Tri razloga zašto su građani Pariza i Osla dočekali oslobodioce u radosti na ulicama, a građani Zagreba u strahu

Foto: Milan Pavić, www.mgz.hr

Istinski antifašizam je suprotnost fašizmu u njegovoj biti. To znači da istinski antifašizam uključuje ljudske slobode kao: slobodu govora, slobodu kretanja, slobodu medija, parlamentarni sustav, demokraciju i sve druge slobode. On isključuje jednopartijski sustav, kult ličnosti sa statusom doživotnog predsjednika, koncentracijske logore, masovna ubojstva, zabrane slobode govora i medija, otimanje privatne imovine, montirane političke procese, brutalne progone i ubijanja političkih protivnika.

Stoga je ispravno postaviti pitanje gdje je pobijedio istinski antifašizam u II. svjetskom ratu: u Francuskoj i Norveškoj ili u Titovoj Jugoslaviji?

Mjesec svibanj 1945. vrijeme je konačnog sloma nacionalsocijalizma u Europi i raspada Hitlerovog imperija koji je pokorio gotovo čitavu Europu, osim Britanskog otočja i ono nekoliko zemalja koje su ostale izvan ratnih događanja.

Sa Zapada i juga nadiru Savezničke postrojbe predvođene američkom vojskom, a sa istoka i jugoistoka Crvena Armija, utrkujući se tko će prije stići do demarkacijske crte kojom će postaviti temelje za buduće postratne pregovore. Na taj način i jest veliki broj država srednje Europe ostao pod sovjetskom čizmom, zamjenjujući jedan totalitarizam drugim, jedno zlo s drugim zlom, u mnogim stvarima još gorim i patogenijim totalitarnim sustavom.

Devet država EU, među kojima nije Hrvatska: ‘Za nas 8.5. nije dan oslobođenja, već zamjena jednog totalitarizma s drugim!’

Kada se danas sa vremenske distance od 75 godina promatraju slike ulaska savezničkih snaga u gradove Europe mogu se vidjeti značajne razlike.

Tamo gdje su osloboditelji bili Zapadni Saveznici – SAD, Velika Britanija i drugi – milijuni oduševljenih ljudi dočekivali bi ih na ulicama gradova, sela i putova, pjevajući i radujući se jer je kraj rata na vratima, a sloboda već ulazi na njih.

Bio je to jedini i pravi istinski antifašizam: ulazak Saveznika donosio je slobodu. A to uključuje i demokraciju, nacionalne države, parlamentarni sustav, privatno poduzetništvo, slobodu govora, slobodu kretanja, slobodu medija i općenito – ljudske slobode i slobodan život dostojan čovjeka.

Na drugoj strani, tamo gdje je prošla komunistička Crvena Armija bile su prazne i puste ulice.

Naime, ljudi su bili upoznati sa strašnim zločinima koje je ta komunistička vojska činila potiskujući Nijemce prema Berlinu i Beču, a to je uključivalo i milijune silovanih žena, pljačku, palež, otimanje imovine i masovna ubojstva.

Sovjetski antifašizam nije, u stvarnosti, bio istinski antifašizam jer nije bio suprotnost fašizmu, već vrlo sličan.

Donosio je slične stvari u život čovjeka kao nacionalsocijalizam: koncentracijske logore, masovna ubojstva, nadzor ljudi, zabrane slobodnih medija, zabrana slobode govora, pa čak i neke stvari kojih nije bilo u nacionalsocijalizmu kao otimanje privatne imovine, kuća i obiteljskih domova.

U ovom slučaju se nije radilo o antifašizmu u njegovoj biti koji nužno uključuje pojmove kao humanost i sloboda, nego o sukobu dvaju zloćudnih i patogenih ideoloških sustava koji su u mnogim zlim djelima bili braća blizanci.

Slična situacija dočekivala je i Titove partizane.

Pogled na fotografije Pariza, Osla i Zagreba to jasno prikazuje: na ulicama glavnih gradova Norveške i Francuske veselje, radost, usklici i pjesma, dok su ulice glavnog grada Hrvatske pri ulasku partizana potpuno puste, njima vlada muk i zlokobna tišina.

Tri su temeljna razloga zašto je tome bilo tako.

Prvi razlog, građani Zagreba su bili obaviješteni o strašnim zločinima koje su partizani počeli činiti već u vrijeme rata od samog početka 1941. i pokolja u Srbu, Drvaru, Krnjeuši, Španovici, Zrinu, Udbini, istočnoj Hercegovini, Dubrovniku, Širokom Brijegu i drugdje gdje žive Hrvati. Ovi pokolji su bili isključivo na nacionalnoj osnovi – ubijani su samo Hrvati. U Zagreb, i druga mjesta Hrvatske, slijevale su se tijekom rata tisuće ljudi koje su svjedočile o brutalnostima partizanskih postrojbi.

