Donosimo najzanimljivije dijelove intervjua koji je Slobodna Dalmacija objavila sa dr. Nevenkom Tromp-Vrkić, predavačicom na Sveučilištu u Amsterdamu koja je provela 12 godina radeći kao istražiteljica Tužiteljstva Međunarodnog suda pravde u Hagu.
1.Uloga Hrvatske i Srbije te Republike Srpske u ratu u BiH ne može se uspoređivati
Uloga Hrvatske u ratu u BiH ne može se uspoređivati s ulogom Srbije i Republike Srpske iz nekoliko vrlo važnih i očitih razloga.
1. Hrvatska je među prvim državama priznala BiH kao nezavisnu državu već u svibnju 1992. Srbija priznaje BiH tek nakon Daytona, koji je cementirao etničku podjelu BiH gotovo onako kako je Srbija to još od početka rata planirala.
2. Hrvatska je u ožujku 1994. prihvatila Washingtonski sporazum i suradnju s političkim i vojnim strukturama BiH koje je vodio Alija Izetbegović.To je bio važan preduvjet vojnog poraza srpskih oružanih snaga i na zapadu BiH, kao i preduvjet oslobađanja teritorija u Hrvatskoj u kolovozu 1995.
2. Međunarodna zajednica poticala je etničku razdijeljenosti BiH
1. Međunarodna zajednica je preko svojih mirovnih planova za BiH, počinjući od Cutielirovog plana iz veljače 1992., potencirala etničku razdijeljenost BiH, isto kao i Srbija.
2. Vance-Owenov plan iz 1993. dijeli opet BiH na deset kantona – tri srpska, tri hrvatska, tri bošnjačka i deseti Sarajevo kanton kao neutralni teritorij.
3. U vrijeme mirovnih pregovora 1993. (kad započinje rat između Hrvata i Bošnjaka u BiH) sve tri strane su ohrabrivane da prihvate etničku podjelu, ali i da etnički homogeniziraju područja. To je razdoblje kad i hrvatske oružane snage čine zločine, pa su i haaške optužnice protiv Hrvata iz BiH upravo iz tog perioda.
3. Etnička razdjeljenost BiH zatim se koristi za izjednačavanje odgovornosti Srbije i Hrvatske
Preko optužnica u Haagu podignutih protiv Hrvata pokušavaju izjednačavati kriminalnu odgovornost Srba i Hrvata za zločine počinjene u BiH. U istu će svrhu služiti i presuda Prliću i ostalima. Konačno, poslije rata Daytonom je Hrvatska prihvatila podjelu BiH na entitete i prihvaćanjem Federacije u BiH Hrvati dijele suverenit s Bošnjacima, dok su Srbi ratovali tri godine i činili zločine da bi utvrdili granice RS koje Dayton priznaje. U RS Srbi ne dijele suverenitet ni s kim i još uvijek se pripremaju da RS kao ratni plijen pripoje Srbiji.
4. Velikoj Srbiji nije presuđeno niti u jednoj presudi haškog suda
Ispada da je rat u BiH bio građanski rat. Jer bosanski Srbi su se, kao, borili za svoj opstanak. Velikoj Srbiji kao ideologiji koja bi ujedinila sve Srbe u jedinstvenu post-jugoslavensku državu nije presuđeno niti u jednoj presudi optuženim bosanskim Srbima. Međutim, u presudi Prliću i ostalima sve vrvi od riječi Banovina i pokušaja restauracije takve države.
Povijesno to ne pije vodu, jer iako je Hrvatska i njezine vojne snage prema Vance-Owenovom planu bila uključena u rat za teritorije, od te famozne Banovine, ako je ikada i bila dogovorena i usuglašena, ama baš ništa nije ostalo. Najbolji svjedok tome bi bio general Rasim Delić, koji je zadnju godinu rata proveo boreći se s hrvatskim oružanim snagama protiv srpskih.
5. Tribunal je namjerno ostavio presudu protiv Šestorke kao zadnju
Nije slučajno da je Tribunal ostavio upravo ovaj postupak da i formalno i simbolično zatvori svoja vrata nakon 24 godine. Jer po nekoj političkoj logici, rat u BiH sada završava na razini dvije strane koje su dijelile teritorij jedne države. Ovaj zadnji slučaj će svjetskim medijima poslati kao zadnju poruku.
