Pokojni general Slobodan Praljak u oporuci je poručio da želi da sveta misa za njega bude u Hercegovačkoj crkvi u Zagrebu. To je dakle bila sveta misa po njegovoj želji. Jedino na ovu misu došla mu je obitelj i intimni prijatelji iz rata i iz poraća. Bilo je ljudi sa Akademije umjetnosti iz vojske i svih krugova društva – ali samo osobni prijatelji, javlja glasbrotnja.net.
U nastavku slijedi propovijed fra Svetozara Kraljevića koju je izrekao na Svetoj misi za pokojnog generala Praljka.
Zanimljivo danas Crkva slavi spomendan na Drinske mučenice, sestre koje su skočile u sigurnu smrt da bi izbjegle ruke zločinačke.
Godine 1945. i 2017. omeđuju život generala Slobodana Praljka. Od početka izdiže se iznad zamki i kušnja koje život donosi. Svojim životom označuje vrijeme i živote svih nas.
Po njemu pamtit ćemo ovo vrijeme. Godina 1945 mu je data. Čapljina, Bosna I Hercegovina, hrvatski geni su mu dati. Sve ono što mu je dato oplemenio je i svemu dao mističnu ljepotu.
Godine 1970. postaje inženjer elektrotehnike, 71. diplomira filozofiju i sociologiju, a 72. na Umjetničkoj Akademiji diplomirao je kazalište, film i televiziju.
On nije birao fakultete. Nije birao rat. Nije birao ni smrt. Sve je došlo nekom svojom nutarnjom logikom života. Svemu što je život donosio hrabro je išao u susret. Hrabro je živio s onim što mu je providnost postavila na staze.
Ova tri fakulteta u njemu su se rodili, bili su njegova potreba, prirodno stanje stvari, njegova žeđ i radoznalost. Priroda je bila njegovo nutarnje tkanje duše. Nije mogao prolaziti pokraj prirode a da je ne pogleda i da je ne istraži. Pa zato vidimo ga u elektronici. Ali istraživao je dalje. Radoznao je bio. Išao je prema čovjeku. U filozofiji i sociologiji tražio je čovjeka. Tražio je još dalje. Okrenuo se prema kazalištu, filmu, televiziji da bi još bliže došao do čovjeka, da bi ga susreo i upoznao.
U drami života svakoga dana nanovo je htio čovjeka susresti i upoznati.
Tražeći čovjeka išao je različitim putevima, otvarao je različita vrata. Nije se mogao zaustaviti na jednome putu. Nije mogao stati samo na jednim vratima, nije mogao prihvatiti samo jedan odgovor.
Rodio se u ratnom vremenu i za njega rat nikada nije prestao. U ratu se rodio, u ratu živio i u ratu umro. Ali da apsurd bude veći bio je čovjek mira. Ratovao je da rata ne bude. Patio je da bi patnja prestala. Umro je da bi njegova zemlja i narod mogli živjeti. Žrtvu je prihvatio da bi drugi mogli živjeti bez žrtve koju je on preuzeo na sebe.
Kad je rekao da nije ratni zločinac nije govorio samo o sebi. Nije želio biti sam sebi važan. I u životu i u smrti govorio je o svim ljudima dobre volje, o zemlji i dragome svome narodu. Govorio je o svojoj Čapljini, o Zagrebu, o ljudima koje je volio, ljudima s kojima je živio i koje je ljubio i u njih vjerovao.
Onoga trenutka, kazao je da nisu zločinci ljudi koji su branili Srednju Bosnu, Konjic, Čapljinu, Sarajevo, Vukovar, Škabrnju, Kiseljak. Kazao je da nisu zločinci oni koji su se usudili biti slobodni, pa i onda kad su zarobljeni i kolika god cijena visoka bila.
Osjećam da General Praljak moli da o njemu ne govorimo. Njegova misija je završena i zadnja riječ je rečena. Sada započinje misija svih koji nastavljamo. On od sada šuti. Riječ i djelo predaje tebi, svima koji žive.
S onoga mjesta na kome je pred čitavim svijetom hrabro stajao, rekao je da novo vrijeme dolazi u kojemu svatko prima odgovornosti.
Govorio je i govorio!
Kad je vidio da toliki nisu čuli tražio je drugačiji način kako riječ kazati, kako reći onima koji ne čuju.
Kad je vidio da razum tih ljudi ne prima, onda je poželio i odlučio progovoriti njihovom srcu i duši. Rekao je svima; sucima ali i čitavome svijetu, posebno nama koji smo s nadom i strepnjom gledali i slušali. Nije htio dozvoliti da ne razumijemo ono što želi reći. I nama se može dogoditi da ne razumijemo što je htio kazati.
