Vilim Karlović: Preživio Ovčaru i posvetio život svjedočenju istine kroz duhovnu dimenziju

Foto: 40 dana za život

Ovčara i Vukovar tema je kojom se 47-godišnji Vilim Karlović aktivno bavi šest godina. Strahote rata je proživio, a sjećanja utkao u knjigu koja se zove “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”. Danas je jedan od malobrojnih koji se aktivno zalažu za otkrivanje istine o događanjima u Vukovaru 1991. godine, nerijetko kroz duhovnu dimenziju.

Poslije 26 godina nakon agresije na Hrvatsku srpska retorika ostala je gotovo ista, Vilima Karlovića to ne iznenađuje. U razgovoru za Narod.hr je prokomentirao: “Mene ne iznenađuje način na koji Srpska politička elita pristupa tim događanjima jer upravo pišući svoju knjigu sam posebno govorio o Beogradskom procesu, procesu s izričitom namjerom da se apsolutno prikriju i zaštite stvarni krivci, organizatori zločina na Ovčari i to za posljedicu ima ovo sve što se danas događa. Oni su u tom svom planu u potpunosti uspjeli. Iznenađen sam jedino reakcijom Hrvatske vlasti i nas kao društva u odnosu na ta događanja.” kazao je Karlović.

U skoroj budućnosti Vilim Karlović, inače bivši časnik HV-a i najviši borbeni instruktor tima MPRI također ne vidi promjenu.

“Ne mislim da će se za mojeg života promijeniti komunikacija iz 90-ih godina, oni će i dalje čvrsto braniti i štititi sve ono što su i do sada. Jedino se nadam da će naše društvo i naše institucije drugačije gledati na te stvari, možda angažiranije i više o tome govoriti jer vrlo često smo danas taoci toga “dosta je prošlosti, okrenimo se budućnosti” ali budućnosti se možemo okrenuti kada raščistimo našu prošlost. Mislim da je to na nama, da na tome radimo i promoviramo ne samo u Hrvatskoj već i u inozemstvu. Imam informaciju da Srbija piše knjige, da ih prevodi i šalje po svijetu i po sveučilištima, a kod nas uopće ne postoji neka institucija koja bi se bavila takvim djelovanjem. Sve je na nama, a nadam se da ćemo promijeniti naš stav. Istraga o Ovčari pokrenuta je tek prošle godine u 11. mjesecu, što je smiješno.”, komentirao je Karlović.

Sve ove godine nakon proživljene ratne kalvarije susretao je iste one ljude koji i danas baš kao i nekad žive za ideju ‘Velike Srbije’. U kontaktu je s onima koji su ga spasili od krvnika što opisuje i u svojem svjedočanstvu.

“Ne vjerujem da ćemo ikada privesti te ljude niti da će oni ijedan dan zatvora odslužiti. Dok mi kao država to sve isprocesuiramo… no, mi ne smijemo nikada odustati od one istine koja jest. I ja sam morao u svojem životu zadovoljiti zemaljsku pravdu tako da mislim da ne smijemo nikada odustati od istine bez obzira što ja pozivam na praštanje. Poznato je tko je bio agresor, a tko žrtva.”, rekao je Karlović.

Vilim Karlović svoj je život posvetio svjedočenju onoga što je proživio. “Ta sva događanja promatram kroz jednu duhovnu dimenziju i potičem ljude da kroz sva ta stradanja promisle i o prisutnosti Boga u svim tim događanjima.”, rekao je Karlović.

Aktivan je u borbi za život nerođene djece. Karlović na svojim tribinama često uspoređuje ratna ubojstva s ubojstvima nerođenih kojih je puno više. Svojim tribinama obišao je velik dio Europe, sve katoličke misije u Njemačkoj, Švicarskoj. Pregovara oko odlazaka u Australiju, SAD, a trenutno tribine održava u Hrvatskoj.

Karlović je rođeni Zagrepčanin i otac šestero djece koji se dragovoljno priključio borbi za slobodnu Hrvatsku 1991. godine. Poslan je u obranu Vukovara, gdje je zarobljen, preživio strijeljanja na Ovčari i masakar na Veleprometu. U zatvoru u Srijemskoj Mitrovici proveo je šest mjeseci. Knjigu je odlučio napisati u Remetinečkom zatvoru dok je bio u pritvoru zbog ubojstva svojeg kuma.

