Povodom mnogih opravdanih reakcija na pojavu govora na srpskom jeziku u Hrvatskom saboru, sa žestokim napadima oglasio se Milorad Pupovac, kojega je prenio Novi list.
> Doc. dr. sc. Mato Palić o srpskome u Saboru: Prekršen je Ustav Republike Hrvatske
Pupovac te reakcije naziva „jezičnim šovinizmom“ kojemu je „izložena“ njegova kolegica iz SDSS-a te tvrdi slijedeće: „Ali, svakako smo zabrinuti zbog sve brojnijih pokušaja da se jezična netolerancija pretvori u saborsko pitanje. Mnogi u Saboru govore zavičajnim govorima i to utječe na njihovu razumljivost, odnosno nerazumljivost. Kao lingvist mogu primijetiti da znatno veći broj kolega govori zavičajnim govorima koji su manje razumljivi nego govor Dragane Jeckov. Kad bi netko išao za tim da segregira govore i da za neke kaže da se ne mogu koristiti, zalagao bi se za produbljivanje etničkih distanci i širenje jezične i svake druge netolerancije. A sloboda izražavanja jedno je od temeljnih ustavnih vrijednosti. Sabor, kao ni recimo sud, nije mjesto gdje se govori dominantnim standardnim jezikom. Da jest, mnogi uopće ne bi mogli ući u Sabor ili se ne bi mogli javiti za riječ. Došli bismo tako na vrlo sklizak teren“. Nadalje se Pupovac nastoji pozvati na nekadašnjeg zastupnika Josipa Pankretića koji je, tvrdi, za saborskom govornicom bio „čisti kajkavac“. Na kraju upućuje ove riječi: „Treba se okaniti jezične netolerancije, a kolegici Dragani Jeckov dopustiti da slobodno govori i tako sudjeluje u jezičnoj raznolikosti u Saboru. Njezin govor mora imati pravo građanstva u Hrvatskoj“.
Čini se kako prof. dr. Milorad Pupovac, izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je također studirao filozofiju i lingvistiku namjerno brka termin jezika i narječja. Govoriti pojedinim narječjem hrvatskog jezika nije isto što i govoriti nekim drugim jezikom.
Hrvatski jezik ponajprije obuhvaća standardni, odnosno književni ili opći hrvatski jezik te sve narodne govore kojima se služe Hrvati. Hrvatski je jezik satkan od triju narječja: štokavskog, kajkavskog i čakavskog.
Članak 12. Ustava Republike Hrvatske navodi kako je u Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik pa nije nimalo primjereno apel za poštivanjem Ustava nazivati „netolerancijom“. Još je manje primjereno takav apel lažno okarakterizirati napadom na, također Ustavom zajamčenu, slobodu izražavanja, koja u ovom slučaju ničim nije bila ugrožena.
Kada se govori o upotrebi pojedinih „zavičajnih govora“ u Hrvatskom saboru, teško se sjetiti da je, osim često osjetnog naglaska pojedinog hrvatskog kraja, netko od zastupnika govorio nerazumljivim narječjima, pa tako ni Joža Pankretić (1933. – 1998.) u svojim obraćanjima, na koja se Pupovac poziva, a od kojih neke isječke možete pogledati u videu (1.07; 2.28).
Čak i kada je riječ o narječjima i dijalektima hrvatskoga jezika, saborski zastupnici pozvani su upotrebljavati standardni hrvatski jezik, što nije nikakvo „produbljivanje distanci“ niti „širenje netolerancije“ već izraz obrazovanosti i poštovanja prema hrvatskim institucijama i hrvatskom jeziku u cjelini. Jezična raznolikost, koja je prisutna na svim drugim poljima života, time ne bi trebala biti dovedena u pitanje.
Reakcije koje su se pojavile nakon uporabe srpskog jezika u Saboru bile su potaknute upravo samim tim činom: nepoštivanjem temeljnih odredbi hrvatske države, kao i izostanku djelovanja odgovornih u Saboru, a ne nekim subjektivnim i neosnovanim huškačkim porivima prema određenoj saborskoj zastupnici, kao što bi to Pupovac htio prikazati.
Što o srpskom jeziku u Hrvatskom saboru kaže Gordan Jandroković
Tekst se nastavlja ispod oglasa
