Odlazak ministra Marića nakrcao je medijske stupce. Spekulacije o motivima njegova odlaska dostižu razinu gatanja. Ni sam nije bio decidiran. Što god bilo, ulaskom u eurozonu uloga ministra financija neće biti nebitna, ali će se o svim bitnim stvarima tog resora odlučivati na europskoj razini, manje u Zagrebu, piše Ivica Šola u svojoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju, koju dijelom prenosimo.
I druge teme zato zaslužuju prostor.
Prva ekološka enciklika
U cijelom svijetu obilježena je sedma obljetnica od objave prve ekološke enciklike, one pape Franje “Laudato sii”.
Ovo nije tekst protiv ekologije, ili o Mariću, već protiv katastrofizma i njegove lukrativne demagogije, bila ona politička ili “znanstvena”.
Obljetnicu “Laudato sii” na poseban način parazitski su iskoristili ekološki katastrofičari koji nam već stoljećima najavljuju skori smak svijeta, bilo zato što nas je previše na planetu, ili zato što ljudsko djelovanje uzrokuje takve klimatske strahote pa se svi čudimo kada je ljeti vruće, a zimi hladno, ili pak propadamo jer nestaju prirodni resursi.
Evo tek kratak povijesni pregled katastrofičnih proročanstava pod krinkom znanosti koja su bila kriva. Upravo ti koji nam stalno najavljuju smak svijeta, a koji su u krivu, očito misle da to što su u krivu dokazuje da su u pravu.
Povijest katastrofizma
Povijest katastrofizma, ako izuzmemo religijsku apokaliptiku, seže u 18. stoljeće. Tako je 1798. Thomas Robert Malthus započeo čitavu ekološku katastrofičnu tradiciju svojim slavnim radom o prekomjernoj populaciji. Malthus je tvrdio, polazeći od očito pogrešnih premisa, da – budući da je stanovništvo težilo rastu u geometrijskom omjeru (1, 2, 4, 8…), a proizvodnja hrane u aritmetičkom omjeru (1, 2, 3, 4…) – glad u Britaniji bit će neizbježna ako se nastavi demografski rast. Gotovo svi su mislili da je u pravu. Bio je u krivu. No i danas je referentna točka u kontekstu teorije neomaltuzijanizma koja čovjeka tretira kao tumor planeta, pa je abortus poželjan u kontekstu spasa planeta.
Rimski je klub pak prorekao sredinom prošlog stoljeća kako su zalihe nafte na zemlji na izdisaju, da bi posljednja kap “crnog zlata” trebala isteći do 2000. godine, točnije 1992. godine, da nakon toga nastupa apokalipsa, jer se nismo priredili za alternativna rješenja. Eto, 2022. je, nafte ima ko šodera, a Putin se pokazuje veća opasnost za planet od emisije CO2.
Kisele kiše
Početkom 1980-ih pak kisele kiše postale su omiljena tema katastrofizma. Objavljeni su zastrašujući izvještaji o propadanju šuma u Njemačkoj, gdje je navodno pogođena polovica stabala. Godine 1986. Ujedinjeni narodi su izvijestili da je 23% svih stabala u Europi malo ili ozbiljno oštećeno kiselim kišama. I što se dogodilo? Šume su se oporavile. Zapravo, biomasa europskih šuma se povećala. Ali, dobro…
Što se globalnog zatopljenja tiče, temperaturni zapisi od 1901. su nestalni. Temperatura je porasla između 1914. i 1944. Između 1944. i 1978. planet se ohladio, unatoč ratovima i razvoju, ali se ponovno zagrijao između 1978. i 1998. Nije bilo zagrijavanja između 1998. i 2016. Sve to paralelno s primjetnim povećanjem CO2. Nitko od spomenutih mudraca ne zna objasniti zašto se, u uvjetima matematičkog rasta CO2 u atmosferi, temperaturne varijacije ne podudaraju jednako linearno, nego se ponašaju nepravilno. Ma daj, gataju…
Zelena mafija
Zelena mafija na širenju ove panike sasvim dobro zarađuje. Uglavnom, bez imalo sustezanja tvrdi se da je za sve to kriv čovjek. Hoće li nas satrati sunce ili led u skoro vrijeme, ne znam, znam samo da je Grenland u 12. stoljeću bio naseljen (zašto su ga naši preci nazvali Grenland, zelenom zemljom?), da se tamo obrađivala zemlja i uzgajale ratarske kulture. Znam da je Europu u srednjem vijeku potamanila višedesetljetna suša. Nije bilo dizelaša, samo konji. Ipak, priroda se nikada nije čudno ponašala kao danas? Hm!
Ako je tako, ne znam što bih s ovim citatom: “A što opet bijaše s onom zimom što je tako nevjerojatnom žestinom bjesnjela da se snijeg užasne visine zadržavao čak na glavnom trgu četrdeset dana, dok Tiber bijaše zamrznut; kad bi se takvo što dogodilo u naše dane, što bi ti rekli?!” Tako piše Aurelije Augustin (De civitate Dei; 3, 17, 3) prije 1600 godina o zimi koja je pogodila Rim, polemizirajući, ne doduše o problematici globalnog zahladnjenja ili zatopljenja, već s poganskim tvrdnjama da su sve te klimatske promjene kazna bogova. Danas je znanstveni diskurs u biti isti, opet se radi o kazni boginje prirode ljudskim grijesima.
Hiperprodukcija malih Greta
Enciklika “Laudato sii”, za razliku od katastrofičara koji na njoj parazitiraju, ozbiljan je tekst crkvenog Učiteljstva. Jedno je brinuti se odgovorno za okoliš, drugo je dizati moralnu paniku i zarađivati apokaplitičkim zastrašivanjem ljudi, s hiperprodukcijom malih Greta.
Kada se svi već pitaju zašto je ministar Marić otišao, odgovor je jasan, zbog klimatskih promjena. Nakon što su u Zagrebu temperature tri dana bile iznad trideset, čovjek se slomio pod pritiskom klimatskih promjena.
Nakon njega svi najavljuju nagodinu katastrofu. Da će biti sjajno, neće. Inflacija i recesija prijete, istina. No kao i kod klimatskih promjena, isto je i s promjenama u politici, nisu problem problemi koje smo imali i koji nas čekaju, problem su katastrofičari koji u komociji bez ikakve odgovornosti i upravljačkog angažmana slušaju TBF i sve što znaju je pjevati: Du, du, du nema nam pomoći. Istina, od njih – ne!
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
