Višnja Kamenski Bačun: U Vukovaru se vodila bitka dobra i zla biblijskih razmjera

Višnja

Gošća podcasta “55 minuta kod Željke Markić” bila je HRT-ova ratna reporterka, novinarka i urednica Višnja Kamenski Bačun. Sa svojim suprugom Srećkom Bačunom, snimateljem HTVa, ušla je početkom 10. mjeseca 1991. u Vukovar. Misleći da će ostati par dana. Iz Vukovara su izašli nakon njegova pada – Višnja sa civilima, ženama. Srećko s muškarcima. Prolazeći strašna zlostavljanja kroz sljedećih 6 mjeseci u srpskim logorima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Cijeli intervju s Višnjom Kamenski Bačun možete pogledati ovdje:

Kada smo ušli u Vukovar postali smo Vukovarci

Svaki razgovor o Vukovaru za mene je jako emotivna. Želim govoriti u ime onih kojih više nema. Najteže je prenijeti emociju. Možda ljudi mogu razumjeti što govorim. Ali ne mogu osjetiti ono što se događalo u Vukovaru. Mi smo u noći sa 30. rujna na 1. listopada 1991. sa zadnjim transportom branitelja i municije ušli u Vukovar. Bio je pun mjesec. Kukuruzni put više nije bio zaštita. Bili smo meta cijelo vrijeme ulaska u Vukovar. To je bio seoski put koji je prilagođen za ulazak u tim posebnim okolnostima. Kada smo ušli u Vukovar, postali smo Vukovarci. Hvala Bogu doživjela sam 63 godine. Već sam 32 godine Vukovarka. Ušli smo ne zato što smo bili hrabri. Ja sam se bojala. Bilo je jako opasno već i tada. I prije smo ulazili u Vukovar, ali smo se uvijek vraćali u Vinkovce gdje je bio centar HRT-a iz kojeg smo slali izvještaje za Zagreb.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ušli smo sa braniteljima koji su pripadali specijalnom vodu. I prije toga su nam često pomagali, da sa njima uđemo. Da nam budu kakva takva sigurnost.

To nije bio rat to je bilo uništenje

Nisam znala, ali sam negdje slutila što se u Vukovaru događa. Tek dan dva nakon ulaska smo osvijestili činjenicu da smo ušli na mjesto gdje se događa i gdje će se događati, borba dobra i zla gotovo biblijskih razmjera. To nije bio rat. To je bilo uništenje. Jean-Michel Nicollier je rekao klaonica. I to je jedina riječ koja zaista opisuje sve što se događalo u Vukovaru. Klaonica.

Meni je svaka jesen teška. Vukovar se provlači svih ovih godina kroz naše živote. I u svakodnevici. I u posebnim prigodama. Teško mi je ne razmišljati kako se u duši osjećao starac od 90 godina koji je samo htio doći svojoj kući. A koga su četnici ubili kad su okupirali Commerc. Teško mi je ne razmišljati kako se u duši osjećao Igor Kačić te noći kad je bio svjestan da će ga ubiti na Ovčari. Teško mi je ne razmišljati o tome kako su se osjećala dvojica dječaka od 15 i 16 godina, koje smo 2-3 mjesec prije toga snimali na položaju u Lužcu. A 2.11. su sa još mnogo ljudi, žena i civila, iako u Vukovaru nije bilo civila, (svi su imali isti tretman od srpske vojske) ta dvojica dječaka su streljana. Sve su to svakodnevna promišljanja. Ta rana nije zacijelila. Ona nije zacijelila na ispravan način. Zato što po povratku svih nas iz Vukovara nije bilo dovoljno… ne znam kako bih rekla…Postojala je kolektivna empatija. U jednom trenutku svi su suosjećali s nama. Ali s nama je došlo previše boli. I previše patnje je došlo sa nama iz Vukovara da bi drugi ljudi to mogli procesuirati. Da bi mogli podnositi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Naša patnja i sve što smo mi pričali im je postala svakodnevna. Mi smo s tom patnjom ostali i nismo je zaliječili. Nitko od ljudi tko se vratio iz Vukovara s kojima sam ja nakon toga bila mjesecima i godinama nije dobio psihološki pomoć. Ja znam kako su živjeli u Hotelu Internacional. Medijski je bilo popračeno kako su s poštovanjem smješteni. I da se za njih čini sve što je moguće učiniti. To je naravno trajalo mjesec-dva. Nakon toga su se te obitelji hranile sa paštetom i mesnim narescima. Čak niti djeca nisu dobila psihološku pomoć.

