U svojem posljednjem obraćanju sucima Haaškog tribunala 2013. godine, prije negoli će biti nepravomoćno osuđen na 20 godina zatvora (od kojih je u tamnici već proveo 11), Slobodan Praljak dotaknuo se mnogih tema, kako onih koje se tiču konkretnih povijesnih okolnosti u kojima je djelovao, tako i onih univerzalnih, kao što je pitanje pravde.
U tom sveobuhvatnome govoru, kojeg donosi Kamenjar.com, Praljak objašnjava zašto mu je savjest čista, zašto je konstrukt “udruženog zločinačkog pothvata” besmislen i zašto je i dalje pobornikom politike Franje Tuđmana, kao što se i prisjeća nebrojenih prigoda u kojima su Hrvati tijekom rata iskazali humanost prema pripadnicima drugih naroda, u čemu je i sam često sudjelovao.
Donosimo samo neke izvatke iz tog bogatoga Praljkova govora.
O pravdi i pravednosti sudskih procesa:
“Moja savjest je čista! Sudski je proces tumačenje zakona i interpretacija činjenica. Sudski proces je retorički i kao takav ne traži apsolutnu istinu, već istinu koja je vrlo vjerojatna (izvan svake razumne sumnje), kojoj se teško ili nikako ne može proturječiti. U iznalaženju takve istine nije dovoljno znanje već je potrebno umovanje, potreban je logos – racionalno i logično argumentiranje. Podaci i činjenice, izjave, statistike… u argumentaciji ne znače ništa ako nisu logičnim zaključivanjem dovedeni u vezu s tvrdnjama.”
“Tek povezivanjem različitih znanja možemo se približiti istini.”
“U ovome procesu potrebna su znanja iz sociologije, sociologije rata, znanja o društvima u kojima je potpuno razorena i državna i društvena struktura, u kojima se pojedinci vraćaju u prirodno stanje, potrebna su znanja iz ratne psihologije, znanja ratnih vještina, oruđa, stvarnoga sadržaja pojma vojske, itd., itd.”
“Moguće pogreške u interpretaciji činjenica vjerojatne su i kobne: pretjerana i kriva redukcija pojmovnoga aparata i logične povezanosti; zaključivanje na osnovu krivih pretpostavki; izbjegavanje usporedbe sličnih sustava i fenomena; lagodno, intelektualcima tako drago, izjednačavanje pojma “moći” i pojmova “htjeti” i “željeti”; lagodno upiranje prstom u krivce što svijet nije skladan njihovoj volji i predodžbi.”
“Sve su to polja logičkih mogućih pogrešaka u konačnoj prosudbi.”
O odnosu Hrvata prema Bošnjacima u ratu:
“Nikada u povijesti ratovanja jedan narod (Hrvati) nije tako i toliko pomogao drugi narod (Bošnjake-Muslimane), i onda kada su potonji okrenuli svoju vojsku, Armiju BiH, protiv Hrvata, HVO-a u BiH. Nikada u povijesti ratovanja zapovjednik jedne vojske, HVO-a, nije propuštao konvoje oružja (i ostaloga) drugoj vojsci (Armiji BiH) i onda kada je ta vojska (Armija BiH) to oružje i ostalo koristila za napade na one koji su joj to propustili.”
“A što je s referendumom Hrvata za BiH koji je preduvjet za postojanje te države, priznanje BiH od RH, imenovanje veleposlanika RH u BiH, potpisivanje svih prijedloga međunarodne zajednice o unutarnjem uređenju BiH, a prvi koji su potpisivali bili su predstavnici Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i RH.”
“To je bila politika Dr. Franje Tuđmana, predsjednika RH, to je bila politika Vlade RH i Sabora RH i MORH-a, to je bila politika HVO-a. To su za tužiteljstvo ovoga suda elementi udruženoga zločinackoga pothvata. Takva optužnica služi se logikom koja je uvrjedljiva i za kognitivni sustav patogenoga virusa.”
O ratnim žrtvama:
“Žalim li žrtve? Da, žalim sve nevine žrtve svih ratova. Posebno zalim žrtve onih petstotinjak ratova poslije 1945., a dogodili su se i događaju se usprkos svim moralističkim filipikama koje svakodnevno slušamo. Posebno žalim za svakim onim djetetom koje umre od gladi svake četiri sekunde ovoga našega realnoga vremena.”
“Mir u diktaturi je priprema za rat. Što duža i gora diktatura, to je više akumulirane negativne energije, to je više krvi i zla poslije. Radilo se o Titu ili Sadamu, isto je… I nisu krivi oni koji sruše diktatora i poslije se trude umanjiti zlo koje se javlja snagom fizičkih zakona, nego oni koji su omogućili i šutnjom produžili trajnost diktatoru.”
“Isto vrijedi i za Jugoslaviju poslije Tita i za Irak poslije Sadama. Ono što tužitelj naziva nacionalizmom, kod Hrvata je bila potreba za slobodom, i nacionalnom i građanskom. U tom smislu ja sam hrvatski nacionalist.”
O usporedbama s nacistima:
“Tužiteljstvo me uspoređuje s nacistima, a moje djelovanje s holokaustom.”
“Pa da opišem ulogu Goeringa s kojim bih, po tužiteljstvu, ja trebao biti sukladan. Taj je Goering smjestio svoje Židove (muslimane) u svoju vikendicu i brinuo se o njima. Smjestio je svoje Židove u stan u Zagrebu, hranio ih i liječio. Išao je na snajpersku vatru kod vojarne JNA u Grabovini kako bi spasio žene svojih neprijatelja. Tijelom zaštitio zarobljene vojnike JNA i brinuo se da sretno stignu svojim kućama. Izvukao zarobljene civile Srbe iz logora u Dretelju prijetnjom oružja. Ne sam. Logor su držali pripadnici HOS-a – pretežito muslimani. Izvlačio ranjene Židove – muslimane iz bolnice u istočnome Mostaru. Ne sam. Organizirao izvlačenje, prebacivanje i smještaj 15 000 Židova – muslimana iz Stoca i Dubravske Visoravni splavom preko Neretve, plus 3 000 automobila. Ne sam.”
“Prevezao ranjenu muslimanku – židovku helikopterom iz istočnoga Mostara u Split. Ne sam. Židovsku (muslimansku) obitelj s djetetom oboljelim od leukemije preuzeo kod Uskoplja i prebacio u Split na liječenje. Omogućio im stjecanje hrvatskoga državljanstva kako bi na teret hrvatskoga proračuna mogli otputovati u Švicarsku na liječenje. Ne sam. Organizirao gradnju ceste spasa za Židove – muslimane kako bi mogli otići u drugu domovinu. Goeringovu, u Hrvatsku. Ne sam. Vodio ih i borio se sa Židovima – muslimanima braneći i oslobađajući i Mostar, i Čapljinu, i Travnik, i Konjic, itd. Ne sam. Pustio na svoju ruku zarobljene Židove – muslimane, zarobljene poslije sukoba u Rami – Prozoru.”
“Spriječio osvetu nakon što su Židovi, muslimani, počinili zločin u Uzdolu. Ne sam. Isto to vrijedi i za Doljane i Grabovicu. Ne sam. Kada je trebalo, i osobno provodio konvoje s hranom za muslimane, Židove, i konvoje s oružjem i onda kada su 3. K A BiH i 4. K A BiH i 6. K A BiH i dijelovi 1. K A BiH krenuli protiv Goeringa na zapadne granice BiH i u luku Ploče. Nakon što su potpisali primirje sa Srbima! Ne sam.”
“Takvim se ponašanjem postaje ratni zločinac sukladno logici tužiteljstva. Tužitelj citira Goetheova Fausta – o zrcalu u koje se moramo pogledati. Moji su actus reus moje ogledalo, moj smisao i moja bit, jer proizlaze iz mens rea onoga što nazivamo Slobodan Praljak. Na zalost, suci Prandler i Trechsel odbili su prihvatiti mojih 150 svjedoka, koji svjedoče o činu i aktu i djelu optuženoga Praljka, a svjedoče istodobno i o općoj situaciji u kojoj su takva djela nužna, na žalost ne uvijek i dovoljna.”
O politici Franje Tuđmana:
“Ne odričem se nacionalne politike dr. Franje Tuđmana jer je ta politika stvorila RH i omogućila opstanak BiH kao države. Ne odričem se smisla i pravnoga utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, izraza volje Hrvata u BiH, suverenoga i konstitutivnoga naroda u toj državi. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, krhkom organiziranošću, omogućila je stvaranje HVO-a koji je 1992. obranio BiH i jug Hrvatske, a 1993. spriječio ostvarenje agresivnih planova Armije BiH. Muslimanska politika i Armija BiH, nemoćni da vrate od JNA i vojske RS-a zauzete teritorije (dobrim dijelom i zbog moralnom ljudskom umu neshvatljivoga embarga na oružje), krenulaje u ofenzivu prema HVO-u. Oslobađajući BiH od Hrvata, počinili su zločine – Konjic, Šapljina, Doljani, Bugojno, Grabovica, Uzdol, itd, itd. Činjenice su na raspolaganju i za ubijene, i za protjerane, i za zatvorene Hrvate. Društveni su odnosi uzročno-posljedični, a pokrenuta spirala zla ne opravdava zločin, ali bitno smanjuje mogućnost provedbe prava. Ma tko god na papiru bio zadužen to raditi. Svugdje i uvijek je tako. HVO se branio od agresije i 1992., i 1993., i 1994., a dužnost zapovjednika je ne izgubiti rat.”
O vlastitoj krivnji:
“Nisam kriv! I ne mislim pritom na osjećaj krivnje. Hladno, racionalno, logikom koja je kritički provjeravana desetine puta, znam da nisam kriv. Časni suče Antonetti, ako vaša presuda bude suprotna mome zaključku, ja ću, poštujući opće načelo opovrgljivosti svakoga mišljenja, zaključka ili stava, otvoreno i hrabro preispitati svoj stav o vlastitoj odgovornosti. Ako spoznam pogrešku, izdrzavat ću kaznu jer ste vi pravični.”
“Znat ću što sam mogao bolje, kako sam mogao bolje, gdje sam mogao bolje i kada sam mogao bolje, i to mišlju, riječju, djelom i propustom. Ako me ne uvjerite, ako vaše tumačenje činjenica bude nedovoljno dobra ili pogrešno primijenjena spoznaja neke od društvenih znanosti pa postane moguće ono što nije bilo moguće, pa postane jednostavno ono što nije jednostavno, pa moć da se nešto učini postane obična zamjena za želju ili htijenje, onda ću ja biti u zatvoru samo zato jer je sud sila. A to zbilja ne bi bilo ništa novo.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
