Na Svjetski dan socijalne pravde, 20. veljače, što su ga 2007. utemeljili Ujedinjeni narodi, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever istaknuo je kako su i u Hrvatskoj i u svijetu potrebne temeljite društvene promjene.
> Penava o Vladinom paketu mjera: Glume frajere sada kada dolazi kraj sezone grijanja
> Demograf Šterc: Hrvati sanjaju takvu uređenost društva, kakvo je švicarsko, u Hrvatskoj
> Sever o poskupljenjima: ovo će biti zapravo vrlo širok udar na vrlo širok sloj građana
“Danas, na Svjetski dan socijalne pravde imamo pravo sanjati da će se u svijetu i Hrvatskoj formirati kritična masa za nužne promjene. Mora, jer ovako više jednostavno dalje ne može. Ljudi imaju pravo na socijalnu pravdu već samim svojim rođenjem i time što su ljudska bića.”, poručuje Sever, čija promišljanja prenosimo u cijelosti:
Promišljanja vezana uz Svjetski dan socijalne pravde
Kada je 20. veljače 2007. godine Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela rezoluciju kojom se utemeljuje Svjetski dan socijalne pravde, bilo je to u želji i nastojanju da se svijetu skrene pozornost na nužnost aktivne zauzetosti za ispravljanje i uklanjanje uzroka i posljedica socijalnih nepravdi i razlika, ne samo među državama i narodima, nego i unutar svake od zemalja.
Ambiciozan i težak cilj. Sada, 15 godina kasnije, uz sva verbalna nastojanja i lijepe socijalno poželjne poruke političara, mislilaca i analitičara, vjerskih velikodostojnika i sličnih, možemo primijetiti kako je svijet još dalje od tih ciljeva, nego li je bio 2007. godine. Bogati kontinenti još su se više udaljili od siromašnijih, baš kao i bogate zemlje od onih manje bogatih i siromašnih.
Povećao se broj milijardera i milijunaša u svijetu, a svi su zajedno iz godine u godinu sve bogatiji i sve utjecajniji, dok je na drugoj strani sve više onih koji tonu u siromaštvo i beznađe.
Iako su sva djeca, kako kažu, jednaka i preslatka kad se rode, ipak nije tako, neka su „jednakija“. Neka se rađaju u raskoši i izobilju, zaštićenija su i predodređena na dobro, na uspjehe i dobre šanse za odrastanje, školovanje, za život. A neka druga ugledala su prvo svjetlo dana u siromaštvu i imaju tek minimalne šanse da se uz odrastanje u bijedi i siromaštvu, ponekad i uz robovski rad, bar malo izvuku iz ralja izrabljivanja i besperspektivnosti.
Kako je moguće da u 21. stoljeću neki bogataši, ne znajući kuda će sa milijardama, u svojoj dekadenciji i bezosjećajnosti za potrebe vlastitih radnika i ljudi uokolo njih, kreću u neka „dječja“ nadmetanja tko će prije i dalje u svemir? Više im ni zemaljska prostranstva, vile, jahte, automobili, otoci nisu dovoljni pa se okreću raketama i svemiru. A okruženje u kojem zarađuju vapi za socijalnom pravdom i ispravljanjem nepravdi. Za pravičnom raspodjelom.
Što je najgore, i mi sami smo „skloni“ diviti se tim „nebeskim trkačima“ i njihovim zemaljskim, a sada i nebeskim pustolovinama.
Pri tome zaboravljamo kako su zbog njih, njihove pohlepe i bezosjećajnosti, upravo oni koji su svojim radom za njih stvarali i još uvijek stvaraju to njihovo bogatstvo i uvjete za neprilično i nezrelo nadmetanje, duboko potplaćeni i obespravljeni.
Podatci govore da su ti svjetski enormno bogati moćnici, čak i u vrijeme globalne pandemije bolesti Covid-19, dok su se ljudi širom svijeta (pa i njihovi radnici) razbolijevali, umirali, dok su mnoge tvrtke propadale, a milijarde javnog novca davane za liječenje bolesnih i spas gospodarstava, još uspjeli i povećati svoje bogatstvo.
Dok u bogatim zemljama ekološki zbrinjavaju viškove neupotrijebljenog cjepiva, kojemu je istekao rok trajanja, a na kojemu su moćne farmaceutske tvrtke naplatom od javnog novca itekako povećale svoje bogatstvo (i bogatstvo svojih dioničara), dotle u Africi i nekim drugim dijelovima svijeta ljudi i dalje obolijevaju, za mnoge nema mjesta u pretrpanim bolnicama, umiru u neznano velikim brojkama i vape za zdravstvenom skrbi, cjepivom, lijekovima, medicinskom opremom i sredstvima za dezinfekciju.
Da nešto ne valja u takvom svijetu podjela i nepravednih raspodjela došlo je čini se do umova čak i dijela svjetske elite financijskih moćnika, odnosno svjetske gospodarske i političke elite pa su se na 50. Svjetskom gospodarskom forumu, održanom u siječnju 2020. godine u Davosu, u svojim razmatranjima velikim dijelom, uz rasprave o klimatskim promjenama, bavili i temama jačanja „kapitalizma dionika“ i društveno odgovornog upravljanja tvrtkama.
Dugogodišnju dogmu liberalnog kapitalizma prema kojoj je temeljna svrha postojanja tvrtki maksimiziranje profita za njihove dioničare i povećanje vrijednosti njihovih dionica, a uprave tvrtki odgovorne su samo svojim vlasnicima, odnosno dioničarima, neki od pripadnika te iste elite usudili su se javno, pred svima drugima preispitivati.
Čula su se promišljanja kako tvrtke imaju i važnu društvenu odgovornost i kako trebaju stremiti prema višim ciljevima, a ne samo ciljevima osiguravanja i povećavanja profita svojim vlasnicima i dioničarima.
Neki su se tom prigodom ponovno prisjetili Adama Smitha, koji je u svojoj knjizi „Bogatstvo naroda“, još davne 1776. godine zagovarao društveno odgovorni kapitalizam. Naglašavao je odgovornost poslovnih ljudi prema zajednici u kojoj djeluju upravo kako bi svi društveni dionici, svi dijelovi društva i jedinke koji ih čine, imali koristi i svi se obogatili.
Sve je to pod utjecajem moćnih kapitalističkih grabežljivaca, sljedbenika i zagovaratelja velikog gurua predatorskog, neoliberalnog kapitalizma, Miltona Friedmana, bilo izgurano u zapuštene, paučinom i prašinom prekrivene zakutke knjižnice svjetskog suvremenog kapitalizma.
Što manji porezi, minimalne zakonske intervencije države, slobodno tržište, kao jedini regulator u gospodarstvu, jaki jedu slabe i tako rastu i jačaju (jer slabi nisu dovoljno jaki, sposobni niti vrijedni da opstanu pa i trebaju propasti jer samo smetaju društvenom napretku i razvoju jednako kao i utjecaj i miješanje države, odnosno javnih vlasti u gospodarstvo), privatizacija doslovno svega (pa i javnih dobara) jer jedino privatnici dobro upravljaju kapitalom i razvijaju gospodarstvo te umnažaju dobit, a radnici nisu subjekti rada, već su isto što i sredstva za proizvodnju i njihova je svrha postojanja samo njihovim radom povećavati bogatstvo vlasnika kapitala, a kad se radom istroše, jednostavno ih se može i treba zamijeniti drugima, baš kao islužene dijelove stroja.
Na tome počiva temelj neoliberalnog kapitalizma.
Ubrzana i neslućena globalizacija te snažan tehnološki i gospodarski rast nisu rezultirali podjednakom koristi za sve društvene dionike, nego poglavito društvene elite bogatih moćnika koji su prema svom „krojnom arku“ uspijevali prekrajati svijet i „krojiti“ političke elite tako da služe ponajprije njima i njihovim interesima, a svima ostalima tek koliko njihovom milošću ostane „mrvica sa njihovog stola“. Upravo takva ponašanja, takvo poimanje svijeta i gospodarstva rezultirali su ubrzanim rasom društvenih nejednakosti i ponekim krizama (iz kojih su bogati u pravilu izlazili samo još bogatiji, a siromašni još siromašniji).
Uz to, zaslijepljenost voljom za moći i žudnjom za bogatstvom koje to omogućuje za posljedicu imaju i „poharanu“ klimu cijeloga svijeta, katastrofalne klimatske promjene i globalno zatopljenje. A to opet doprinosi daljnjem rastu društvenih nejednakosti u svijetu, među kontinentima, državama i narodima, pojedincima. Te klimatske promjene pokreću cijele valove naroda na iseljavanje iz područja u kojima su vjekovima živjeli njihovi pretci i traženje novog životnog prostora.
Rast cijena nafte, energenata, hrane, komunalnih usluga (pitke vode, odvoza i zbrinjavanja smeća i otpada), zdravstva i lijekova, cjeloviti rast troškova života također ne pogađaju sve jednako i doprinose još većim socijalnim nejednakostima i nepravdama.
Sve smo dalje od toga kako optimalne količine zdrave hrane, pitke vode, energije, pristupa zdravstvenim uslugama i obrazovanju, dostojnim, stabilnim, zdravim i sigurnim poslovima, dostojnim plaćama za obavljeni rad, dostojnoj skrbi za bolesne, stare i nemoćne moraju biti jednako dostupni svim društvenim dionicima.
Doista je vrijeme za promjene epskih, svjetskih razmjera, za snažne tektonske promjene u funkcioniranju društava i gospodarstava, za temeljitu promjenu odnosa svijeta rada i kapitala.
Hrvatska je dio tog i takvog svijeta. Ni do 1991. godine nije bila baš neko dično društvo razvijene socijalne jednakosti i pravednosti, a onda su rat i pretvorba i privatizacija (provedeni za vrijeme rata i u bližem poraću) doslovce poharali hrvatsko društvo. I dok su jedni ratovali, ginuli, ostajali bez svojih domova i odlazili doslovce samo s vrećicama u rukama, drugi su „pretvarali i privatizirali“ i bogatili se na onome što su generacije prije njih stvarale i ostavile kao nasljedstvo cijelom društvu. Koliko god se hrvatsko društvo vremenski odmaknulo od rata i poraća, podjele u društvu su ogromne.
Njima solidno pridonose tašta i nezrela ponašanja političkih elita i pojedinaca. Hrvatsko je društvo pritisnuto nepravdama i nejednakostima.
Moglo bi se posegnuti i za nizom statističkih podataka koji to brojčano potkrijepljuju do kojih danas svatko lako može doći. I bez navođenja tih crnih brojki jedno je sigurno, u Hrvatskoj rastu društvene nejednakosti, a narod sve više tone u beznađe i bezperspektivnost. Postala je zemlja neprikladna i nepoželjna za život sve većem broju svojih stanovnika.
Pitaju li se takozvane političke i razvikane poslodavačke elite zašto je Hrvatska u deset zadnjih godina izgubila 9,25 posto svojih stanovnika i pala na 3.888.529 osoba, a broj se kućanstava smanjio za 5.31 posto, zašto se smanjuje broj novorođene djece i Hrvatska sve više stari, a ti isti stari jedva preživljavaju?
Hrvatska je u samome vrhu EU po nestalnim i nesigurnim oblicima zapošljavanja i rada, prva po broju novosklopljenih ugovora o radu na određeno vrijeme do tri mjeseca, a zadnja po brzini zapošljavanja mladih visoko obrazovanih ljudi.
Nakon što država uloži visoke iznose javnih novaca u njihovo obrazovanje i što se u mnogome za to odriču i njihovi roditelji, mladi visoko obrazovani napuštaju domovinu u potrazi za boljim životom i boljim životnim prilikama.
Tako (ne samo iz Hrvatske) bogate razvijene zemlje privlače te mlade, koji onda u njima nastavljaju živjeti i razvijati ih te postaju još bogatije, ne samo materijalno, nego i za ljudski kapital u koji nisu uložile niti novčića. A istovremeno Hrvatska (i druge slične zemlje) ostaju sve siromašnije za taj isti ljudski kapital i razvojne mogućnosti. I to doprinosi socijalnoj nepravdi i rastu nejednakosti među državama.
A javne vlasti, različitih političkih boja, orijentacija i svjetonazora, sve to dugi niz godina prate pogledom i bez posebnog uzbuđivanja, bez znanja i posebne volje da to promijene. Sasvim sigurno, bez korjenitih društvenih promjena neće jednokratni iznosi premija potaknuti naše iseljenike na povratak u zemlju.
U Hrvatskoj je većina umirovljenika i radnika siromašna i ne može preživljavati bez trajnog odricanja i zaduživanja. Mladi su bez perspektive, tonu u beznađe u koje su već potonuli i njihovi roditelji, djedovi, bake, prijatelji… Mladi gotovo ni nemaju prava na stalan i stabilan posao, na dostojnu plaću, na zasnivanje obitelji i rađanje djece.
