Stipo Mlinarić: Vukovar 1991. – 2091.

Vukovar 2091.

Lijepi grad na dvije rijeke, Vukovar dočekuje stotu obljetnicu bitke iz prošlog stoljeća. Grad je bogat i ugodan za život njegovih pedesetak tisuća stanovnika. Ljeta Gospodnjeg 2091. godine gradske vlasti užurbano se pripremaju za stotu obljetnicu. Moraju barem simbolično jer je okrugla i državna vlast to zahtjeva. Prošlo je skoro dva desetljeća kako nema kolone sjećanja gradskim ulicama. Gradski komunalac čisti korov na Memorijalnom groblju i na Ovčari koji su zapušteni zadnjih desetak godina. Nema više niti tenka na Trpinjskoj cesti i on je završio na rezalištu čelika odavno. Vodotornja više nema, gradski oci su pod krinkom da je postao opasan za građane i njihovu sigurnost srušili ga i napravili dječje igralište. Nestali su svi simboli iz slavne bitke prošlog stoljeća.

Mladi povjesničari toga doba su inzistirali na tome jer je Vodotoranj bio simbol nekog vremena oko kojeg se oni ne mogu usuglasiti. Gradskim ocima je bilo najoportunije ukloniti postepeno simbol po simbol i ne ulaziti s povjesničarima u sukobe. Vukovar se širio i gradio tako da izgleda suvremeno kako i doliči tome vremenu. Bilo je sitnih problema kada su se radile nove zgrade i gospodarski objekti da su radnici kopajući slavonsku zemlju nailazili na ljudske kosti. To su kosti ljudi koje nisu pronađene iz davne prošlosti pa gradske vlasti donose odluku da se stave u zajedničku grobnicu na zapuštenom memorijalnom groblju. Bez puno istraživanja tko su i što su jer državna politika davno je donijela zakon da se samo kosti stave u grobnicu bez ikakvih obilježja kako vjerskih tako i nacionalnih.

Takvi vjetrovi pušu u cijeloj Europi na kraju 21. st. pa se i Hrvatska pragmatična politika bezpogovorno prilagodila. Gradonačelnik Vukovara 2091.g. pokušava organizirati i oživjeti kolonu sjećanja koja se hodala u prošlosti bar za ovu stotu obljetnicu. Ne uspijeva jer odaziv ljudi koji sada stanuju u gradu na Vuci je malen. Imao je nešto u sebi nacionalnog osjećaja kao i njegovi preci koji su se borili prije sto godina za grad pa ne odustaje i hoće za stotu obljetnicu barem svetu misu organizirati na zapuštenom memorijalnom groblju. Gradonačelnik nailazi i na mlaki odgovor Katoličke crkve u gradu jer i ona je se prilagodila vremenu u kojem živi. Ionako u gradu od 50 000 ljudi ima samo deset posto onih koji se izjašnjavaju kao katolici. Ne treba crkvi novih problema zbog stote obljetnice jer su ionako katolici manjina u gradu.

Dolazi taj 18.11.2091. godine i kad bi sklonili one koji su došli zbog protokola i zato što moraju, ne bi ostalo stotinjak ljudi koji još drže krunicu u rukama i tiho mole. Političari toga doba održali su isprazne govore s kojima nisu ništa bitno rekli, ni tko je stradao niti tko je napadao i srušio grad prije sto godina. To ionako nema veze jer je to prošlost, a političari bježe od prošlosti kao vrag od tamjana. Povjesničari koji su govorili na stotoj obljetnici imaju svako svoju verziju povijesti. Tako da malobrojni narod koji je došao poslije njihovih izlaganja je bio još više zbunjen. Školski kurikuli iz povijesti napisani su tako da djeca ostaju u neznanju tko je bio agresor a tko žrtva. Sudski spisi iz prošlosti isto puno ne otkrivaju jer mladi povjesničari istražuju samo one presude iz Haaga, a iz njih iščitavaju o podjednakoj krivnji.

Malo je iz tog vremena ostalo kvalitetnih knjiga i zapisa pa nije niti kriviti mlade povjesničare koji moraju kopati po Haaškim arhivima. Igranih filmova koji prikazuju krvavu bitku za Vukovar nema jer niti jedan nije snimljen u vremenu dok je bilo živih sudionika iste. Vlasti iz prošlog stoljeća su išli linijom manjeg otpora pa su davali novce za neke komedije koje se zapravo rugaju ljudima iz tog vremena. Stota obljetnica krvave bitke za Vukovar samo je odraz mlitave i bezidejne Hrvatske politike s početka dvadeset i prvog stoljeća. Narodu kada oduzmeš i srušiš simbole kao dušu da si mu uzeo, to političari znaju svi, prošli, sadašnji ili budući.

