Hrvatski prosjek što se tiče rada jednog socijalnog radnika u brojkama izgleda ovako – 250 do 300 obitelji u fokusu je samo jednog djelatnika. To je normativ zadnja tri desetljeća u Hrvatskoj. Hrvatsku su potresli slučajevi iz Pule, Paga i Nove Gradiške.
I dok iz inicijative “Spasi me” na čelu s Jelenom Veljačom vrlo oštro govore o socijalnim radnicima, te su najavili da će tražiti i otkaze, te oduzimanje licencija, predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika Štefica Karačić ministru šalje poruku da vidi koga prima na sastanak i dodaje kako je na njihovim profilima vrlo prost i neprimjeren rječnik. Marina Novaković Matanić iz udruge udomitelja pak upozorava da se i njih nešto treba pitati prije nego se primjerice donese odluka o vraćanju djeteta u biološku obitelj, jer su oni ti koji su s djetetom 24 sata, navodi HRT.
“Sustav socijalne skrbi nije bezgrešan, ali nedostaju resursi”
Na pitanje kako je optužila udrugu “Spasi me” za javni linč djelatnika socijalne skrbi i kako je zatražila ostavku ministra ako ih primi, Karačić navodi kako to nije točno.
– Nisam tražila ostavku, ostajem pri onome što sam rekla, preporučila sam ministru da pogleda objave na njihovim profilima i da vidi kojim jezikom i na koji način komentiraju sustav kojem je on na čelu. Radi se o vrlom teškim riječima, o vrlo prostom rječniku, o višekratnom ponavljanju da smo svi mi ubojice koje treba likvidirati itd.
Je li vidjela tu korespondenciju i je li ona vjerodostojna, kaže da nije stručnjak i ne može tvrditi sto posto, ali joj je više ljudi to proslijedilo i vidjelo.
– Primati takve osobe zaista je neprimjereno, davati im prostor da na svoj način, da iz svoje perspektive komentiraju ono što se događa u sustavu socijalne skrbi, a mislim da bez nas praktičara koji rade u tom sustavu, to nije u redu.
Mogu li se socijalni radnici nositi s kritikama i jesu li oni bezgrešni pa čak i u ovom zadnjem slučaju, Karačić kaže da ne smatra da su bezgrešni.
– Propusti i pogreške se mogu dogoditi, nekada mogu biti posljedica nemara, nekada nerada, nekada neznanja, ali nekad mogu biti i posljedica neadekvatnih radnih uvjeta, nedostatka resursa i svega što sustavu treba i na što ukazujemo godinama, a što se ne događa.
“To je poziv kojim se mi bavimo”
U studenom 2019. udomitelje je primila ministrica Vesnom Bedeković, tražili su sastanak s ministrom Josipom Aladrovićem čim je preuzeo dužnost, a odgovor su dobili prije dva tjedna, navodi Novaković.
– Primila nas je državna tajnica, sastanak je trajao dva sata, bio je konstruktivan, ali ne možemo se pomiriti s činjenicom da nas nije osobno primio.
Jesu li članovi udruge Jelene Veljače bili uključeni u izmjene zakona o socijalnoj skrbi i jesu li oni imali takvu mogućnost, kaže da sada vidimo da su vrlo brzo sazvali sastanak i to u samo dva dana.
– Nemam ništa protiv da javne osobe govore i stanu u obranu nezaštićenih skupina u društvu, ali da su ipak udomitelji ti koje se nešto treba pitati, jer mi svakodnevno radimo taj posao. Ja to ne mogu čak nazvati ni poslom, to je poziv kojim se mi bavimo.
Jesu li udomitelji pod pritiskom bioloških roditelja, kaže da se može složiti s tim.
– Oni na neki način smatraju da mi njima oduzimamo djecu, znamo kakva je zakonska procedura, mi nismo ti. Mi dijete dok ne dođe u naš dom niti ne vidimo, a kamo li da utječemo na oduzimanje. Ali kada dođe, smatram da bismo trebali imati prava reći treba li se vratiti u biološku obitelj, kakvi su bili kontakti s tom obitelji i da se to mišljenje uzme u obzir. Svaka čast socijalnim radnicima, ali oni dolaze na 15 ili 20 minuta, a mi s tom djecom provodimo 24 sata.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