Zato odlaze negdje izvan Hrvatske, gdje sve to mogu dobiti i ostvariti. Javnost je prepuna vijesti o nepotizmu, gospodarskom kriminalu i u njega uključenim političarima, zlouporabama položaja i moći, sporosti pravosuđa i beskrajno dugim suđenjima nakon čega slijede neprilično kratke kazne ili oslobađajuće presude. Nepravda vrišti na svakom koraku. Sve to rezultira i povećanim napetostima i nasiljem u društvu, među djecom, u obiteljima, a posebice nad ženama. Moglo bi se tako još unedogled.
Treba početi nešto raditi tako da Hrvatska promijeni smjer i postane zemlja poželjna i ugodna za život.
Potrebne su nam temeljite, korjenite i duboke društvene promjene, počevši od repozicioniranja društvenih elita na pripadujuća im mjesta, preko poreznih promjena koje moraju rezultirati time da tko ima više doista i doprinese više u javnu blagajnu za javno i opće dobro.
Nužne su promjene koje će doprinijeti pravičnoj i ravnomjernoj raspodjeli novostvorenih vrijednosti, a time i tereta nošenja društva. Nužno nam je veće razumijevanje potreba drugih, suosjećanje i djelatna potpora za sve ranjive društvene skupine.
Najavljene izmjene Zakona o radu jednostavno ne smiju rezultirati daljnjom fleksibilizacijom radnih odnosa i novim nesigurnostima za radnike, već moraju ići obratnim pravcem koji će rezultirati stabilnošću zaposlenja, a pravičnija raspodjela rezultirati rastom svih plaća, od kojih se može bez straha i nesigurnosti zasnivati obitelj i živjeti bez odricanja.
Uz rast minimalne i svih ostalih plaća nužan je i rast mirovina.
Nužan nam je društveni dogovor svih društvenih dionika u kojemu će, uz „političke elite“ koje, umjesto ponašanja vlastodržaca i elita odvojenih od naroda, moraju početi ponizno i predano služiti vlastitom narodu i općem dobru i doista postati izvrsnici društva, drukčije i pravičnoj raspodjeli opredijeljenih poslodavaca koji poštivaju svoje radnike i njihov rad, koji u dobrim vremenima ne „vuku“ dobit za sebe i svoje, a u lošim socijaliziraju svoje gubitke i traže potpore iz javne blagajne, u koju bi što manje doprinosili, sindikata koji udruženo djeluju u službi vlastitih članova i općega dobra.
Na kraju, ali nikako manje važni, tu su nužni i slobodno misleći i javnom dobru opredijeljeni sustavi obrazovanja i znanosti te pojedinci. Opće dobro kao imperativ, neovisno o političkoj orijentaciji i svjetonazoru. Svemu tome, uz sve nabrojene, mogu pridonijeti i organizacije civilnoga društva, vjerske zajednice i mediji. Utopija? Možda u ovom trenutku i jest.
No, imamo li volje i snage krenuti s promjenama ponajprije svatko od sebe, kritički preispitati što nas to i kuda vodi, a što bi trebalo u našem radu i djelovanju promijeniti kako bi bilo dobro i bolje?
Ako nam zajednički pokretač postane žudnja za dobrom cijele zemlje i svih njenih građana, za društvom socijalne pravde i ravnopravnosti, onda trebamo imobilizirati, prokazati i javno označiti one kojima su pohlepa i zaslijepljenost vlastitom društvenom moći i utjecajem na prvome mjestu te otvoriti prostor nužnim društvenim promjenama koje će poslužiti tome da Hrvatska postane bolja zemlja.
Zemlja u kojoj se „elite“ ne odvajaju od „smrtnika“, u kojoj se nude sigurni, stabilni i dostojno plaćeni poslovi do kojih se ne dolazi ili na njima napreduje zbog političkih, zavičajnih, rodbinskih i prijateljskih veza ili vraćanja dugova. Pravo na obitelj i djecu, dostojan život u mirovini, svakom dostupno obrazovanje, dostojna zdravstvena skrb, skrb za djecu i mlade, za bolesne, stare i nemoćne trebaju biti njezina obilježja.
Dana 28. kolovoza 1963. godine jedan je velik čovjek održao govor koji počinje riječima „I have a dream today“.
Danas, na Svjetski dan socijalne pravde imamo pravo sanjati da će se u svijetu i Hrvatskoj formirati kritična masa za nužne promjene. Mora, jer ovako više jednostavno dalje ne može. Ljudi imaju pravo na socijalnu pravdu već samim svojim rođenjem i time što su ljudska bića.
S poštovanjem
Predsjednik
Krešimir Sever