Rekao je ono što je njegova duša hitjela, onako kako je najbolje znao i umio.
Od njega želimo primiti riječ, čuti je u srcu, primiti što je želio dati, u što je vjerovao i što je ljubio. Ostaje život u kome ćemo nastaviti slušati i još više čuti, još više razumjeti i još više hitjeti, i još više ljubiti.
On ne traži da o njemu govorimo, da ga slavimo ili kipove da mu podižemo.
Kao da čujem njegove riječi: U nezgodnom vremenu sam rođen, u nezgodnom vremenu odrastao, u nezgodnim vremenima živio. Ja i moja generacija činili smo najbolje što smo znali i umjeli. Sada zastave predajemo vama, nastavite.
Ako bi netko Generalu Praljku pravio spomenik onda čovjek se pita kakav bi taj spomenik mogao izgledati i što bi trebao biti.
Zamišljam praznu zemlju na kojoj piše: General Slobodan Praljak. Ta zemlja je prazna i ništa ne znači. Kad ti ili ja stanemo na nju – tada, tek tada, postaje spomenik. Sama prazna zemlja nije i ne može biti spomenik. Ne može bez tebe, bez mene.
Spomenik postaje tek kad ja stojim na toj zemlji.
Njegov spomenik može biti samo čovjek. To je čovjek kojega je on svim životom, svim bićem tražio, u sebi i u ljudima oko sebe. Taj čovjek, njegov spomenik, kojeg on želi za sebe, može biti samo onaj koji traži i koji je spreman naći. Bit će spomenik onaj tko želi čuti, razumjeti i stati uz čovjeka, stati na mjesto Božje pravednosti pa kolika god cijena bila velika i teška.
General Praljak je čovjek i spomenik kome se dogodila sva povijest. U njemu se pomirila lijeva i desna Hrvatska. U njemu se hrabro borila za slobodu i u njemu nastavila ići teškim putem sve do sada, u ovo vrijeme kad smo naivno mislili da su došla bolja vremena.
Samo onda kad si svjestan toga svetoga mjesta gdje ćeš stati, gdje piše i tvoje ime, i kad hrabro staneš i ostaneš na tome mjestu, onda ćemo svi postati spomenik koji trebamo biti, spomenik koji će život nositi. Jedino kad ti i ja postanemo spomenici dostojni onoga što nam je dato, Domovina će živjeti. Kad ti i ja postanemo sveti živi spomenik tada će čovjeku dobre volje biti bolje.
Oprostite, još o spomeniku, kojega ovaj čudesni Božji sanjar iz Haga najviše želi. Spomenik na čovjeka kojega se danas sjećamo, kojemu poštovanje iskazujemo, za kojega se molimo, koji je sve učinio što je mogao, treba biti najljepši i po mjeri njegove duše.
Dijete kad se rodi.
Čovjek koji nije otišao.
Uzorana njiva.
Spomenik će biti ovaj proizvod napravljen iz kamene zemlje, odakle General dolazi.
Jučer mi dolazi čovjek iz Čitluka i donosi ovo i kaže: (Držeći u ruci pokazao sam svima mast za lice) «Ovo smo proizveli iz hercegovačkoga smilja. Ovo svijet nema! Ovo je nešto najbolje što može biti.» Dok sam ovoga marnoga čovjeka slušao bio sam neizmjerno radostan.
Spomenik će biti fakultetska diploma koja će posvetiti i oplemeniti ovu zemlju a ne tuđu.
Spomenik njemu bit će plač novorođenoga djeteta u rodilištu u Mostaru ili bilo kojemu gradu Lijepe naše.
Dvoje zaljubljenih koji sanjaju dom i u njemu sve Božje darove.
Ponosni spomenik će biti svaki čovjek koji će o ratu govoriti samo u kino-dvoranama ili na kazališnim pozornicama.
Selo u kojemu je razred pun prvašića.
Spomenik će biti kad se ti malo žrtvuješ i pripraviš radno mjesto čovjeku koji ga već dugo čeka.
Spomenik će biti Hrvatski Sabor gdje će ljudi jedni drugima pomagati tražeći najbolji put
Susjed koji je iz svoga maslinika dobio 56 litara maslinova ulja i pet litra nosi siromašnom susjedu, jer ovaj je star i nema, i treba mu.
Spomenik će biti ruke koje su se sklopile na molitvu i noge koje su se poklonile Nebesima.
Ako ovih spomenika ne bude, drugi neće vrijediti.
I pokoj vječni daruj mu Gospodine…
Blagoslovljeno vam vrijeme došašća. I molim vas, u jaslice svoga srca, kao Sveti Franjo, napravite mjesta za spomenik pokojnome Generalu Slobodanu Praljku.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
