RTS: Svaki spomen ćirilice u Hrvatskoj više je od pukog razgovora o pismu ili o jeziku

Nedavna ideja rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa o povratku ćirilice u škole u Hrvatskoj i dalje će ostati tek ideja jer je u Hrvatskoj samo i spomen ćirilice više političko pitanje nego li razgovor o pismu ili jeziku, ocijenila je Radio-televizija Srbije (RTS).

“Iako u znanstvenim krugovima dočekana s odobravanjem, ideja o povratku ćirilice u hrvatske škole sasvim sigurno još neko vreme ostat će samo ideja”, navodi RTS nakon razgovora s nekoliko sveučilišnih profesora i znanstvenih djelatnika u Zagrebu.

“Svaki spomen ćirilice u Hrvatskoj više je od pukog razgovora o pismu ili o jeziku – to je i ozbiljno političko pitanje, za čije je rješenje neophodna politička volja koja, zasad, nedostaje”, navodi RTS i podsjeća na poruku vođe vladajućeg HDZ Tomislava Karamarka da, iako nema ništa protiv povratka ćirilice, to svakako neće biti prioritet hrvatske vlade.

Radio-televizija Srbije navodi kako, unatoč pozornosti koju je u javnosti potaknula ideja rektora Sveučilišta u Zagrebu da bi u hrvatske škole trebalo vratiti ćirilicu, “političari nisu oduševljeni prijedlogom, mada deklarativno nemaju ništa protiv”, ali RTS istodobno ukazuje i na potporu nekoliko sveučilišnih profesora povratku ćirilice u škole i tvrdnje da je “to pismo dio hrvatske povijesti”, ali i izvjesna poteškoća za novije generacije.

“Smiješno je, to mogu reći kao sveučilišni nastavnik, da ne mogu dati knjige na čitanje samo zbog toga što čak ni ljudi na razini sveučilištaraca ne koriste ćirilicu. A to je zbilja nešto što se lako može naučiti”, kaže za RTS Ivo Banac, profesor emeritus na Sveučilištu Yale.

Po ocjeni RTS, lingvisti nemaju dvojbi – Hrvati trebaju učiti ćirilicu da bi bolje razumjeli susjede, ali i vlastitu prošlost.

“Za nas je ćirilica konstitutivno pismo jer se njime ne obraćamo samo susjedima, nego i sebi i to treba osvijestiti. To je lijepa okolnost da mi možemo jedan dio literature, na jeziku koji nije tako različit, čitati na dva pisma”, kaže za RTS Josip Bratulić, član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU).

Istodobno, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Mateo Žagar drži da “ćirilica ima veoma snažan identifikacijski element u sebi, kako u okviru srpske kulture i srpskog naroda tako i u okviru hrvatske kulture i hrvatskog naroda”.

“Nema granica između naših dviju kultura, nitko ne može gledati binarno: ili-ili. Ne može čak drugome ni propisivati šta će uvrštavati drugome u kulturu, da li ćirilicu ili ne ćirilicu”, kaže Žagar.

Početkom godine pozornost javnosti privukla je ideja rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa po kojoj bi u osnovne škole trebalo vratiti učenje ćirilice, povučene iz nastavnih programa početkom 90-ih godina.

“Mislim da bi učenje ćirilice trebalo vratiti u škole, kao što bi trebalo glagoljicu ponuditi kao izborni predmet. To su starohrvatska pisma i bilo bi lijepo nanovo ih vidjeti u nastavi”, ocijenio je u siječnju Boras u zagrebačkom tisku, a tu je ideju podupro i Davor Dukić, profesor Odsjeka za kroatistiku – Katedre za stariju hrvatsku književnost.

“Na ćirilici imamo niz starih tekstova, a poznavanje toga pisma pomaže učenju ruskog jezika. Drugi je razlog to što se u nama susjednim zemljama rabe i ćirilica i latinica, a svladavanjem osnova ćirilice u osnovnoj školi naši bi učenici dobili mogućnost čitanja stručne literature na ćirilici”, ocijenio je profesor Dukić.

