Pupovac ili Keleminec: Ustanak u Srbu i kako odabrati stranu

Foto: fah, montaža narod.hr

Već desetljećima se 27.7. u ličkom mjestu Srbu u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske i Srpskog narodnog vijeća organizira obilježavanje nekadašnjeg praznika u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, Dana ustanka naroda Hrvatske u spomen na dan kada je 1941. godine omasovljen oružani otpor protiv Nezavisne Države Hrvatske. U samostalnoj Hrvatskoj taj je datum zamijenjen 22. 6. koji se obilježava kao Dan antifašističke borbe u spomen na osnivanje sisačkog partizanskog odreda. Iako je činjenica da niti jedna europska država osim Ruske Federacije ne slavi pobjedu komunizma nad fašizmom i da sve europske države pobjedu nad fašizmom slave u svibnju kada se ona i dogodila 1945., proslava bilo kojega od ovih dvaju datuma problematična je, ako se i prihvati hipoteza da je nacionalno komemoriranje antifašističke borbe nužno.

Zašto je 27.7. problematičan datum? 

Problematičnost svrhovitosti odabira 22.6. leži u njegovoj apokrifnosti i činjenici da se 22.6.1941. zapravo nije dogodilo ništa značajnije od ladanjskog okupljanja manje grupe sisačkih komunista uznemirenih zbog iznenadnog prekidanja savezništva između Hitlerove Njemačke i Staljinova Sovjetskog Saveza, a problematika obilježavanja 27.7. višestruka je. Toga dana doista je počeo ponešto masovnija pobuna srpskoga stanovništva protiv vlasti NDH, kojom su, između ostalog, pod kontrolu stavljeni Lapac i Srb, a ustanak se s ličkog proširio i na dijelove dalmatinskoga zaleđa i jugoistočne Bosne. Iako se kasnije nastojalo prikazati drugačije, Komunistička partija Hrvatske, iako prisutna, još nije imala dominantan utjecaj na podizanje ustanka, a istraživanja ukazuju na činjenicu da su ustanici činili heterogene grupacije srpskog pučanstva očigledno revoltiranog progonima Srba od strane ustaških vlasti. No, iako je represija nad Srbima u prvim mjesecima NDH doista bila brutalna, također je jasno da 27.7. nije počeo ustanak naroda u množini, već samo srpskog pučanstva.

Upitnost antifašističkog karaktera ustanka

Antifašistički karakter ovoga ustanka također je upitan budući da su nakon samo nekoliko dana predstavnici dijela ustanika pozvali talijanske fašističke vlasti da zauzmu ustanički prostor kako se ne bi vratili pod okrilje hrvatskih vlasti, a valja napomenuti i da su se ustaničke postrojbe, koje su se pobunile 27.7. većim dijelom u nadolazećim mjesecima formirale u četničke postrojbe, najvjernije suradnike talijanske fašističke vojske. No, najveću ljagu na 27.7. svakako baca činjenica da je u ovom „antifašističkom“ ustanku počinjeno etničko čišćenje hrvatskog pučanstva u selima Brotinja i Boričevac. U potonjem je ubijeno 55 žena, djece i staraca koji se s ostalim stanovništvom sela nisu ranije evakuirali. Tim su činom proklamirani antifašisti na samom počeku rata, a ne kako vlada rašireno mišljenje tek na kraju, pokazali pravo lice navodnog pokreta za slobodu.

Milorad ili Dražen

Milorad Pupovac uoči ovogodišnjeg obilježavanja Dana ustanka, zaprijetio je prosvjednicima koji se protive obilježavanju ovoga dana porukom da: „Ustaše neće u Srb“. I tako 80 godina poslije ustanka, uočavamo uporabu iste parole koja je tim više uznemirujuća ako ju sagledavamo u kontekstu događaja koji su se zbili prije 30 godina i Srb promatramo kao jedno od mjesta u kojima je započela Balvan revolucija. Predsjednik SNV-a odlučniji je no ikad u želji da se spriječi Dražena Keleminca i njegove pristaše iz stanke A-HSP da pokvare romantičnu proslavu davno pobijenih propagandnih mitova iza kojih se kriju zločini, stradanja i kolaboracija. Iako je Milorad Pupovac prije nekoliko tjedana pamfletistički pozivao da prestanemo s vraćanjima u prošlost i okrenemo se herojima mira, upravo je on taj koji ponovno pokreće bespredmetne rasprave i po tko zna koji put nastupa s toliko izlizanim frazama o srpskoj ugroženosti, pa su tako gotovo groteskne njegove izjave da psi Dražena Keleminca plaše stanovnike Srba. Ništa bolji i suvremeniji nije niti Keleminec koji protiv ujedinjene kokarde i petokrake kakve su nosili ustanici u Srbu, nastupa s ustaškim znakovljem prijeteći, vrijeđajući i psujući.

Niti jedni niti drugi

Baš kao što je nehumano zatvarati oči pred partizansko-četničkim zločinima, jednako je nehumano isto činiti i za one ustaške. Problem promatrača ovih događaja jest u činjenici da u ovoj priči želi odabrati stranu, utvrditi tko su naši, a tko njihovi. Za bilo kojeg žitelja suvremene liberalne demokracije odgovor bi trebao biti sasvim jasan, niti jedni niti drugi. Polarizirati javnost na temelju davno zaključenih priča jedina je svrha postojanja ovih retrogradnih mislioca s krajeva političkog spektra, a komično je što jedan drugome zapravo daju jedinu svrhu postojanja kao što je natjecanje sa Škiljom iz Zagvozda davalo smisao življenju didu Kikašu u Raosovom serijalu Prosjaci i sinovi.

Koja je razlika?

Jedina razlika ovih dvaju karikaturalnih političkih aktera je što Keleminec uživa političku zastupljenost recipročnu svojoj potpori unutar biračkog tijela, odnosno ne uživa ju, a Pupovac na osnovi minorne potpore u biračkom tijelu čini jezičac na vagi vladajuće većine u Hrvatskom saboru. 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr