Sisački biskup Vlado Košić blagoslovio je, u subotu 10. prosinca, u krugu sisačke Opće bolnice „Dr. Ivo Pedišić“ spomen-ploču i križ za 114 ubijenih ranjenika i bolesnika, uglavnom domobrana, koje su pripadnici 45. Srpske udarne divizije, koja je 5. svibnja 1945. godine „oslobodila“ Sisak, odveli iz bolnice natrpane u više zaprežnih kola. Dva dana kasnije, 7. svibnja, bez suda i suđenja njih 114 pobijeno je kod sela Crnac, a njihova su tijela bačena u rijeku Savu. Dvojica su se uspjela spasiti.
Nakon blagoslova biskup je u bolničkoj kapeli predvodio i misu zadušnicu za ubijene kojoj su prisustvovali i članovi „Hrvatskog domobrana“ iz Siska, članovi Povjerenstva za označavanje stratišta Sisačko-moslavačke županije, te ravnatelj bolnice dr. Tomislav Dujmenović.
Govoreći o žrtvama biskup je u homiliji istaknuo kako su to bile žrtve terora „osloboditelja“ koji nisu samo oslobađali zemlju od stranih okupatora, nego su istovremeno provodili jednu bezdušnu i krvavu revoluciju kojom su željeli zgrabiti vlast te sve stvarne i potencijalne neprijatelje smaknuti. „To su sve muke i poteškoće s kojima se mi kao narod još i danas susrećemo pitajući se zašto nam se to događalo. Kada gledate slične primjere onda shvatite da ovaj događaj nije bio pojedinačan incident. Prije nekoliko godina imao sam misu na Jazovki i proučavao sam taj i slične događaje. Ondje su na sličan način kao i u Sisku ‘osloboditelji’ ranjenike još u pidžamama iz bolnice na Sv. Duhu u Zagrebu utrpali u autobuse i kamione te ih vozili preko Krašića na Žumberak gdje su ih pobili i bacili njihova tijela u jamu Jazovku, njih skoro pet stotina. Tako je bilo nažalost i u Domovinskom ratu u Vukovaru gdje su opet ti krvavi ‘osloboditelji’, koji su oslobađali hrvatski grad od hrvatskih branitelja, jednostavno potrpali ranjenike iz bolnice u autobuse i poubijali ih na Ovčari“.
U nastavku biskup je istaknuo kako je još uvijek teško doći do istine i kako je i sam tek prije nekoliko godina saznao za ovaj događaj u Sisku i to u rukopisu knjige Lojze Buturca. „Prema Buturčevom rukopisu partizani su dvojicu ranjenika odmah bacili s prozora bolnice kako bi pokazali ozbiljnost svojih namjera. Tada je došao dr. Ivo Pedišić koji je pokušao spriječiti odvođenje tih ljudi, te mu je i samome zbog toga bio život ugrožen, jer mu je jedan od tih osloboditelja prislonio pištolj na glavu. Spasio ga je drugi samo zato jer je ‘lekar’ pa će im još trebati. Oni su zatim utrpali te ranjenike na zaprežna kola, te ih odveli do Crnca, gdje su ih ubili i bacili u Savu. Puno je tu bilo još i drugih žrtava i pojedinačnih nestanaka, kao što je to bio slučaj s našim katehetom Petrom Žagmeštrom. Mi koji smo išli u školu za vrijeme Jugoslavije moramo priznati da su nas učili sasvim nekoj drugoj nametnutoj povijesti koja je očito bila samo u korist samo jedne strane i nije bila objektivna. Nažalost još uvijek se nismo izborili za istinu, iako već 25 godina imamo svoju državu. Prije nekoliko dana, 2. prosinca, u Sisku je predstavljena knjiga koja veliča taj propali krvavi sustav. Sva tri predstavljača knjige hvalila su taj režim jer oni ne žele vidjeti svu tu tragediju i žrtvu koju je morao podnijeti naš narod, od Bleiburga pa sve do masovnih i pojedinačnih egzekucija na tzv. križnom putu i na bezbroj mjesta. Nažalost u toj žrtvi prednjači Sisačko-moslavačka županija, prema popisu PU SMŽ, koji je objavio Zvonimir Despot. Na ovom području postoji 119 grobišta sa 45 000 žrtava komunizma“, upozorio je biskup te pozvao okupljene na molitvu za žrtve.
Nakon Kloštar Ivanića, šume Brezovice i Crnca gdje su strijeljani ranjenici iz bolnice, ovo je četvrti bijeli „križ istine“ kojim se obilježavaju stratišta nakon Drugog svjetskog rata na području Sisačke biskupije, odnosno Sisačko-moslavačke županije.
