, istaknula je u Saboru zastupnica Domovinskog pokreta Karolina Vidović Krišto.
Izlaganje zastupnice prenosimo u cijelosti:
“Prekosutra, u nedjelju, 18. listopada 2020., uz blagoslov hrvatske Vlade, ističe moratorij na ovrhe i ponovno se aktivira lihvarski ovršni zakon autora i provoditelja HDZ-a i SDP-a.
Od uvođenja moratorija stiglo je novih 170 tisuća postupaka za ovrhu hrvatskih građana, a u najvećem broju one se odnose na režije.
Podsjetimo, primjerice u Njemačkoj za dug od 11 tisuća kuna trošak ovrhe je 300 kuna. Prema ovom, najnepravednijem zakonu u Europi, trošak za dug od 150 kuna u Hrvatskoj iznosi 560 kuna.
Umjesto da vladajuća vrhuška rješava korupcijske afere poput Agrokora, Janafa, pogodovanja raznim tajkunskim miljenicima, i osigura povrat novca, a riječ je o milijardama kuna otuđenih od hrvatskih poreznih obveznika – ova vlada nastavlja neviđenim mjerama i dalje udarati i na koljena bacati te iste porezne obveznike.
Do kada?
Druga stvar, tema slučaj Franak, dvije vijesti.
Upravo saznajem da je Županijski sud u Varaždinu presudom odbio žalbu Addiko banke te je potvrdio presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu kojom je utvrđeno kako su ništetna dva ugovora o kreditu u valuti CHF. Dakle, ovo je prva pravomoćna presuda da je cijeli CHF ugovor ništetan zato što su ništetni i nezakonita kamata i nezakonita primjena CHF valutne klauzule.
Druga vijest je da je nedavno Sud Europske unije donio još jednu vrlo bitnu presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 te praktički u jednoj presudi donio nekoliko važnih odluka za potrošače, a ovdje izdvajam najvažniji dio:
– Ugovorna odredba kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) je nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a što naše banke ne mogu dokazati.
Do sada u kolektivnom slučaju franak imamo pravomoćno utvrđenu nezakonitost kamatnih stopa koje su jednostrano dizale banke i utvrđena je nezakonitost primjene valutne klauzule u švicarcima. Sad imamo i potvrdu da su ulazne i izlazne naknade nezakonite te pravomoćnu presudu da je cijeli ugovor ništetan.
Postavlja se pitanje što je uopće bilo zakonito u ugovorima o kreditima koji su se odobravali od 2000. do 2010. godine?
Postavlja se i pitanje odgovornosti regulatora, HNB-a, koji je direktno odgovoran za nadzor u području zaštite potrošača korisnika financijskih usluga. Možda možemo razumjeti da nisu na vrijeme reagirali i spriječili nezakonito poslovanje banaka, ali sada nakon svih ovih sudskih potvrda na našim sudovima i na sudu EU, nikako nije jasno zašto HNB ne reagira i ne naloži bankama zaustavljanje takve nezakonite prakse i što je najvažnije – povrat preplaćenih sredstava potrošačima. Također nije jasno zašto se takve banke ne kažnjavaju zbog nepoštene poslovne prakse – postavlja se pitanje radi li HNB uopće svoj dio posla u zaštiti potrošača!?
I na kraju, treba postaviti pitanje hrvatskoj Vladi: može li se nešto više učiniti za oštećene korisnike kredita? Mi ovdje u Saboru kao i hrvatska Vlada dužni smo zakonski omogućiti povrat preplaćenog novca. Nameće se rješenje u vidu oštrijih kazni bankama, a u sklopu Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, kad se pravomoćno utvrdi nepoštena poslovna praksa. Kazne bi trebale biti takve da se banke odvraćaju od takvog ponašanja, a kako na terenu sad stvari stoje, banke prvo oštete korisnike kredita, zatim iscrpljuju pravni put do besvijesti i tek manjem dijelu najupornijih korisnika sudski vraćaju samo dio opljačkanog novca. Banke su praktički do sada, na 100 kuna koje su stekle bez osnove, potrošaču u prosjeku vratili jednu kunu. Riječ je ukupno o još oko 20 milijardi kuna koje bi banke trebale vratiti korisnicima kredita.
Ukupna posljedica nisu samo oštećeni korisnici kredita, već i cjelokupna ekonomija, smanjena potrošnja građana, a i posljedično manji BDP.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
