i Judy Anderson u knjizi Stvaranje uvjeta za kvalitetne škole). Samovrednovanje, prema tim autoricama, otkriva odgovore na ova pitanja: Želim li se miriti sa situacijom ili želim mijenjati sebe i okruženje? Je li ono što činim usklađeno s mojim uvjerenjima? Koja je moja glavna uloga? Ako je samo profesionalna, onda ona često predstavlja oklop koji nam je težak. Nemamo pravo zaključivati što druge obilježava, osuđivati njihov identitet, put kojim idu, sve dok sve (is)to ne znamo za sebe.

Propitivanje vlastitog ‘ja’

Onaj kome je stalo do formiranja vlastite osobnosti u stalnom je propitivanju vlastitog “ja”. Ta potraga traje cijeloga života. Ne radi se samo o krizi mladosti, nego i o krizi srednje ili treće životne dobi. Dvojbe s kojima se suočavamo u razotkrivanju samog sebe započinju
pitanjima tko sam ja, što govorim, što radim i bez čega ne mogu? Zato je važno znati kako sebe procjenjujemo a kako drugi, kakvi bismo željeli biti i što drugi očekuju od nas. Pored toga, važno je dovesti u relacije: Psihološko Ja – procjena vlastitih stavova, potreba, preferencija, misli i osjećaja, socijalno Ja – kakvi smo u uspostavljanju socijalnih kontakata, tjelesno Ja – odnos prema vlastitom tijelu i važnost vanjskog izgleda te aktivno Ja – procjenjujemo u čemu smo najuspješniji ili što nam pričinja zadovoljstvo u različitim aktivnostima. Imati svoje Ja je pretpostavka nečije zrelosti i samostalnosti.

No, važno se upitati kako se drugi osjećaju zbog mene, jer i naš odnos prema drugima otkriva važan dio našeg Ja. Postoje i druga pitanja u formiranju identiteta: što (ne) želim biti, kome (ne) vjerovati ili koja je moja (najvažnija) uloga? “U našim očima naš je identitet neodvojiv od onoga što se nama čini najvažnijim. Naš identitet izražava dio nas koji se nama najviše sviđa i na koji se oslanjamo kako bismo sebe izgradili. A koji je to dio nas koji nas u vlastitim očima najbolje i bitno definira? Upravo je to pitanje na koje tražimo odgovor kada se pitamo o svome identitetu. Identitet definira način promjene, dok način promjene definiramo sami.” (Alain de Benoist, francuski filozof.). Ako želimo mijenjati druge i svijet oko sebe, trebamo prvo sebe dobro (pro)cijeniti. Tek tada možemo znati što želimo od života. Jorge Bucay u knjizi Put duhovnosti je dao upozorenje: “Pokušati poboljšati vlastiti život mijenjajući druge je jalov posao”.

Umjesto zaključka: Šest životnih isječaka

Čovjek može i NE mora biti biće rada (ako rad gleda kao otuđenu djelatnost), društveno biće (ako je dio mase internetski umreženih usamljenika), prirodno biće (ako ne uništava ekosustav), racionalno (ako ga ne vode iracionalni impulsi), vjere (ako se ne deklarira kao ateista), kulture (kada je ne poštuje ili ruši). Između ovih šest isječaka o čovjeku postoje međusobne poveznice i veći ili manji stupanj poveznica. No, cjelinu nikada nećemo moći zaokružiti. U našim životima ponekad živimo kao da nema izlaza, ponekad želimo pobjeći od životnih teškoća ili boli, ponekad smo kao djeca, samo bi se smijali ili igrali – homo ludens, ponekad plakali ili očajavali, ponekad nas ponesu emocije ili iluzije, a ponekad nas ponese snažan društveni angažman. Neki ljudi su bez ostatka posvećeni vjeri te posvete svoj život ohrabrivanju ili pomaganju drugima. U svakom slučaju čovjek ostaje najveća nepoznanica sebi samome, ali uporno traži odgovore na sve izvan sebe.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.