Donosimo vam potresno svjedočanstvo srpskog novinara koji je 1991. godine došao u Vukovar, a kojeg je objavio Vice.
“Odlično se sjećam Vukovara. Bio je to ne samo moj prvi „pravi” novinarski zadatak (dotad sam se uglavnom bavio kulturnim temama), nego i prvi neposredni susret sa ratom i užasima koje on donosi. Upravo stoga sam i danas, četvrt vijeka kasnije, u stanju prizvati slike onoga što me je tamo dočekalo. Te su mi slike mjesecima kasnije svake noći dolazile u san. To je postepeno prestalo, ali nisu se izgubile – još su tu ispod površine, netaknute, piše srpski novinar Dejan Anastasijević za vice.com
Jedna od tih slika je prvi leš koji sam vidio.
Bio je to muškarac, neodređenih godina jer je ležao licem nadolje u gustom slavonskom blatu, sa tragovima gusjenica preko leđa.
Vjerojatno je već danima bio tu, na sred puta, toliko spljošten da je više ličio na kaljavu figuru od kartona nego na ljudsko biće.
Poslije sam ih vidio mnogo više: dok borbe nisu okončale, nitko se nije trudio da ih skloni, a kamoli sahrani. Neke su načele svinje koje su slobodno lutale selima u potrazi za hranom.
Najviše leševa – i to je najviše što sam ih ikad vidio odjednom – bilo je ispred vukovarske bolnice. Pošto nije bilo struje za frižidere u mrtvačnici, a podrum je služio kao sklonište, preminule su jednostavno ostavljali tamo, jedan do drugog kao cjepanice. Nisu ih mogli sahraniti zbog neprestanih minobacačkih napada i snajpera. Kada je Vukovar „oslobođen”, srpska državna televizija je slikala to dvorište uz obrazloženje da se radi o srpskim civilima koje su ubile ustaše. Besramno falsificiranje povijesti, koje traje i danas, počelo je da hvata zamah.
Jedna od najružnijih epizoda propagandnog rata, koji se vodio paralelno sa onim pravim, je priča o četrdeset vukovarskih beba. Agencija Reuters je objavila, citirajući neimenovane očevice, da je u jednom vukovarskom rodilištu nađeno četrdeset beba koje su ustaše zaklale i zapakirale u plastične vreće za smeće. Svi mi novinari koji smo se u tom trenutku našli na terenu dali smo se u potragu za tim bebama.
Dva dana smo ih tražili i nismo ih našli, jer nikada nisu postojale – priču je podmetnuo lokalni dopisnik iz Beograda, vjerojatno po nečijem zadatku, a Reuters, kad se to ustanovilo morao se povući i ispričati se klijentima. Bilo je, međutim, kasno, jer je priča već bila plasirana u mnoštvo medija, tako da neki i dan-danas vjeruju da su vukovarske bebe postojale.
Živi su bili gori od mrtvih, i definitivno opasniji. Nakon što je otpor prestao, u grad su nagrnule pijane razularene gomile rezervista i dobrovoljaca čiji su odredi nosili imena grabežljivih životinja i koje nitko nije ni pokušavao kontrolirati. Grad, to jest ono što je ostalo od njega, bio im je prepušten na milost i nemilost, zajedno sa civilima koji su se u njemu zatekli. Pljačkali su i ubijali ljude po kućama i na ulicama; bilo je i grupnih silovanja. Bili su pijani ne samo od alkohola, nego i od krvi, i novinari su morali dobro paziti da i sami ne postanu žrtve. Sjećam se jednog „borca” koji je od oružja imao samo mačetu napravljenu od naoštrenog gibnja za kamion. „Gdje ti je puška?”, pitao sam ga. „Ne treba mi”, rekao je, ne bez ponosa. „Radim na ‘ladno”.
Jedan od najbizarnijih prizora koji mi se urezao u pamćenje je grupa vojnika koji su, nakon što su provalili u butik sportske opreme, preko blatnjavih uniformi navukli snježno bijele tenisice majice marke „Fred Perrry” i vozali se tako bojevim kolima po gradu. Imali su i kape i reklamne balone koje su zakačili na vozilo. Izgledalo je da se ludo zabavljaju.
Jedna od priča koje nikada nisam napisao je priča o Mariji, čije sam puno ime zaboravio. Nju smo upoznali kada nas je komandant dobrovoljnog odreda koga smo intervjuirali, odveo do kuće u kojoj je odsjeo da nam dokaže da ne mrzi Hrvate. Tamo smo zatekli Mariju, blijedu tamnokosu ženu od dvadeset i nešto godina, njenog nepokretnog oca i hendikepiranog brata (majku je ubila granata). Komandant je objasnio da ih je zaštitio od svojih suboraca „jer su dobri ljudi, iako su Hrvati”. Ona je uglavnom šutjela, pognute glave, i na njegov poticaj potvrđivala sve što je govorio. Bilo je očigledno da je nasmrt uplašena.
Iz fragmenata razgovora, a i zahvaljujući tome što je komandant na par minuta izašao i ostavio nas nasamo sa njom, na vidjelo je izašla cijela priča. Komandant je Mariju zaista zaštitio kada su njegovi ljudi upali u kuću i htjeli silovati, ali ta zaštita je imala cijenu: zadržao ju je za sebe kao seksualnu robinju i da mu kuha i pere dok se on šepuri po razorenom gradu svojim junaštvom. Ona zbog brata i oca nije mogla pobjeći, jer bi u tom slučaju sigurno bili ubijeni; potpuno je ovisila od milosti komandanta. Najviše sam bio zaprepašten što taj je taj čovjek, koji je negdje u Srbiji vjerojatno imao svoju porodicu, istinski vjerovao da je učinio dobro djelo i pokazao svoju plemenitost.”
Cijeli članak možete pročitati u Viceu.