Svjedočanstvo Vilima Karlovića (iz knjige “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”) :

Vojni autobus ostaje u dvorištu vojarne uz vojnike koji ga osiguravaju dok se mi udaljavamo od nje i ponovo putujemo u neizvjesnost. Pogledavam na sat, koji pokazuje dvadeset minuta do petnaest sati; vrijeme je lijepo i sunčano, u autobusu je uobičajena tišina koju tek povremeno, razgovarajući, remete dva vojnika. Molim se i dozivam Gospu u pomoć razmišljajući što će biti sa svima nama. Ne znam kamo bi nas mogli voziti, ali siguran sam da ne idemo u Vinkovce. U glavi slažem kockice onako kako mi se u ovom trenu čini logičnim. Možda su tražili neke ljude i njih odvojili u vojni autobus, a oni koji su ubijeni vjerojatno su samo usputne žrtve koje su trebale zadovoljiti krvi žedne teritorijalce i četnike. Možda nas sada napokon voze na razmjenu. U meni opet tinja nada i uvjeravam se kako će ipak sve biti u redu. I ne mogu drugačije razmišljati osim s nadom jer su mi na usnama stalno molitve upućene Majci Božjoj i Isusu. Ipak, ne mogu se prerano nadati da je sve gotovo, jer ono što se događalo protekla tri sata ispunja crnilom moje misli. Nada je razapeta između svega lošeg što smo ovdje proživjeli i onog najmanjeg tračka svjetla za koje se hvatam kao za posljednju slamku. Opet razmišljam o četnikovim riječima kako će nas oni preuzeti iako su sada u koloni s nama tek nekolicina na oklopnjacima.

Možda nas voze u neki zatvor gdje će nas držati, mučiti i suditi nam. Sve bih ovo rado prihvatio samo da nas ne voze nekamo gdje će nas pobiti, na što me asocira put kojim idemo, koji vodi kroz polja. Odavno smo odmaknuli od grada i nemam pojma gdje smo pa odlučujem pitati čovjeka pored sebe.

-Prema kamo idemo?

-Smjer je Negoslavci, ali oni su dalje!

Ovo je bio naš prvi kontakt u ovih nekoliko sati. Čovjek nema više od četrdeset godina, viši je od mene, smeđe je kose i brade. Ranjen je u trbuh i ruku, a i nos mu je krvav od četničkog udarca. Nije prošlo dugo i čovjek mi opet govori:

-Ovuda se ide prema farmi!

Skrenuli smo na neki makadamski put, a u daljini se vide nekakvi hangari.

– Odakle si ti? – pita me.

– Iz Zagreba.

Odgovorio sam tiho iako je u autobusu opet nastalo komešanje i žamor jer svi pokušavamo shvatiti kamo nas voze. Suputnik mi opet tiho govori:

-To je farma Ovčara!

Ne razumijem što mi želi reći jer mi to ništa ne znači. Sve ovo ne daje potporu mojim optimističnim razmišljanjima od maloprije. Vožnja od vojarne nije trajala dulje od dvadesetak minuta. S makadamskog puta skrećemo lijevo pa autobusi manevriraju vrlo polako. Put kojim sada idemo jedva je širine autobusa koji ubrzo zastaje. S naše lijeve strane nalazi se neki hangar kod kojeg autobusi skreću udesno. Drugi hangar stoji stotinjak metara od zavoja koji smo upravo prošli, s desne strane.

Opet se budi nemir u meni pa ponovo potajice uzimam križić u ruke preko odjeće i dozivam u mislima Gospu i Isusa da budu uz mene.

Kolona stoji u obliku slova „L“, a dva autobusa i zapovjedno vozilo skreću desno na put. Iz vozila izlaze oficiri, a kapetan se, došavši do vrata našeg autobusa, koja je vozač otvorio, kratko obraća bračnom paru:

-Dođite!

Oni brzo izlaze iz autobusa, a on ih upućuje u smjeru suprotnom od onog kojim smo došli. U autobusu nastaje žamor, svi smo podigli glave, no ni vojnici više ne traže da ih spustimo već drže puške uperene prema nama. Kapetan stoji ispred kolone i rukom pokazuje da krenu. Vojnici izlaze iz kamiona iza nas pa se raspoređuju uz desni put jedan do drugog dok se autobusi lagano pomiču. Naš autobus zastaje na samom skretanju na desni put, na kojem se nalazi taj drugi hangar. Ispred nas su tri autobusa u koloni ispred hangara i dobro vidim ulaz u hangar prema kojem idu i oficiri. No vidim nešto što nikako nisam želio vidjeti i što tjera užas u svaki atom moga tijela. Svi oni četnici i teritorijalci naoružani toljagama, krampovima i ostalim alatom također stoje tamo i svime tim „veselo“ mašu prema nama. Vojska je raspoređena duž te ceste od zavoja do hangara i čini neprobojnu crtu. Na samom ulazu u hangar oficiri i četnici se dogovaraju, a vidim i onoga glavnog četnika. Pogledom tražim Grubera, ali i on je zagledan u njih. Okrećem se i pokušavam naći Majora, ali ne uspijevam ga vidjeti jer se ne smijem potpuno okrenuti, a on je vjerojatno sasvim iza mene. Opet zazivam Majku Božju. Ma koliko sam samo puta u ovih nekoliko sati izgovorio to Sveto ime!

Preplavljuje me strah jer mi je sada potpuno jasno da će nas predati u ruke tim krvožednim četnicima. Ne prestajem moliti, ne više u mislima, već riječi izgovaram šapatom tako da me čuje i supatnik kraj mene.

Ostatak svjedočanstva možete pročitati OVDJE.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.