Kada se problemu ćirilice prilazi iz svoje izolirane akademske i uz to (i u ratnim godinama mirnodopske) zagrebačke perspektive

U proteklih su se godinu – dvije na način sličan Borasovom izjasnili i neki drugi hrvatski intelektualci. Prema ovim mišljenjima problem se svodi na to da Hrvati ne poznaju osnovne činjenice iz vlastite kulturne povijesti, pa ćirilicu zbog toga doživljavaju kao nekakvu “srpsku stvar”, koju zbog sjećanja na nedavni međusobni rat odbacuju. Zato, poručuju, upoznajmo se s tim pismom, pa ćemo vidjeti da ono “ne ubija”. Objasnimo Hrvatima da je ćirilica i njihova, pa će prestati, po zagovornicima ovog mišljenja iracionalni sukob oko dvopismenih ploča u Vukovaru. Ukratko ljudi će naučiti da je ćirilica i naše pismo, veliko kulturno dobro (što je točno), pa će se prestati uzrujavati zbog njezina javnog isticanja u Vukovaru.

Argument je naravno promašen jer unatoč poznatim činjenicama o ćirilici i njezinu autohtonom razvoju u okviru dijela hrvatskog naroda, sukob oko tog pisma u Vukovaru nema veze s kulturom, nego s političkim projektom koji je to pismo vulgarizirao i koristio isključivo kao sredstvo za obilježavanje teritorija Velike Srbije počinivši pri tomu teško pojmljive zločine, napisao je Egon Kraljević za HKV prije nešto više od godinu dana. Nisu Hrvati protiv “ćiriliziranja” Vukovara zato što ne poznaju činjenice iz vlastite kulturne povijesti, niti zbog toga što ne podnose Dositeja Obradovića ili Jovu Jovanovića Zmaja. Problem je u tomu što JNA nije širila dositejevsku prosvjetu i recitirala Zmajevu liriku, nego je ubijala, a na svaki prostor spaljene hrvatske zemlje koju bi osvojila, zataknula bi ćirilične natpise. Ovi su, unatoč različitim sadržajima ispisanim na njima, uvijek prenosili istu poruku: da je taj komad zemlje srpski i ničiji više.

Ćirilica na vukovarskom području nije neutralni kulturni simbol, što svako pismo u suštini jest. Ona će u tom gradu još dugo vremena biti podsjetnik na nekažnjene masovne zločine, na izostanak svijesti o počinjenom zlu koje karakterizira lokalnu vukovarsku, ali i najutjecajniji dio šire srpske zajednice Hrvatskoj.

Ćirilične ploče u Vukovaru podsjetnik su na strahovita vukovarska stradanja

“Razbio sam ćiriličnu ploču jer smatram da ćirilici nije mjesto u Vukovaru dokle god se ne riješi pitanje tisuće ubijenih i nestalih, i dok se ne kazne krivci počinjenih ratnih zločina. Ovo sam, kao i mnogi moji suborci, nekoliko puta izjavio u medijima, ali mediji ne prenose istinu. Teško je ostati sabran, jer mediji ne prenose istinu,” istaknuo je Predrag Mišić, koji je inače dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik 204. Vukovarske brigade. Bio je zatočenik srpskih koncentracijskih logora devet mjeseci u Sremskoj Mitrovici, a uz to je i 50 postotni hrvatski vojni ratni invalid.

Naglasio je kako je odlučio razbiti ploču ćiriličnog natpisa na Policijskoj postaji Vukovar iz razloga što je sam u par navrata dao izjavu u nekoliko vodećih medija u Hrvatskoj po pitanju ćiriličnih ploča, ali su oni to odbili objaviti. „Izjavio sam da su ćirilične ploče u Vukovaru podsjetnik na strahovita stradanja Vukovara i da nije vrijeme da se postavljaju“, ističe Mišić.

Budući da mu hrvatski mediji nisu omogućili prenijeti u javnost njegovu istinu, naglasio je kako je bio primoran na ovaj način dignuti svoj glas. „Smatram da ćirilici nije mjesto u Vukovaru dok god se ne riješi pitanje tisuće ubijenih i nestalih, i dok se ne kazne krivci počinjenih ratnih zločina“, kazao je Mišić prije gotovo dvije godine.

U međuvremenu se branitelje zbog ćirilice kažnjava i osuđuje, a zbog ‘obrane ćirilice’ jedan od njih, Darko Pajičić, tragično je nastradao i preminuo.

