Dana 23. kolovoza obilježava se Dan sjećanja na okupaciju i progon nesrpskog stanovništva iz Baranje. Ovim putem podsjećamo na Golgotu koju je Baranja proživjela tijekom Domovinskog rata.
Snage JNA ojačane srpskim rezervistima i dobrovoljcima iz redova četničkih postrojbi 3. srpnja 1991. godine ulaskom kolone borbenih vozila s područja Vojvodine okupirale su Baranju. Kolona od 60-ak tenkova i drugih vozila razdvojila se; dio je otišao na područje Belog Manastira, u objekte pod nazorom JNA, dok je drugi dio zauzeo položaje blizu hrvatsko-mađarske granice.
Potkraj kolovoza Beli Manastir i većinu Baranje gotovo su u cijelosti zaposjele srpske agresorske postrojbe, silom protjerujući većinsko hrvatsko stanovništvo i mađarsku manjinu. Egzodus Baranjaca dogodio se 22. i 23. kolovoza kada je iz svojih kuća u Baranji protjerano, prema nekim izvorima, više od 35.000 ljudi. Istodobno su avioni JNA redovito ulazili u zračni prostor Mađarske, čime su izazvali revolt susjedne države i prijetnju da će vojno reagirati nastave li se borbeni preleti. Padom Bilje 3. rujna, Baranja je potpuno okupirana te je i vraćena u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske tek mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja 1996. godine, piše dani.ponosa.hrt.hr.
Davorin Rudolf – “Okupacija Baranje službeni je čin početka agresije na Hrvatsku”
Čin ulaska jedinica JNA sa teritorija Srbije u Hrvatsku koji se dogodio 3. srpnja, bivši ministar Davorin Rudolf smatra početkom agresije JNA na Hrvatsku. Pošto je Hrvatska nekoliko dana ranije proglasila neovisnost i samostalnost, Rudolf smatra da je ovo prvi čin sukoba dviju država.
“Rat se definira kao oružani sukob između država i prema tome svi sukobi, dok nije proglašena suverenost i nezavisnost Hrvatske, mogu se smatrati pobunama ili unutarnjim sukobima”, izjavio je Rudolf. Dodao je kako se i događaji u Pakracu, na Plitvicama i Borovu mogu smatrati sukobima, ali ne i agresijom i početkom rata protiv Hrvatske, koji je povela JNA, Srbija i Crna Gora, uz pomoć odmetnutog dijela velikog broja Srba iz Hrvatske.
Nakon ulaska JNA počinje nasilje i sustavni progon svih stanovnika Baranje koji nisu Srbi. Prognani i ubijani su Hrvati, Mađari i ostali stanovnici ovog hrvatskog kraja.
Stradanje stanovništva Baranje
Uz protjeranih, kako navode neki izvori, 35.000 ljudi, agresorske su snage ubile mnoge civile koji su ostali u svojim domovima.
U vrijeme okupacije Baranje od 1991. do mirne reintegracije 1998. ubijeno je preko 200 civila, uglavnom starijih osoba nesrpske nacionalnosti, koji nisu željeli napustiti svoja ognjišta.
Do danas nitko za te zločine nije odgovarao iako su počinitelji poznati.
Među brojnim ubojstvima hrvatskih obitelji i djece za koje hrvatska javnost ne zna, osobito je bilo potresno ubojstvo oca Vinka Čička i njegova tri sina Ivana, Ante i Mate u cvijetu njihove mladosti u listopadu 1991. godine o čemu smo pisali ovdje: U Baranji četnici ubili oca i tri sina iz obitelji Čičak.
Osim toga, na tom području nastale su ratne štete za koje Srbija nikad nije platila nikakvu odštetu. Također, DORH nije procesuirao zločine, premda je u Baranji ostao živjeti veliki broj stanovnika koji su tamo živjeli za vrijeme okupacije, pa se pretpostavlja da je među njima bilo i ratnih zločinaca. O tome smo mogli čuti potresna svjedočanstva na protestnom skupu u Vukovaru 2018. koji je organizirao gradonačelnik Penava.
Pokušaji oslobađanja Baranje
Iako je tijekom 1991. Samostalna uskočka satnija pokušala minirati most kod Batine, a 1992. Hrvatska vojska pokušala ući u Baranju, ona je ostala pod okupacijom pobunjenih Srba sve do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.
Operacija Hrvatske vojske “Baranja” u travnju 1992. koju je vodio general Karl Gorinšek, prekinuta je prema naredbi iz Zagreba, a najveći gubitci dogodili su se prilikom povlačenja vojske.
Stoga je Baranja morala čekati 1997. i proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja da bi konačno bila vraćena u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.
