U ponedjeljak, 20. studenog, emisija “Bujica” Velimira Bujanca bila je posvećena vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji, a u njoj je gostovala Barica Spudić, majka ubijenog vukovarskog branitelja HOS-ovca Pave Spudića i Frane Ivković iz Škabrnje koji je u Domovinskom ratu izgubio 15 članova obitelji.
Potresna je bila ispovijest Barice Spudić, koja je posvjedočila: “Sina sam tražila 6 godina, ubili su ga na Ovčari, a na sudu u Beogradu su nam se smijali i govorili da smo ustaše! Kako da im oprostim?! Zašto zločincima nisu sudili u Hrvatskoj?”
Barica Spudić, majka ubijenog junaka na Ovčari, koji je iz zagrebačke Dubrave otišao braniti Vukovar od napada iz Srbije, u Bujici Z1 televizije objasnila je Aleksandru Stankoviću da se u Hrvatskoj nije vodio građanski rat.
“Ne mogu shvatiti da netko sada kaže da je to bio građanski rat, jer nismo se tukli između sebe! Zna se tko je napao Hrvatsku, Srbi! Naši dečki ni jedan pedalj nisu napravili na srpski teritorij,“ osvrnula se gospođa Spudić na izjavu voditelja sa HTV-a koji je inzistirao na tezi o ‘građanskom ratu’.
U emisiji je gostovao i Škabrnjanin Frane Ivković te prozvao hrvatsko pravosuđe zato što ništa nije učinilo na ozbiljnom progonu ratnih zločinaca.
“Hrvatska je od ’95 naovamo zakazala u progonu zločina koji su počinjeni u Škabrnji i Nadinu. Zna se tko ih je napravio. Hrvatska država nikada nije optužila Ratka Mladića! Čudi me da se srpski predstavnici u Saboru nikada nisu izjasnili ili odredili oko zločina koje su njihovi sunarodnjaci napravili u Hrvatskoj. Kada mi netko kaže da oprostimo, onda se sjetim crnih vreća s tijelima koje su dopremili u centar Škabrnje i sav se sledio,” rekao je gospodin Ivković.
Šest godina tragala za sinom, to može samo majka
Barica Spudić u emocijama nabijenoj Bujici ispričala je priču o svom sinu na koju doista nitko nije mogao ostati ravnodušan.
“Netko veli da vrijeme liječi rane, no to nije istina. Svoga Dadu u srcu nosim, on je sa mnom… Kad sam u nedjelju htjela nešto pojesti i popiti, sjetila sam ga se dan prije Ovčare, pomislila sam je li imao vode, sigurno nije… Do 3 u noći nisam mogla spavati, molila sam krunicu. Kao da me on probudio – možda je baš to bio trenutak kad su ga ubili! Sada mi je svaka godina sve teža… Šest godina je trajala potraga za mojim sinom. Nikad mi nije bilo teško, uvijek sam imala nadu tih šest godina – da je negdje živ. Bila sam na jednom sastanku kada su mi javili da je Ovčara otvorena. Čim sam vidjela štenge na Šalati gdje je dopremljeno šest tijela, kao da mi se od srca nešto otkinulo… Imala sam osjećaj da je Dado bio u toj grupi. I to je bila istina,” krenula je pričati svoju potresnu priču hrabra hrvatska majka.
Priznala je kako takvu traumu mogu izdržati samo majke:
“Bile smo hrabre, bile smo tigrice, lavice… I kada nas negdje nisu htjeli primiti dok smo tragali za svojom djecom, nismo se dale dok nas nisu primili! Prošle smo zbilja teški križni put, a mnoge ga majke i danas prolaze, nemaju gdje zapaliti svijeću za svoju djecu. Dok sam tragala za njim, svake sam godine palila svijeću na Kamenitim vratima. Govorila sam mu: ‘Ako si živ, neka te ova svjetlost prati, ako nisi, neka ti Bog da mir i neka si u miru Božjem!’ Imam osjećaj da su svi ubijeni anđeli. Moj Dado i sada me sigurno gleda, ponosan je na mene i ja sam na njega. Bila sam hrabra, možda više nisam, jer godine nose svoje… On je za mene uvijek moje dijete, njegovo srce kuca u meni, moj Dado je sa mnom,“ jedva je uspjela izgovoriti Barica Spudić.
