Na strmoj stijeni u hladovini papučkih hrastova, s pogledom na Slavoniju, ugnijezdila se Ružica grad. Još i danas strše zidine crljenkastog kamena, ali kao ostaci golemog drevnog grada.
Ružica grad ili Velika utvrda Orahovica najveći je sačuvani utvrđeni grad u Slavoniji i jedan od najvećih u Hrvatskoj. Ova prekrasna utvrda spada među najveće srednjovjekovne utvrđene gradove u predjelima sjeverne Hrvatske.
Ružica grad je istodobno bila i utvrda, grad, dvorac i tvrđava. Ružica nije čisto grad, jer ne postoje cjelokupni sustavi koji bi ju činili gradom. Nije ni dvor zbog toga što je imala izrazito obrambene namjene. Imala je više tornjeva, kula i bastiona te obrambenu crkvu. Djelimice je oplemenjena umjetničkim elementima stare arhitekture te zbog toga nije ni čisto vojna utvrda.
Gdje je smještena Ružica grad?
Ružica grad se nalazi na sjeveroistočnom obronku slavonske planine Papuk, iznad sela Duzluka, nekoliko kilometara od grada Orahovice. Dvorac je bio strateški vrlo važan jer je imao veliki dio dravskog toka pod kontrolom. U neposrednoj blizini je cesta Kutjevo – Orahovica, koja povezuje dolinu Drave sa Požeškom kotlinom.
Ova velebna utvrda nalazi se na 374 metra nadmorske visine, a njene bajkovite zidine šire se na prostoru od oko 8000 metara kvadratnih.
Povijest grada i kako je dobio ime “Ružica”
Prvi pisani spomen Orahovice datira iz 1228. godine, a povijesni spomen samog dvorca datira iz 1357. godine, gdje se navodi kao kraljevska imovina. Do 1543. godine Ružica grad je bila u rukama raznih velikaša, kao što su Nikola Kont Orahovički, za kojeg se pretpostavlja da je vjerojatni naručitelj izgradnje i Lovro Iločki iz velikaške obitelji Iločki, zatim Ladislav Više, braća Pomanicki i drugi.
U vrijeme Lovre Iločkog Ružica grad je bila smatrana važnim vojno-političkim objektom, zajedno s trgovištem. Pod turskom vlašću (1543.-1687.) dvorac je bio sjedište turskih trupa.
Početkom 18. stoljeća Ružica grad gubi na važnosti, kao većina srednjovjekovnih utvrđenja. Od 18. do 20. stoljeća često je mijenjao vlasnike. Gradom su gospodarili barun Cordua, barun Fleischmann, grofovi Pejačevići, Dimitrije Mihalović, barun Gutman i mnogi drugi.
Ime Ružica grad nije još u potpunosti istraženo. Neki povjesničari povezuju ga s imenom sela Duzluk (turski duzem znači “cvijeće, divlja ruža”). Ruža je tada služila kao djevojački nakit i bila je prisutna kao simbol na grbovima, zastavama i štitovima.
Drugi povjesničari spajaju ovo ime s mađarskim imenom srednjovjekovnog grada Orahovice ( “Raholcza”), u čijem je posjedu dvorac bio u srednjem vijeku. Teško je reći tko je od njih u pravu što se tiče naziva, jer nigdje nije pronađen pisani trag o tome.
Zanimljivosti vezane uz Ružica grad
Utvrda je izgrađena u neko neodređeno vrijeme bez preciznog imena njezinog tvorca i graditelja. Tko god da je gradio ovu utvrdu, znalački je odabrao mjesto i način gradnje. Kao velika tajna ostaje pitanje kako je graditelj na vrh brda dovlačio velike kamene blokove, čime su ih klesali, kakvim su se sredstvima služili da sagrade tvrđavu koja će odoljeti i neprijatelju i vremenu.
Kako je tadašnjem narodu ovakav način gradnje bio sasvim nepoznat, praznovjerni pripovjedači izmišljali su priče o tome kako je veliki grad građen i kako je dobio ime. U priče su kao u bajci ubačene dobrota i zlo, ljubav, sloga i nesloga, sila i lukavstvo.
Svojim strateškim položajem, visokim kulama i tornjevima, čvrstim prsobranima i strijelnicama, Ružica je bila neosvojiva za vojnike-pješake. Jurišajući strmom uzbrdicom nisu joj mogli nauditi kopljima, sjekirama, mačevima, a niti kletvama.
Iz određenih zapisa saznajemo kako je život u utvrdi bujao. Bili su tu izgrađeni prostori za gospodare, gospodu, vojnike i služinčad, odaje i sobe, prostorije za odmor i razonodu, radionice, bogomolje, obredne i svečane dvorane, ali i spremišta, vojnice i perivojna šetališta.
Stoljećima su u nju udarali gromovi, bacači kamena, pa u moderno vrijeme topovi i minobacači, a ona je još uvijek tu, živi svjedok vremena i događanja u srcu Slavonije.
Legenda o Ružica gradu i kako je nastao
Legenda kaže da je bogati plemić tražio način da sagradi dvorac na mjestu na kojem su se kroz davna stoljeća skupljale vile. Njegovi pokušaji bili su uzaludni jer bi vile svojim čarolijama noću srušile sve što je sagrađeno danju.
Nakon dugotrajnog i mukotrpnog vremena nikome nije uspjelo niti kamen na kamen staviti bez vilinskog rušenja. Plemić se obratio mudrom starcu za savjet, koji mu je rekao da u jutro slijedi vola i gdje se on bude odmarao neka tu sagradi svoj dvorac. Usput mu reče kako jedna od vila nije opasna te da ju ne smije ozlijediti.
Iduće jutro plemić je slijedio lijenog i sporog vola. Nakon nekog vremena vol je legao u sjenu drveta divlje ruže obavijene u vinovu lozu starih korijena, poznatu po sočnom grožđu i bogatom urodu. Plemić je odmah počeo graditi dvorac oko loze i sve se odvijalo kako je želio neko vrijeme. No vila imenom Ruža, koja je voljela to mjesto i sjenu vinove loze i njezine plodove, stalno je pokušavala osloboditi to mjesto od debelih zidova. Plemić to više nije želio trpjeti i uhvatio je vilu, zazidao ju u zidove najvišeg tornja kako bi napokon mogao dovršiti svoje zdanje bez muka koje su mu vile zadavale.
No u svom bijesu zaboravio je riječi starog čovjeka i njegova sreća nije trajala dulje od dana. Veliki kamen s vrha kule u kojoj je bila Ruža ubila ga je na mjestu. Zao plemić brzo je zaboravljen, danas mu ni imena ne znamo, no vila Ružica nije. Legenda o njoj i njeno ime žive s gradom Ružicom.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
