Godinama već slušamo kako je Hrvatska “strateški partner” SAD-a, jedan od najlojalnijih. Hrvatska okrenutost zapadu nikad nije bila naročito sporna, prvenstveno zbog tradicionalne okrenutosti istoku povijesnog neprijatelja i okupatora, Srbije. Američka je podrška Hrvatskoj vojsci još od Oluje, kad su pomogli edukacijom naših generala, a navodno i određenim obavještajnim podacima o srpskoj vojsci, pa do nedavno, kad su nam poklonili dva helikoptera Black Hawk, a nedugo prije prodali izviđačke Kiowe, bila neupitna.
Zaoštravanje na relaciji Kina-SAD-Kanada: Meng Wanzhuo iz tvrtke Huawei prijeti 30 godina zatvora?
A onda je došao hladan tuš u vidu blokade kupovine izraelskih F16, iako je taj posao dogovaran godinama i Amerikanci nikad nisu vidjeli ništa spornog u tom dealu. Smatraju li u SAD Hrvatsku i dalje saveznikom iz prvog reda, onog koji može dobiti manje-više svu vojnu opremu koja je uopće namijenjena izvozu, ili postoje određene sumnje?
Problem Huaweija
Nedavno smo pisali o tome kako je uhićenje potpredsjednice Huaweia u Kanadi nešto što se tiče i Hrvatske, jer Hrvatska planira nabaviti Huaweijevu opremu u sklopu projekta informatizacije državne uprave.
Uhićenje potpredsjednice Huaweia u Kanadi – poruka i Hrvatskoj s kim poslovati?
Samo po sebi to ne bi trebao biti problematično, jer su i SAD koristile Huaweijevu opremu koja navodno “špijunira” korisnike, odnosno preko koje su Kinezi bili u stanju špijunirati dužnosnike SAD koji su tu opremu koristili aktiviranjem određenih opcija. No, znamo kako politika velesila nije uvijek dosljedna, a Plenković se tijekom nedavnog posjeta Kini, nakon sudjelovanja na skupu vodećih kineskih poduzetnika i političara s kolegama iz srednje i istočne Europe, susreo upravo s predstavnikom Huaweija i rekao kako je to kompanija u rangu Microsofta, i kako mu je drago da oni žele biti partner RH u digitalnom dobu. Uhićenje čelnice Huaweija je jasna poruka da SAD ne žele da Huawei bilo kojem njihovom savezniku bude partner, bilo to pošteno ili ne. Jer, moguće je da je priča o špijuniranju istinita, a moguće je i da se jednostavno radi o suzbijanju konkurencije – mi to ne možemo znati.
Marakeški sporazum, plinski poslovi, Kina…
No veći problem je nekonzistentnost hrvatske vanjske politike u nekim stvarima, a reklo bi se i neusklađenost Banskih dvora i Pantovčaka, što se vidi i na primjeru Marakeškog sporazuma kojem se SAD protivi.
Jedan od sasvim sigurno spornih trenutaka je i prošlogodišnje potpisivanje ugovora o opskrbi plina između Prvog plinarskog društva i ruskog Gazproma za period od deset godina, dok istovremeno SAD guraju izgradnju LNG terminala, koja se pak zbog visoke cijene projekta, ali i drugih stvari, stalno odgađa. No, SAD vodi energetski rat s Rusijom i mi smo već zbog položaja usred toga rata.
Rastom Vrdoljakove političke moći rasla je i dobit Prvog plinarskog društva!
Tu je i posao s Kinom, koja je od američkog saveznika postala suparnik i neprijatelj kad su otvroreni trgovinski i carinski ratovi. Jesu li u SAD-u i, naročito u EU, zadovoljni hrvatskim izborom kineske kompanije za gradnju Pelješkog mosta, nije poznato, no može se pretpostaviti da – bar oni u EU – nisu.
A tu je i Agrokor, gdje su američki lešinarski fondovi uletjeli čim je zaprijetila mogućnost da bi ruske banke mogle preuzeti Agrokor, što jasno ukazuje da Amerikancima nije nimalo svejedno.