Njen sin je u Vukovar otišao sa 26 godina i pristupio HOS-u. Iza sebe je ostavio suprugu Marinu i curicu Ivu koja je imala tri i pol godine, a danas je studentica. Njihova obitelj bila je jedna od bolje stojećih obitelji u zagrebačkoj Dubravi, a on je otišao bijelim kombijem bez da je rekao majci da ide.
“Marina mi je javila da je otišao, živjeli su u Dugom Selu. Zadnji sam ga put vidjela u Traumatološkoj bolnici, on je bio ranjen na Borongaju, njegova zadnja slika koja mi je urezana bila je plava pidžama i štake… Bio je u bolnici osam dana, vratio se kući i odmah otišao za Vukovar…“
Gospođa Spudić zahvalila je svim braniteljima i istaknula da je mnogo roditelja već umrlo, a da nisu pronašli svoju djecu.
Radnić: Dado se uvrijedio kada smo ga pokušali potjerati kući!
O junaštvu HOS-ovca Pave Spudića – Dade u Bujici je svjedočio i Damir Radnić, ratni zapovjednik HOS-a u Bogdanovcima: “Tjerali smo ga doma, ali nije htio otići!”
Od petorice HOS-ovaca sa slike koju je prikazala Bujica – živ je ostao samo Radnić… Dado ih je već posjećivao na Korani, gdje je 1991. bila ekipa koja se pripremala za odlazak u Vukovar.
“Još godinu dana nakon Ovčare doista smo mislili da su oni negdje živi, bilo je stvarnih, ali i podmetnutih vijesti da su u Vojvodini… Dadu sam upoznao u općini Barilović na Korani, to je bilo naše prvo ratište i jezgra satnije HOS-a koja je kasnije završila u Vukovaru. Ne znam kako nas je pronašao, došao je s kombijem punim namirnica iz svoje trgovine. To se dogodilo više puta, nije se dao otjerati od nas. Nas desetak prebacilo se na Borongaj, gdje je Dado bio lakše ranjen. Nakon toga dogodilo se Paradžikovo ubojstvo, povučeni smo s Borongaja, već smo bili formirani kao postrojba, dogovorili smo se da idemo u Vukovar i – eto njega! Pitali smo ga: ‘Kuda ćeš, čovječe?!’. On je bio meka duša, nije bio ratoboran, ali bio je izuzetno snalažljiv. Bila mu je uvreda kada smo mu predložili da ostane doma jer ima malo dijete! Bio je u prvoj skupini od 39-orice koja se uputila u Vukovar. Bio je na Sajmištu i gore je bio ranjen, bio je u vukovarskoj bolnici, a dalje sve znam,“ svjedočio je s težinom u glasu Radnić i dodao:
“Ubojstva na Ovčari trajala su cijelu noć. Vozili su ih u traktorskoj prikolici, trpali su po 20-ak ranjenih, svi su bili pod temperaturom, bila je noć i zima. Ubijali su ih pored hangara, a čim su drugi čuli zvuk traktora, znali su da dolaze po njih još 20… Baš u ovim trenucima kada traje emisija na Ovčari su se prije 26 godina pod reflektorima događala smaknuća naših ranjenika…“
Ivković iznio teške optužbe na račun Pupovčeve braće?
Ništa manje potresnu priču nije ispričao ni Frane Ivković, magistar poljoprivrednih znanosti kojemu je u Škabrnji ubijeno 15 članova obitelji – Pavičića, Bilavera i Ivkovića…
“Detalje sam saznao od rodbine i prijatelja… Četnici su počeli raditi zločine odmah na ulasku u selo, kod Miljanića, Pavičića i Brkića. Dok su došli do centra, pobili su sve što su zatekli živo. Kada su došli do poljoprivredne zadruge, pijančili su, tamo su se zadržali, a drugi dio sela srećom nije toliko stradao jer su dobili informacije na vrijeme i nekako su uspjeli pobjeći. Mnogo starijih nisu htjeli napustiti svoje domove, mislili su da ih neće ubiti, ali iživljavali su se nad njima i klali svakoga tko je bio živ! Najstarija žrtva imala je 82 godine, a najmlađa tek tri-četiri godine… To su radili u svim mjestima u koja su ušli. To nisu ljudi, to su zvijeri! Osobno znam koljače, skupa smo išli u školu i igrali nogomet kao djeca. Oduvijek su bili četnici,“ svjedočio je Frane Ivković.