Vukovar 1991.

Krvava godina 1991. da krvavija nije mogla biti. Cijela moja domovina Hrvatska napadnuta je od crvene zvijezde petokrake i kokarde. Planski i smišljeno, davno prije u general štabu JNA u Beogradu. Od starih brkatih, ružnih generala. Političku potporu generali pronalaze u Miološevićevom zločinačkom režimu. Imaju sve. Vojsku, naoružanje, novac i diplomaciju. Dobili su i vrijeme od međunarodne politike samo da budu brzi i učinkoviti u svom prljavom planu. Činilo im se tada da im plan uspijeva 100% i kreću na moj narod i moju Hrvatsku domovinu. Ustajemo i mi u našem gradu Vukovaru u obranu domovine. Vrijeme će pokazati da će to biti ključna bitka te krvave 1991.godine. Nismo tada niti mi bili svjesni da će 1860 branitelja Vukovara biti ključ za poraz tako moćne armije. Nanijeli smo joj sramotu od koje se nisu oporavili do raspada njihove SFRJ. Uništili smo im na desetine tenkova i transportera.

Prve njihove zrakoplove rušimo već 24.08. Vežemo njihove velike pješadijske snage na sebe pa ostatak Hrvatske malo lakše diše. Nanosimo im velike gubitke u živoj sili tako da im vukovarski branitelji ruše i njihovu uzrečicu “rado Srbin ide u vojnike” te i nju bacamo u slavonsko blato. Poslije vukovarske bitke morali su ih tući i privoditi da se odazovu mobilizaciji. Volio bih ovdje naglasiti da je od svih ratova od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova jedini general JNA koji je poginuo je bio general Bratić baš u vukovarskoj bitci. Veliku žrtvu podnosimo tijekom rata, a još veću kada zlotvori zauzimaju grad. Kreće masakr koji traje 3 dana i ubijaju preko tisuću ljudi. Ubijaju branitelje, ranjenike i civile. Nisu niti žene pošteđene.

Na Ovčari ubijaju i trudnu Ružicu Markobašic. Mnoge žene siluju, pljačkaju i odvode u Srbiju. Nas preživjele iz pakla Vukovara odvode po srbijanskim logorima uz strahovita iživljavanja i ubojstva. Veliku žrtvu su podnijeli vukovarski branitelji ali vrijedilo je za svoj narod, za svoju domovinu i za svoju katoličku vjeru. Za takve vrijednosti uvijek vrijedi podnijeti žrtvu. Hrvatski narod to cijeni, pokazao je to kada je Vukovar mirnom reintegracijom vraćen u okrilje Hrvatske države. Stvorila se jedna simbioza između grada Vukovara i hrvatskog naroda. Čvrsta, neraskidiva jer je stvorena na mučeničkoj krvi koja je prolivena za nastanak Hrvatske države. Narod svake godine sve više i više hodočasti u Vukovar i time pokazuje da poštuje vukovarske nevine žrtve. Svake godine narod masovno dolazi na obljetnicu pada grada 18.11. i u tišini dostojanstveno s molitvom na usnama klanja se vukovarskim braniteljima. Hrvatski narod bez problema skuplja dvadeset miliona kuna za obnovu vukovarskog Vodotornja, simbola obrane.

Narodu treba vidljivi simbol, a izabran je pravi, veliki i ponosni ranjeni Vodotoranj. Nije se srušio, izdržao je sve kao i hrvatski narod kroz povijest. Puno puta su ga pokušali izbrisati, uništiti, ali hrvatski narod je izdržao kao i vukovarski Vodotoranj. Jest izranjavan, jest tučen, ali ponosno još stoje u svojoj domovini krvlju natopljen. Zato mi danas moramo poštivati svoju hrvatsku povijest i nevine žrtve iz prošlosti jer će za sto godina stvarno izgledati Vukovar kako sam i napisao. Zato Bleiburg mora ostati kao simbol za sve žrtve koje su bez suda i sudišta mučki ubijeni. Ako mi danas dozvolimo da simbol stradanja iz Drugog svjetskog rata nestane tako će generacije iza nas dopustiti da nestanu simboli Domovinskog rata. Ja vjerujem u običan hrvatski narod da će znati sačuvati svoju svetinju. Znao je sačuvati u ratu, znat će u miru.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr