Operacija je bila nužna jer je okupacijom trećine hrvatskoga teritorija 1991. srpski agresor presjekao Hrvatsku na dva dijela.
Nije bilo lako, taj kraški reljef prirodni je fortifikacijski objekt i svaki iole utvrđen položaj koji se nalazi na vrhu uzvisine ima takva svojstva da ga je praktički nemoguće osvojiti. Svako napadno djelovanje na Velebitu izlazi iz okvira vojnih doktrina o brojčanom omjeru za napad i obranu. Ipak, dragi je Bog te noći pogledao na nas i spustio gustu maglu. Poveo sam pet dragovoljaca, prepuzali smo 600 metara po snijegu, hladnoći i magli. Naišli smo na prekinutu telefonsku žicu i, prateći je, došli smo pred neprijateljski bunker, neutralizirali ih… – točno 25 godine kasnije nekadašnji specijalac Ivica Glavota, pripadnik SJP BATT, do detalja se za Večernji list prisjeća te uspješno izvedene akcije, jedne od prekretnica za uspjeh operacije Maslenica u siječnju 1993. godine.
– Imali smo zadarsko zaleđe kao na dlanu. Odozgo sam gledao teške bitke, pa i svoju trojicu braće o čijoj sudbini nisam znao baš ništa. Sve dok do mene nije stigla strašna vijest o pogibiji sve trojice… – kaže.
Dalmacija bez struje i vode
A u podnožju planine na području Paljuva 4. gardijska brigada odbijala je snažni napad, s njima i braća Glavota. Najmlađi, tada 24-godišnji Mario, zapovjednik satnije 3. bojne, na ulaznim vratima kuće pretvorene u stožer pao je pokošen s 27 metaka iz automatske puške. Nepunih 500 metara dalje drugi brat Zdravko, satnik iz Oklopne bojne, u borbi je pogođen gelerima u pluća pa prebačen u zadarsku bolnicu gdje se nekoliko dana borio za život. Treći brat, naš sugovornik Ivica Glavota, i sam je ranjen u glavu krhotinom granate ili pak stijene, ne zna ni sam, pa je tek po dolasku u bolnicu doznao da vijest o pogibiji trojice braće ipak nije bila posve točna. Na žalost, ona o Marijevoj smrti nije bila samo glasina. Četvrti, jedini neozlijeđeni brat Petar njegovo je beživotno tijelo istog dana odvezao roditeljima u Imotski.
– Najstariji je kući vratio onog najmlađeg. Otac i majka bili su shrvani bolom, ali sretni što ta vijest o pogibiji trojice sinova, koja je stigla i do njih kao i do mene, nije bila istinita. Tjedan dana kasnije ranjeni brat Zdravko doslovce je pobjegao iz bolnice, još sav u ranama, i otišao našem bratu na grob, kada mu već nije mogao biti na pogrebu – kaže Ivica. Cijela tragedija njegove obitelji dogodila se u jedan jedini dan, tog 27. siječnja 1993. godine. Četvorica braće u obranu su krenula među prvima, oni koji su se uspjeli izvući kažu da bi opet učinili isto, a bratova pogibija dala im je snage izdržati u odori do posljednjeg dana rata. No, taj dan bio je još daleko. Siječanjsko primirje 1992., naime, nije donijelo olakšanje stanovnicima Dalmacije, koji su uz stalnu nestašicu hrane, struje i vode trpjeli i svakodnevne topničke udare. Također, operacija Maslenica bila je nužna jer je okupacijom trećine hrvatskoga teritorija 1991. godine srpski agresor komunikacijski presjekao Hrvatsku na dva dijela na području Novskog ždrila čime je gotovo prekinuta prometna povezanost između sjevera i juga Hrvatske, koja se zbog toga otežano odvijala trajektima preko otoka Paga i dalje preko Gorskog kotara. Zato su hrvatske snage 22. siječnja 1993. otpočele ograničenu ofenzivnu operaciju koja je prerasla u prekretnicu i jednu od najodlučnijih bitaka Domovinskog rata, kojom je u samo tri dana oslobođena tzv. ružičasta zona okupiranoga zadarskog zaleđa.
Operacija Maslenica počela je u šest sati istodobnim napadima kojima su u više smjerova potisnute neprijateljske snage prema Zemuniku, Benkovcu i dalje prema Obrovcu. Tijekom sljedeća tri dana trajale su borbe u kojima su oslobođeni Novigrad, Kašić, Maslenica i Smoković, na Velebitu su naše snage izbile na crtu Sveti Rok – Mali Alan – Tulove grede – Bobija, a 25. siječnja ovladale Škabrnjom i jakim neprijateljskim uporištem na Ražavljevoj glavici.
Glavni ciljevi operacije postignuti su već nakon 72 sata kada je deblokiran Zadar u čijemu je zaleđu tijekom tri dana oslobođeno i petnaestak sela, kao i bitne strateške točke – zrakoplovne baze Zemunik te Novsko ždrilo, čime je omogućeno prometno povezivanje juga i sjevera Hrvatske.
Izgubio dvojicu sinova
Glavne napadačke udare tijekom operacije izvršili su pripadnici gardijskih brigada i Specijalne policije, a za obrambeno djelovanje angažirani su pripadnici pričuvnih brigada. Operaciju su planirali i izveli generali Janko Bobetko, Ante Gotovina, Ante Roso, Mirko Norac i Mladen Markač, dok su na srpskoj strani vojsku predvodili Milen Novaković, Milan Đilas, Jovan Dopuđ, Dragan Harambašić i Dragan Tanjga. U operaciji Maslenica sukobile su se najbolje i najelitnije postrojbe obiju vojski i u tom je sudaru velikosrpski neprijatelj polomio zube. Po dokumentima i izvješćima zarobljenima u Oluji, utvrđeno je da su na potezu od Kašića do Novigrada bile koncentrirane sve najbolje srpske postrojbe: niški specijalci, Vukovi s Vučjaka, Arkanovi Tigrovi, Knindže kapetana Dragana, martićevci i mnogi drugi. Od 22. do 25. siječnja u akciji je poginulo 13 branitelja, no do konca mjeseca broj poginulih hrvatskih branitelja popeo se na 127. Među njima i sinovi Ivana Majetića.
– Moji sinovi Ivica i Anto stradali su u ovoj akciji, a od 1991. bili su na ratištima. U zadarskom zaleđu bili su dva mjeseca, a mi o njima nismo dobivali nikakve informacije. Tek smo treći ili četvrti dan saznali da su nam sinovi poginuli, nitko nije mogao skupiti hrabrosti i reći nam. Danas, nakon toliko vremena, jednako boli i jednako je teško, ali jako sam ponosan na svoju djecu – kazao je za Večernji list Ivan Majetić.
Zahvaljujući žrtvi njegovih, ali i drugih hrabrih hrvatskih sinova, ubrzo je izgrađen pontonski, poslije i novi Maslenički most, a silnim samopouzdanjem i vojnim iskustvom stečenim na Maslenici, HV i policija izveli su Oluju, završnu operaciju Domovinskog rata.