6. Srbija je politički lobirala na Haškom sudu i u međunarodnoj politici, Hrvatska nije
Srbija je, za razliku od Hrvatske, od početka shvatila da se Tribunalu treba pristupiti politički. Taj im se napor u konačnici i isplatio. Jer dok je Srbija štitila inkriminirajuće dokaze od Haaga, njezini diplomati i silni znanstvenici po medijima su širili famu o antisrpskoj organizaciji. Mladićevi dnevnici su predani Tribunalu poput kukavičjeg jajeta kako bi se Srbiji otvorio put u Europsku uniju jer, eto, ispunjavaju uvjet suradnje s Haagom.
Ti dnevnici ne da nisu nikoga iz Srbije inkriminirali, nego ih suci i u Karadžićevoj i u Mladićevoj presudi citiraju kao oslobađajući dokaz za državu Srbiju. Ti dokumenti upitne vjerodostojnosti po njima su dokazali da se Srbija i vođe RS nisu slagali, pa ne mogu dijeliti ni zajednički kriminalni plan. Srbija ne bi bila ovako uspješna u manipuliranju haaške pravde da joj u tome nisu svesrdno pomagale sile koje su dijelile Bosnu i koje su osnovale Tribunal kako bi 1993. godine spriječile vojnu intervenciju protiv srpskih snaga.
U konačnici, sila moćnih je podijelila pravdu prema političkoj računici. Ne samo da je kaznena odgovornost relativizirana, nego je Srbija neokrnjena izišla iz rata u BiH, ali i u Hrvatskoj i na Kosovu. To je jasno svim onima koji znaju kako je Srbija izlobirala stvaranje kosovskog suda ovdje Haagu, prijestolnici globalne pravde. Tako će posljednje poglavlje ove duge pravne sage biti poglavlje o zločinima nad Srbima. Nadamo se da bar povijest neće pamtiti samo ono što se zadnje čulo.
Haški sud: Tri primjera srpske politike za lažno prikazivanje rata u BiH
Dr. Nevenka Tromp-Vrkić, predavačica na Sveučilištu u Amsterdamu koja je provela 12 godina radeći kao istražiteljica Tužiteljstva Međunarodnog suda pravde u Hagu, u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju iznijela je tri primjera srpskog lobiranja na haškom sudu.
1. Napuhivanje nekih slučajeva protiv Hrvata u BiH
Već u samim optužnicama u kojima su tužitelji za samo jednu godina rata u BiH, točnije 1993., za koju se sudilo Tihomiru Blaškiću, izvukli u sudnicu sve što je moglo služiti kao dokazni materijal, a što im se našlo na putu. To su bili sami počeci suđenja i sve je bilo moguće i dopušteno, jer nije bilo dovoljne kritične publike i novinara da s dovoljno činjenica i argumenta preispituju rad Tribunala. U ovom slučaju bila je zakazala i hrvatska država jer se ponašanjem Zagreba u tim kasnim 1990-ima i ranim 2000-ima stvarao dojam da bi službenoj politici odgovaralo da se na slučaju Blaškić završi vojna priča i HVO-a, i Herceg-Bosne, i Zagreba. No, to se nije dogodilo, i Tihomir Blaškić se na koncu manje-više sam izborio, bez podrške institucija kojima je pripadao, za drastično smanjenje zatvorske kazne, s 45 na devet.
2. Sužavanje optužnice u slučaju Momčila Krajišnika samo na period od srpnja 1991. do prosinca 1992.
Unutar te optužnice bio je usput uključen i genocid za općine na sjeveru BiH, gdje su se najveći zločini počinili već u prvim mjesecima rata, koji je počeo u travnju 1992. Ali niti tužitelji sami nisu vjerovali da je to zaista bio genocid pa ga onda nisu niti mogli, tj. htjeli dokazati. Taj propust je od tada pratio Tribunal kao neki svojevrsni presedan i 1992. godina nikada nije presuđena za genocid u niti jednom drugom sudskom procesu na Tribunalu.
3. Sužavanje optužnice generalu Momčilu Perišiću samo na period otkako je postao načelnik generalštaba Vojske Jugoslavije 1993. godine
Suđenje srpskom generalu Momčilu Perišiću, kojega optužnica tereti samo za rat u BiH, i to za period otkako je postao načelnik generalštaba Vojske Jugoslavije 1993. godine, dok je sve prije i poslije zaboravljeno.
Nekim „čarobnim štapićem“ pravde ili pravne alkemije 2013. godine Perišić je konačno oslobođen bilo kakve odgovornosti. Od tada se Beograd sve više udaljava od Haaga i tiho, ali dosljedno, priprema teren za svoj politički trijumf.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