Na žalost mnogo djece iz hotela Internacional, a to su bila djeca u najosjetljivijim godinama, koja su prošla strašne traume, na žalost navuklo se i na teške droge. Jedno vrijeme na žalost, a mislim i sada, umjesto poštovanja koje su ti ljudi trebali dobiti oni su dobili stigmu Vukovarac. Znači, netko tko je ne baš normalnih reakcija.

>Priče vukovarskih ratnih reportera; Kamenski: Na ovoj jakni još ima vukovarske prašine i krvi

U Vukovaru nisi mogao biti civil

Kad kažem da nije bilo civila u Vukovaru, mislim reći da nisi mogao biti civil. Sve i svatko je bilo meta. Mi nismo imali kao TV ekipa službenu lokaciju. To su slavonske prizemnice. A skloništa nisu skloništa. Ona koja bi sačuvala nečiji život. To su bili podrumi tvornica npr. Borova ili podrumi obiteljskih kuća.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bilo je u zgradama na Olajnici ili kako oni kažu u soliterima u Borovom Naselju možda malo zaštićenijih skloništa. Ali, nije se moglo praktički nigdje izbjeći izloženost granatiranju, nedostatku vode, struje, svega.

Ja se kao i drugi, mnogo puta pitam zašto sam i kako uopće proživjela i preživjela. To je naprosto bilo nemoguće. To su bile tisuće i tisuće granata koje su padale svaki dan na Vukovar. U dubokom podrumu u neboderu sjedila sam na stolcu i tresla se kao da je potres. To je bilo neprekidno. Negdje pred kraj, pred osvajanje Grada, nije bilo ni pet minuta bez buke trešnje i granata.

Mi smo do 16.10. odlazili u štab. To je to bilo jedino mjesto od kuda smo mogli slati izvještaje. Onda su nas sklonili u skloništa da budemo sigurniji. Imali smo i tv auto. Ali je trebao braniteljima pa su nam ga kasnije uzeli. Svaki izlazak na porušene ulice pune kratera, granja i svega drugoga – bio je ruski rulet. Baš kao i boravak u tim skloništima. Znači moglo se u svakom trenutku dogoditi da čovjek izgubi život. Onda shvatiš koliko je ta granica između života i smrti tanka.

Onda shvatiš koliko ništa ne ovisi o tebi i o tvojim planovima. Koliko netko drugi zna koja je tvoja misija. I do kada je vrijeme da budeš ovdje. Mi smo te znakove, što bi se reklo pored puta, ja ću reći Božje znakove, a drugi neka tumače kako oni žele, vidjeli mnogo puta, od samoga ulaska pa do izlaska iz Vukovara.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Isto tako ono što je neka moja vrijednost koju sam tamo shvatila, da je u toj borbi dobra i zla, zlo dobilo bitku. Ali nije dobilo rat. Što je zlo bilo jače, u Vukovaru je bilo jače i dobro i ljubav među ljudima. Bili su sve jači i jači.

Svatko od nas se, naravno, instinktivno borio da preživi. Ali nije mislio isključivo na sebe. Ako je u tom trenutku netko drugi bio u većoj opasnosti, onda nije bilo egoizma da samo sačuvaš sebe. Nego si se izložio. Za drugoga. Bez obzira hoće li te koštati života to što činiš za tog čovjeka pored tebe koji je trenutno u većoj opasnosti od tebe.