“Naš zapovjednik Marko Miljanić rekao mi je da su Pupovčeva dva brata sudjelovala u agresiji na Škabrnju i Nadin!”, tvrdi Ivković.
“Kao političar koji predstavlja Srbe trebao bi se o tome jasno izjasniti, no to se ne događa…”, poziva Ivković Milorada Pupovca da se izjasni o tim tvrdnjama.
“Povijest se ponovila, mog djeda Tomu ’45. su ubili četnici, zakopali su ga u pijesak od kojeg su radili kuće. Zavezali su ga za konja koji ga je do tamo vukao. No, konj je bio pametniji od njih, svaki je dan išao prema tom mjestu i kopao, tako su otkrili djedovo tijelo! Moja mama na jednom poznaniku, Srbinu Savi vidjela je njegov kožni kaput, znala je tko ga je ubio. Kako njima zaboraviti, kako njima oprostiti?!”, zapitao je Frane Ivković.
Priznao je da u Škabrnji nije bilo osnovne škole, pa čak ni struje, dok je bio dijete. Razlog, kako kaže, je što su je četnici doživljavali kao ustaško mjesto. Zbog toga su djeca iz Škabrnje po buri i kiši morali putovati u Zadar pješice i na biciklima, a kod kuće učiti pod svijećom. S druge strane, srpska djeca dobivala su učeničke domove i bila privilegirana. “Učiteljice Srpkinje tjerale su nas da učimo ‘srpsko-hrvatski’ i njihovu povijest, a bile su uglavnom udate za oficire JNA,” rekao je Ivković.
Spudić: Štrbac nas je na suđenju u Beogradu nazivao ustašama, a zločinci su nam se smijali!
Gospođa Spudić rekla je i kako je cijela njezina obitelj godine 1991. mogla otići u Njemačku jer joj je suprug dvije godine radio u Dillingenu, no tada je rekao da se ne misli u Hrvatsku vratiti kao dezerter… Dado je na to rekao – ako svi odu, tko će braniti domovinu?
“Otišao je s prijateljima u četiri kombija. Javljao nam se preko radija. 14. studenoga došao nam je poznanik u obrt i rekao da je čuo njegov glas preko radija kako govori da je sve dobro i da ćemo se ubrzo vidjeti. Snimku nisam čula, a nikad ga više nisam ni čula ni vidjela…“
Inače, majka hrvatskog heroja bila je i na suđenju za Ovčaru u Beogradu.
“Bilo mi je čudno zašto suđenje u Beogradu, kada su ubijeni u Hrvatskoj. Zašto im ne sudi Hrvatska?! Dobro su nas primili, ali primjerice Savo Štrbac stalno je govorio ‘ustaše ovo, ustaše ono’… Mi majke tada smo se ustale i otišle vani. Rekla sam da sam ’46. godište i da kakve ja veze imam s ustašama?! Oni su se ponosili tim zločinima, u detalje su govorili sve i smijali nam se u lice. Sudac ih je na kraju pitao hoće li se ispričati obiteljima, jedan je rekao da neće i da se ponose jer su branili svoju ‘otadžbinu’“, sa zgražanjem se prisjetila Barica Spudić sramotne beogradske epizode.
Gosti Bujice na kraju emisije stali su u obranu HOS-a.
Barica Spudić: “Ne idem na otkrivanja spomenika jer ne želim imati problema. Moj suprug teško se mirio s gubitkom sina, umro je dvije godine nakon Dade od tuge. Ne gledam ni vijesti, jer ne podnosim nepravdu. Nisam išla na otvorenje Parka Crvenkapi, iako sam mu jako dobro znala mamu. Nisam htjela od nekoga doživjeti da mi kažu da sam ustaša ili slično… Boli me sva ta nepravda i to što rade Dadinim HOS-ovcima…“
Frane Ivković: “To je van svake pameti, ako kažeš da si Hrvat ili ‘Za dom spreman’ strpali bi te u zatvor, to je zločin prema hrvatskom narodu i našim žrtvama! Da nije bilo HOS-a danas ne bi bilo ni Škabrnje – ni Hrvatske; oni su bili prvi i za njima su krenuli svi ostali. Tragedija je kako se danas odnose prema našoj zastavi i prema HOS-ovcima!“
Cijelu emisiju pogledajte u nastavku:
Tekst se nastavlja ispod oglasa
