Svako društvo organizirano je kao zajednica ljudi koji dijele ista moralna načela. Vrlina je ono što ljudima koji pripadaju nekoj zajednici daje svrhu i smisao njihovim životima. Dobar život moguć je samo u društvu. Društvo je uvijek društvo onih dobrih. Drugim riječima, čovjek kao društveno biće uvijek moralizira. To je bila poanta filozofa Montesquieua kada je oblike vladanja procjenjivao prema vrlini koju njeguje, piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list.
Sljedstveno tome, neprijatelji su uvijek bili oni drugi, koji nisu kao mi, koji ne dijele naše vrline. Ako pogledamo propagandu u prošlim vremenima, vidjet ćemo kako je ta cirkularna logika uvijek bila na djelu. Rđavi ljudi bili su rđavi zato što su nam neprijatelji, a neprijatelji su nam zato što su rđavi. Tu i tamo bi se dodalo nešto kolorita za opis pojedinih neprijatelja, ali je logika propagande uvijek bila cirkularno konzistentna.
Ratna propaganda
Čak i ako pogledamo ratnu propaganda za vrijeme Drugog svjetskog rata, vidjet ćemo kako se ta propaganda nije razlikovala od one ranije. Isti je mehanizam propagande bio prema nacistima kao i prema Nijemcima za vrijeme Prvog svjetskog rata, samo što su nacisti obično oslikavani i kao glupi. Opisivani su kao zločinci koji su bez posebnog razloga, iz čiste urođene zlobe, gurnuli čitav svijet u krvavi rat.
Ovo malo podsjećanje je bilo potrebno, jer danas živimo u društvu u kome svaka javna rasprava podjeća na ratnu propagandu, kao da živimo u permanentnom izvanrednom stanju. Ako poslušate TV ili radio, ili bacite oko na društvene mreže, nećete izbjeći dojam izvanrednog stanja, gdje netko upozorava na “novog Hitlera”, za vanjsku upotrebu, a za onu unutarnju će već odnekud iskočiti “povampireni ustaša” ili “četnik”.
>Ristić: Ukrajina ‘izašla iz mode’, Bliski istok preuzeo primat svjetske pažnje
Javni diskurs danas liči na ratnu propagandu zato što više ne živimo u doba razuma, već u doba osjećaja. Ono što je bitno nije dati nekakav objektivan opis stvarnosti, već izraziti emociju. Društvo koje se vodi osjećajima a ne razumom teško će ponuditi neku moralnu svrhu ljudima, osim prolaznog osjećaja ugode. Takvim društvom neće vladati mudri i kreposni, već oni koji najbolje pogađaju trenutni osjećaj mnoštva.
Je li politika postala čisto performativna
Početkom XX stoljeća postojala je škola mišljenja koja je tvrdila kako su naši moralni stavovi samo izrazi naših osjećaja. Pojam dobra je samo izraz pozitivnog osjećaja, dok je pojam lošeg ili rđavog tek izraz negativnog osjećaja koji nešto izaziva u nama. Kada za nešto tvrdimo da je dobro ili loše, time ne iskazujemo ništa o objektivnom kvalitetu nekog čovjeka ili stanja, već samo izražavamo svoj subjektivan doživljaj.
Naravno, ta je škola mišljenja bila brzo napuštena, jer ne možete izgraditi neku velebnu moralnu teoriju na ideji kako su moralni stavovi tek izrazi subjektivnih stanja koja svoje porijeklo imaju u predrasudama ili tradiciji. Ne možete ostvariti ni neku naročitu akademsku karijeru ako smatrate kako su moralni sudovi tek uvjetovane reakcije na situaciju. Ali, iako napuštena u teoriji, ona izgleda još uvijek važi u praksi.
Jedan od nusprodukata našeg doba osjećaja je taj da je politika postala čisto performativna. To znači da je ona danas lišena bilo kakve praktične svrhe, već je njen cilj samo u pravi trenutak izraziti osjećaj koji će se svidjeti većini. I dok se masa zabavlja svojim osjećajima koji je neki političar izazvao svojim performativnim aktom, ovaj već sjedi na tronu i kroji im sudbinu. Politika više nije tržište ideja, već buvlja pijaca osjećaja.
Rezultat života u doba osjećaja je moralna atrofija društva, koje više nije kadro ljudima ponuditi svrhu. Živimo u Huxleyevom Vrlom novom svijetu, u kojem je ključ dobrog života “soma”, “opijum za narod” čija je jedina funkcija – ponuditi osjećaj koji će nas bar na tren riješiti agonije života bez moralne svrhe.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