Jedna od mnogobrojnih provokacija Milorada Pupovca

Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća organizirao je na blagdan Sveta tri Kralja božićno primanje pozvavši na njega predsjednika tehničke Vlade Zorana Milanovića i mandatara za sastavljanje nove vlade Tihomira Oreškovića. Na prijamu je izveden izrežirani performans razbijanja dvopismenih ploča. Njega je osudila Udruga zagrebačkih branitelja Vukovara ocijenivši, među ostalim, da je razbijanje ploča na proslavi Božića “bezobzirna provokacija SNV-a”.

“Gospodine Pupovac, sramite se, Vi i Vaši mali sitni pulenčići, jer ste ponovno bezobrazno i primitivno nasrnuli na rane Vukovara koje su još svježe. Zajedno sa gubitnikom Zoranom Milanovićem narugali ste se Vukovaru. Narugali ste se Hrvatskoj vašim govorima prepunim neistina i obmana, govorima kojima je jedini smisao bio izvrćući činjenice stvarno poticati govor mržnje. Jer kao drugačije možemo okarakterizirati izgovorene riječi poput: ‘Postavljanje prvih takvih ploča (op. dvojezičnih) u Vukovaru 2013. godine izazvalo je protest veterana, koji je uskoro prerastao u protest protiv prava Srba. Sve to rezultiralo je povećanom razinom govora mržnje i promicanja etničke netolerancije koji su još uvijek prisutni u javnom prostoru, kao i odlukom vukovarskog gradskog vijeća o zabrani korištenja ćirilice u tom gradu’ (Indeks.hr). I dok su ostali uzvanici došli iz poštovanja proslave tako lijepog vjerskog blagdana poput Božića, dana kada se slavi ljubav na najljepši način, etnobiznismeni su pljunuli i na vlastitoga Boga. Jedni su pokazali kakav odnos imaju prema Bogu, a drugi kakav nemaju.”, reagirali su hrvatski branitelji.

Metci s oznakom ćirilice ubili su 16.018 Hrvata u Domovinskom ratu

Vlast se promijenila, na čelu je sada Tihomir Orešković uz Božu Petrova i Tomislava Karamarka, ali ‘pitanje ćirilice’ redovito se podgrijava.

Metci s oznakom kalibra na ćirilici ubili su 16.018 Hrvata u Domovinskom ratu. U kenotaf zagrebačke crkve Sv. Mati Slobode uklesano je 15.392 imena palih branitelja, a preostalih 626 imena nalazi se na popisu vlč. Franje Jurčevića (“Hrvatske žrtve koje nitko ne spominje”).

Da bi kvalitetno živjeli u sadašnjosti, moraju se raščistiti stvari iz prošlosti

“Ubijanje u Vukovaru od strane Srba nije bilo egzistencijalno pitanje”, rekla je za Narod.hr Zorica Gregurić, osuđena na uvjetnu kaznu zbog razbijanja dvojezične ploče u Vukovaru. “Srbi su dolazili iz Srbije kao i vikend četnici koji su dolazili iz Zagreba i svih dijelova hrvatske na područja na kojima se vodio rat radi osvajanja teritorija, kriminala, pljačke i zadovoljavanja najnižih sirovih srasti. Tako su nastali nezamislivi zločini, doista ne znam kakav bolesni um mora biti da bi izmislio ono na koji su način ti ljudi mučili i ubijali. Dijete od 5 mjeseci bez pola glave. Stravično je iskustvo sve to osobno proživjeti i biti tomu svjedok. Na Ovčari su ubijeni naši prijatelji, naši suborci ljudi s kojima sam radila u bolnici. Nakon obdukcije sudeći po oštećenjima kostiju moglo se pretpostaviti na koji način su ubijeni, a prije toga strahovito mučeni.

Nakon toga, ne znam kako nekome pada na pamet reći „idemo zaboraviti i okrenuti se budućnosti“. Mi ne živimo u budućnosti mi živimo u sadašnjosti. A da bi kvalitetno živjeli u sadašnjosti, moraju se raščistiti stvari iz prošlosti.

Da se razumijemo, ćirilica je hrvatsko pismo. Ja osobno nisam nikada bila protiv ćirilice dapače ja je izvrsno čitam i pišem. Međutim ćirilica je 91. bila znak ubojica zajedno sa petokrakom na SMB šljemu, bila je znak ubojica, koljača palitelja, rušitelja, silovatelja, bradatih spodoba kojima ništa sveto na ovom svijetu nije bilo. Pod tim znakom su mučeni i klani Hrvati”, istaknula je Zorica Gregurić.

Vrijeme je da to prihvate hrvatski intelektualci i političari.