Škabrnja je smještena 21 km jugoistočno od Zadra, a prema popisu stanovništva iz 2011. godine u njoj živi 1425 stanovnika u 404 domaćinstva što je svrstava u red najvećih ravnokotarskih mjesta. No, Škabrnja je mjesto koje je u Domovinskom ratu izgubilo strahovito mnogo – selo je u potpunosti uništeno i opljačkano. Škabrnja je izgubila 26 branitelja i 58 civila.
Prije Domovinskog rata Škabrnja je bila istoznačnica hrvatskog domoljublja, bogatog sela i bogoljubivih ljudi – katolika. Vlastodršci u bivšoj jugokomunističkoj državi vodili su prema tom selu sustavnu politiku zatiranja svakog gospodarskog i duhovnog života. Vjerojatno je tome razlog pečat ustaštva koji je mještanima Škabrnje stalno nametan u tijeku bivšega jugokomunističkog sustava. Vodeći se krilaticom “Bogu se moli, radi dan i noć, a od komunističke se politike drži podalje” i uz novčanu pomoć koju su dobivali od svojih rođaka iz inozemstva, Škabrnjani su izgradili Škabrnju.
Početak srpske agresije na Hrvatsku
Na prvim demokratskim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, pa tako i u Škabrnji, premoćno je pobijedio HDZ, a u mjestu je zavladao velik zanos domoljublja, euforija i entuzijazam pa je na skoro svim kućama u mjestu vihorila hrvatska zastava s povijesnim hrvatskim grbom. Već početkom kolovoza 1990. na tom su području protiv hrvatske vlasti Srbi pokrenuli otvorenu pobunu, koja je započela paljenjem hrvatskih šuma, provokacijama i terorizmom.
Početkom 1991. u sklopu priprema za samoobranu sela, krizni štab i mjesna vlast osnovali su dragovoljački odred koji se formirao od dvije čete, a u to vrijeme postavile su se i prve naoružane seoske straže na ulazima u selo.
Dana 17. rujna 1991. bez ikakvog povoda pobunjeni Srbi i JNA iz Lišana Tinjskih, Biljana i Zemunika Gornjeg izvršili su prvi topnički napad na Škabrnju, a krizni štab u selu organizirao je evakuaciju civilnog stanovništva u Zadar.
Toga kobnoga dana, 18. studenoga 1991., tenkovsko-pješačke snage četnika i JNA napale su Škabrnju iz zapada i sjevera oko 7 sati. Po prestanku topničkog napada, postrojbe JNA i srpske paravojne postrojbe su ušle u selo. Kolona tenkova i kamioni pješaštva su ušla u Škabrnju sa zapada, dok je sa sjevera, iz smjera Donjih Biljana ušla druga kolona tenkova i zauzela napadne položaje. Nesrazmjer u naoružanju neprijateljske vojske i škabrnjskih branitelja bio je velik.
Ante Milković, autor knjige Naša Škabrnja, 18. studenog 1991. – 18. studenog 2001.:
„Popis ljudstva i opreme Samostalnog bataljuna Škabrnje od 10.studenog 1991. otkriva da je naoružanja bilo dovoljno za 70 % pripadnika, od čega je 30 % činilo trofejno i lovačko naoružanje. Bataljun nije imao topništva, a od protutenkovskih sredstava raspolagao je s petnaest ručnih bacača. Svatko je raspolagao s jednim borbenim kompletom (b/k) za osobno naoružanje i pola b/k za ručne bacače. Prehrana je boraca bila osobna, a o neopremljenosti govori podatak da je više od 90 % pripadnika bataljuna nosilo civilnu odjeću.“
Glavni udar na Škabrnju dolazio je iz spomenutog smjera zapada gdje su djelovale jake srpske tenkovsko-pješačke snage uz potporu zrakoplovstva. JNA uskoro angažira i helikopterske postrojbe. Desantom na područje Jabuke, uz pomoć pješadije, srpski pobunjenici oko 10 sati prekidaju jedinu cestovnu vezu Prkos – Škabrnja. Usprkos otporu branitelja oko 11:30 sati snage JNA i paravojnih postrojbi slamaju hrvatsku obranu i okupiraju zaseok Ambar, smješten na zapadnom ulazu u selo. Nakon pada Ambara, na drugom pravcu obrane – Ražovljevoj glavici, otpor je izdržao sve do 13:30 sati, kada se branitelji povlače na pričuvne položaje u podnožju Ražovljeve glavice prema selu.
Do sloma obrane na tom istočnom dijelu sela, hrvatski su branitelji uništili dva tenka, transporter, kamion sa streljivom te nekoliko pješaka. Radioveza sa Zadrom se tad prekida zbog raketiranja zrakoplova JNA. Oko 17 sati agresorske snage stigle su u središte sela. Tu večer, zapovjednik Samostalnog bataljuna Škabrnja, Marko Miljanić, zbog nemogućnosti osiguravanja snaga koje bi pomogle obrani Škabrnje daje zapovijed o povlačenju svih ljudi iz Škabrnje. Time postaje jasno da Škabrnja pada. Za sutradan, 19. studenog planiran je nastavak napada, na tad nebranjeni dio Škabrnje, potom prema Nadinu.
Žrtva Škabrnje
Četnici i pripadnici JNA do središta sela i crkve Velike Gospe došli tek predvečer oko 16,30 sati, goneći ispred tenkova zarobljene branitelje i civile kao živi štit. Neprijatelj je taj dan tu stao utvrdivši svoje snage na crti Ražovljeva glavica – središte Škabrnje – crkva sv. Luke. Civile, pretežito žene, djecu i starije osobe, koji su se sklonili u podrume i druge zaklonjene prostore, četnici i pripadnici JNA nasilno su izvlačili i ubijali hitcima iz vatrenog oružja, najčešće s prigušivačima, ili nožem, a pritom neke od žrtava pred smrt mučili i masakrirali. Četnici su ih ubijali na najokrutniji način, gazeći ih tenkovima na očigled žena i djece. Oni civili koji su pošteđeni smrti, dovedeni su do zapadnog ulaza u selo u Ambaru, predio tzv. Krčmetine, gdje su ih sve skupili i predvečer teretnim kamionima i autobusom odvezli u Smilčić, Biljane Donje i na kraju u Benkovac, smjestivši ih najprije u vojarnu, a kasnije premjestili u tamošnji Dječji vrtić, gdje su na razne načine cijelu noć mučeni i ispitivani, od čega nisu bila pošteđena ni djeca. Tu su prenoćili i sutradan predani u Pristegu hrvatskoj strani.
Četnička strast prema smrti, ubijanju i uništavanju svega živog i neživog u Škabrnji bila je očita u stravičnim krilaticama „ŽIVJELA SMRT i DOBRO DOŠLI U MRTVO SELO“, koje su se, ispisane velikim crnim ćiriličnim slovima, mogle pročitati na zidu hodnika spaljene i u potpunosti poharane osnovne škole.
Kazne za zločin u Škabrnji
Za zločin u Škabrnji kažnjeni su pravomoćnom presudom Jovan Badžoka na 10 godina zatvora, medicinska sestra Zorana Banić na 6 godina, ministar unutrašnjih poslova samoproglašene srpske paradržave u Hrvatskoj – SAO Krajine, Milan Martić osuđen na 35 godina zatvora u Haagu. Nitko od vrha JNA do danas nije odgovaro za ovaj zločin, iako je JNA vodila napad. Prateći točke lokacija masovnih zločina po Hrvatskoj, zločin u Škabrnji nije izoliran slučaj napada, nego dio etničkog čišćenja i projekta nastajanja Velike Srbije koju su stvarali prateći čuvenu zapadnu granicu te zamišljenje države, Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