Dolazile su i vijesti o strašnim zločinima koje čine partizani nakon proboja Srijemskog frona, na drugim mjestima i gradovima u koje su već partizani ušli poput Vinkovaca, Županje, Đakova, Slavonskog Broda, Požege, Slatine, Virovitice i drugih.

Najjasniji primjer bile su brutalnosti i iživljavanja nad Hrvatima Dubrovnika još u listopadu 1944. godine kada su partizani ušli u taj grad.

Drugi razlog bio je taj da su prema Zagrebu su nadirali partizani iz Srbije dolinom rijeke Save, te s te strane i ušli u glavni grad. U njima je bio i veliki broj četnika.

Iskustva koje su Hrvati imali sa Srbijom i Srbima u prvoj Jugoslaviji bila su više nego strašna: zatvori, ubijanja, maltretiranja, otimanja i zatiranja nacionalnih i ljudskih sloboda bila su svakodnevnica života u toj umjetnoj versaillskoj tvorevini u kojoj su vladali Srbi iz Beograda.

Dolazak partizana iz Srbije, u kojima je bio veliki broj amnestiranih četnika, podsjećao je na tmurna i teška vremena iz velikosrpske prve Jugoslavije.

Bio je tu i veliki broj partizana iz područja Bosne u kojima su veliki dio snaga bili partizani srpske nacionalnosti, i što je najgore: veliki broj četnika koji je tijekom rata prešao u partizane. Primjerice, samo iz Čegarskog korpusa nekoliko tisuća okorjelih četnika prešlo je 1944. u partizane.

Tako je veliki broj partizanskih jedinica iz Srbije, ali i područja NDH, imao tisuće amnestiranih četnika, ali i partizana velikosrpske orijentacije, o čemu je svjedočio Pašaga Mandžić. Jedan od najočitijih primjera za to je partizanski zapovjednik, Srbin iz Kistanja kod Šibenika, Simo Dubajić koji je javno priznao ubijanje desetina tisuća Hrvata na Kočevskom Rogu.

Pašaga Mandžić – partizanski narodni heroj svjedočio o mnoštvu partizana velikosrba četničke orijentacije

Treći razlog bio je ideologija boljševizma čiji su nositelji bili partizani.

Ideologija boljševizma i zločini koji su počinjeni od Oktobarske revolucije 1917. go 1945. godine polako su došli s vremenom i do europske javnosti, premda je SSSR bio zatvoreno društvo, ili još bolje država-logor orwellovskog tipa. U prvo vrijeme Lenjin, Staljin i zločinačko društvo su vješto prikrivali nevjerojatne zločine i ubijanje milijuna ljudi u krvavoj revoluciji, naravno u ime bratstva, radničke klase i boljeg života.

Sve su to bile laži i lažna obećanja u kojima su boljševici bili genijalni majstori koji su daleko nadišli Goebbelsa,  ali i brutalni egzekutori i ubojice u stvarnom životu.

Ali vijesti iz SSSR-a su došle vremenom i do europskih gradova i država, te su ljudi saznali da je boljševizam najokrutniji i najkrvaviji oblik vladavine koji se ikada u povijesti pojavio na tlu Europe.

A partizani su bili nositelji rigidnog boljševizma.

Ovaj strah se pokazao potpuno opravdanim: uskoro je i na ulicama, u domovima i kućama Zagreba počeo pokolj nikada viđen u  povijesti glavnog grada Hrvatske.

Dok su srbijanski partizani držali govore na glavnom trgu, u Gračanima, Markuševcu, centru Zagreba, Savskoj ulici, Trnju, Tuškancu, brežuljcima pod Sljemenom, te brojnim logorima kao Kanal i Prečko, trajao je krvavi pir partizana.

I nisu to bila samo ubijanja iz ideologije, već i ubijanja na nacionalnoj osnovi slična onima u Srbu: sjetimo se da je glavni koljač u Zagrebu bio lički Srbin Đoko Jovanić i njegova 6. Lička. Jovanić je poslije rata za te zločine nagrađen stanom u elitnom dijelu Zagreba i statusom partizanskog narodnog heroja, te svim beneficijama u Jugoslaviji. Pred početak Domovinskog rata, ovaj monstrum pobjegao je iz Zagreba u Beograd gdje je i umro kao slobodan čovjek.

Zbog tih razloga su ulice Zagreba bile prazne, a ulice Osla i Pariza opravdano pune veselja i radosti.

Strah na ulicama Zagreba pokazao se više nego opravdanim.

Može se činjenično konstatirati da su pokolji nad Hrvatima 1945. godine nadišli i najcrnje i najgore noćne more koje je itko mogao zamisliti. Bio je to genocid neviđenih razmjera o kojem svjedoče stotine grobnica i jama, a u nekima od njih kao Tezno i Kočevski Rog nalaze se tijela desetina tisuća ubijenih Hrvata.

Zar istinski antifašizam uključuje masovna ubojstva, otimačinu, logore, krv, mržnju i strah?

Ne, to nije antifašizam.

 

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr