Nakon osuđujuće presude hrvatskoj šestorki u Haagu, tragedije u sudnici i smrti generala Slobodana Praljka, ministar Goran Marić izrazio je putem facebook-a sućut njegovoj obitelji. U svojoj objavi odao je počast i poštovanje pokojnom generalu. Presudu haškog suda komentirao je kao “protivnu egzaktnim činjenicama i povijesnoj istini”, te je poručio kako pred Hrvatskom stoji “povijesni izazov” da “potvrdi snagu vlastite suverenosti” i osigura “sigurnost i suverenost Hrvatima u BiH”.
U nastavku pročitajte njegovu objavu.
Drugostupanjska presuda Hrvatima BiH u Haagu stavlja Republiku Hrvatsku i sve nas u jedno novo stanje, nove zahtjeve i okolnosti. Dva su istodobna osjećaja koja me obuzimaju: ponos ali i sram… Ponos koji osjećam kao čovjek, pojedinac, pripadnik hrvatskog, starog, uljuđenog naroda, sudionika materijalnog i duhovnog rasta europske i kršćanske povijesti … Sram dok gledam i proživljavam ovo krivotvorenje, inverziranje istine i povijesti, ponižavanje i vrijeđanje hrvatskog naroda u sudnici Haaškog suda.
Najprije imam ljudsku iskrenu potrebu uputiti poruku utjehe i sućuti supruzi i obitelji pokojnog generala Praljka. Njegov život nije bio niz dana i godina: bila je to neponovljiva misija koja je uzdigla visoko njegovu ljudsku zvijezdu. Svijetlit će i ostati stoljećima u sjećanju hrvatskog naroda na ideale njegove suverenosti. Ovu sućutnicu s puno poštovanja i iskrene blagosti upućujem obitelji i čitavu hrvatskom narodu!
Duboko sam nemiran, duboko sam potresen zbog dramatičnog događaja s presudama i činom generala Slobodana Praljka i njegova dramatičnog skončavanja u galeriji Haaškoga suda. Mogu razumjeti tog tjelesnog i duhovnog, filozofskog i estetskog, moralnog i pravičnog kolosa generala Praljka za ovaj njegov čin. Vidio je da nema razuma, nema argumenata, nema savjesti. Vidio je on koji je trenutak povijesti, i on ga je odlučno označio ovim svojim zadnjim činom mučeništva. Ostat će trajno i borati naše lice i mozak. Utisnuti se u narav i sjećanje hrvatskog naroda Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
Duboko mi je duša potresena, zavapio je i zapisao starozavjetni psalmist. Ali nema ničega što ne bih mogao razumjeti u činu generala Praljka u haaškoj sudnici dana 29. studenog 2017. Samo teško mogu prihvatiti i razumjeti nedostatak konstitutivne orijentacije za odlučujući trenutak i okolnosti kojima su bili izloženi hrvatski optuženici u ovom procesu. Najsnažnije to govori podsjetnik na 2000. godinu, godinu početka izdajničkih svjedočenja i izručenja sudbine hrvatskih generala i izručenja povijesti.
Jednako tako ne mogu biti miran, ne mogu razumjeti moral i savjest velikih arbitara s velikim naslovima kakav je sud koji ovako presuđuje: protivno egzaktnim činjenicama i povijesnoj istini. Konačno, da uloga i rad haaškoga suda završava izricanjem presude Hrvatima Bosne i Hercegovine, onima koji su branili goli opstanak u svom tisućljetnom povijesnom prostoru pred osvajačkom i zločinačkom vojskom JNA. Sud koji to nikad nije niti spomenuo, kao niti njezina čelnika, začetnika drame 90-ih i spirale zločina generala Veljka Kadijevića. Time režirajući ovu dramu u svojoj sudnici 29. 11. 2017.
Ali, unatoč okolnostima, kakve god jesu, moramo ostati i biti pribrani i kvalificirani za postupanje nakon ove presude. Presuda je čin suočenja s istinom o statusu hrvatskog naroda u BiH. A Republici Hrvatskoj povijesni izazov i znak da treba s punom pozornošću, autoritetom i novim pristupom pokazati i dokazati povijesnu zrelost. Da potvrdi snagu vlastite suverenosti i osigura mirno jamstvo, sigurnost i punu suverenost Hrvata u BiH.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
