Prof. Zlatko Miliša: Zašto je dobro učiti na svojim i tuđim životnim iskustvima?

Do otkrivanja onoga što nam se događa možemo doći rekonstrukcijom iskustva. Mudrost je dar sinteze relativnosti i relevantnosti činjenica, znanja i stečenog iskustva. Znanje je prolazno, a mudrost stečena iskustvom ostaje kao neprolazna vrednota. Problem je u tome što ne učimo iz iskustava vlastitih ili što živimo od očekivanja drugih, piše Zlatko Miliša.

Zašto su iskustva važna?

Sva iskustva su upozorenja i/ili pouke. Životna iskustva nas upozoravaju da uvijek imamo nove izazove te da nikada nije kasno za nove izbore.

Edith Eva Eger, u knjizi Izbor konstatirala je da “koliko god naše iskustvo bilo frustrirajuće… uvijek možemo odabrati kako ćemo reagirati na njega.” Preispitivanje bolnih iskustava je put k otkrivanju novih izazova, koja postaju ključ osobnog rasta. Da nemamo teških dionica u svom životu, ne bismo upoznali svoje potencijale, ali ni pravo lice drugih. Bolest nije prokletstvo. Moja bolest me osnažila. Ako ništa drugo, živim(o) “muci u inat ” (M. Selimović). Nije problem kada si u boli, nemiru, patnji…, problem je samo ako odustaneš od borbe. Bolest (posta)je blagoslov kada prevrednuješ životne prioritete te uvidiš tko ti je (pre)ostao. Bolest je prava prilika da (konačno) progledamo!

>Miliša: Poruke za bolesne, liječnike, ali i nesavjesne

Iskustvo se stvara spoznavanjem svojih i tuđih pogrješaka. Svatko od nas ima prilike učiti iz vlastitog iskustava i tako korigirati sadašnje i buduće odnose. Nije važno koliko smo životnih lekcija imali, nego jesu li one promijenile naše ponašanje. Selimović to sažima ovim riječima: “Nikad ne žalite što ste upoznali neku osobu. Dobre osobe ti donose sreću, loše iskustvo, zle lekcije, a najbolje – uspomene.”

Mnogi ne brinu o nikome

U životu sam naučio da mnogi ne cijene ako brineš za druge. Mnogi ne brinu o nikome, jer neovisno o tome koliko se posvećuješ drugima većina ti neće uzvratiti brigom za tebe. Naučio sam da sam nezamjenjiv i da sam nosim svoj križ.

Kada osoba aktivno razmišlja o posljedicama traumatskog iskustva, ima veći potencijal za osobni rast. Cilj nije zaboraviti traumu nego se znati nositi s njenim izazovima! Posttraumatski rast je doživljavanje i percepcija traumatskih iskustava na način koji poboljšava osobni razvoj i rast. Dječji psiholog Den Kindlon upozorava da djeca bez bolnih iskustava nemaju “psihološki imunitet” pa roditelji djeci ne bi trebali tajiti vlastite padove, neuspjehe, boli i sl.

Iskustvo nam govori da su većina ljudi kritizeri, da životare, da ih ne zanima kritički dijalog, davanje, iskreni razgovor, žrtvovanje, pomaganje, suosjećanje, solidarnost… Shvatio sam da prijateljstvo i društvenost postaju mitovi, da današnji svijet obilježavaju rastući međucivilizacijski i anticivilizacijski sukobi. Ovo je stanje najbolje opisano u jednom grafitu: “Civilizacija je put od pećine do atomskog skloništa.”

Problemi kao izazovi

Smatram da su sebeljublje i nedostatak empatije suvremena svjetska prijetnja u razvoju zdravog društva i osobnosti. Postoji iznimno malo plemenitih ljudi i to smatram glavnim problemom današnjice.

Mnogi (ne)svjesno odbijaju rješavati svoje probleme. Nemaju svi problemi rješenja, ali problem postaje najveći onda kada ga ne želimo priznati ili vidjeti. Svi ljudi imaju probleme, a razlikuju se po tome kako se nose s njima. Sve ovisi o tome kako gledamo na problem. Sa strane, na pasivan način – ja sam žrtva i ne mogu se pomaknuti, ili na aktivan način – ja mogu riješiti problem; mogu tražiti pomoć od drugih ali i pomoći drugima! Shvatio sam da je život prihvaćanje teških dionica života kao izazova, a neživot odbacivanje teških dionica i ne-učenje iz njih.

U polemikama s ljudima, prije nego što počnu govoriti o problemu, prvo ih upitam: “Što predlažeš?!” Ako nema nekog odgovora, dalje ne razgovaram. “Kad god čujem nekoga kako kaže da je život težak, uvijek ga imam potrebu upitati: ‘U usporedbi s čime?’” (Sydney J. Harris).

Zato je naš život određen temeljnim pitanjem koje glasi: jesmo li spremni na promjene i što možemo učiniti za sebe i druge. “Najveća opasnost u životu jesu ljudi koji žele promijeniti sve i oni koji ne žele promijeniti ništa” (Nancy Astor).

Mudrost opraštanja

Naučio sam da opraštanje nije isto što i zaboravljanje, da je opraštanje lijek, ali da rijetki to prakticiraju. Opraštanje nam omogućuje da živimo u sadašnjosti, ostavimo prošlost iza sebe, a oprost donosi nutarnji mir!

Moj prijatelj Damir Biloglav mi je jednom rekao: “Da je opraštanje samo 1 posto zaboravljanja svijet bi bio Edenski vrt”. Naučio sam da neki više ili manje otežavaju i/ili olakšavaju put opravka, ali uglavnom sav teret križa podnosiš sam. “Naučio sam da bez obzira kolika je tvoja bol svijet ide dalje i ne obazire se na tvoju bol. Naučio sam da nije dovoljno da mi drugi oproste, ponekad trebaš oprostiti sam sebi… Naučio sam da trebaju godine kako bi se sagradilo povjerenje, a samo sekunde da se unište. Naučio sam da nije stvar u tome što u životu imaš nego koga imaš.” (Omer B. Washington)

Zaključno

Vrtimo se u krugu od bespomoćnosti do pobune, od anemičnosti do očaja, kao da ništa nismo naučili iz vlastitih i tuđih padova, i ne vidimo da su prave vrednote tu pred nama – u ljudima koji su ih zavrijedili svojom hrabrošću i bogatim životnim iskustvom. Tvrditi da ih nema znači odustati od promjena.

O autoru:

* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar. Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu.

Prof. Miliša autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Miliša je i dobitnik godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.