Tamo, u tim trenucima, kao da ih je neka viša sila skupila. Čudesne ljude, zaista čudesne ljude.

Blago Zadro širio je oko sebe mir

Ako i radi čega mogu biti zahvalna što sam bila u Vukovaru, zahvalna sam radi toga što sam upoznala Blagu Zadru. Samo njegovo ime zaista govori sve o njemu. Bio je blag, brižan. Smiren. Karizmatičan. Ako je netko oko njega bio uznemiren, znao ga je sa tolikom mirnoćom, nekakvim čudesnim mirom u sebi, smiriti. Smirivao je sve oko sebe.

Jedan od najtežih trenutaka u Vukovaru mi je bio 16.10.1991. To da je Blago poginuo nije se glasno izgovaralo. Svi su znali što to znači. Ja sam se tada osjećala kao da mi je poginuo otac. Svi mi smo slutili da je to početak kraja.

Toliko mudrosti i hrabrosti je bilo u tom čovjeku. Potpuna predanost. On je mogao otići iz Vukovara, kao neki drugi. Ali nije htio. Bilo je još mnogo takvih ljudi.

>16. listopada 1991. Blago Zadro i Alfred Hill  smrt junaka za slobodu Domovine

To su ljudi ogromne snage, a skromni i nesvjesni svoje veličine

Kako sam mislila da ćemo ostati par dana bila sam u bermudama i kratkim rukavima. Drugi. treći dan bilo je već hladno. Jaknu sam dobila od Ivana Gudelja To su sve bili mladi dečki i djevojke.. dječaci. On je imao 25 godina. U 8. mjesecu mi je pričao kako bi volio biti sa djevojkom na moru na plaži.. A bio je u Vukovaru.

S njim smo ušli u Vukovar. Još su tu bili Krivi, Vidoš i Mandić. Mandić je bio malo stariji od njih. Ivan mi je dao ovu jaknu koju nosim. Kupio ju je za sebe. Bili su to vukovarski mangupi. Cijelo vrijeme u Vukovaru sam bila u toj jakni. I u njoj sam izašla iz Vukovara. Nosim ju umjesto njega. Nose ju i moja djeca. Nosim tu jaknu jer je ljudima teško objasniti što to znači a je nekome oduzet život. Ja nisam Vukovar isplakala. Tu bol i patnju ne mogu prenijeti nekome, nosim jaknu kako bi pokušala ljude senzibilizirati.

Ivan je poginuo s 5. na 6. 10. i Srećko i ja smo tad trebali poginuti. To su ti znakovi pored puta koje nam je Bog ostavljao. Poginuli su Ivan, Vidoš, Krivi i Mandić u noći u kojoj su se pokušali vratiti za Vinkovce.

Srećko i ja smo htjeli s njima. Da iz Vinkovaca pošaljemo sav materijal koji smo snimili. Znali su da je preopasno i nisu nas poveli. Mi smo ipak krenuli 15 minuta nakon njih. Iako smo tim putem prošli desetke puta, znali smo put, sad jednostavno nismo mogli naći cestu koja vodi sa Priljeva prema Lužcu, prema kukuruznom putu. Par puta smo ju pokušali naći. I onda smo odustali. I vratili se u Priljevo. Tamo su bili topnici koje smo od prije poznavali. Sutradan smo saznali da su na ulasku u Bogdanovce naletjeli džipom na minu i da su sva četvorica, i još 5 ljudi uz njih, svi poginuli.

To su ljudi koji su imali ogromnu snagu, a skromni i nesvjesni svoje veličine.

U Vukovaru su dečki od 20 godina bili zreli ljudi

Jedan od jako teških trenutaka mi je bila i pogibija Luke Andrijanića. Neposredno nakon što je srušio prvi avion, snimili smo razgovor s njim. Bio je zbunjen i nije razumio zašto je važan. Poginuo je 3 dana prije svog 20. rođendana. Skidao je avione. I nije mislio da je bitan.

Tamo su dečki od 20 godina bili zreli ljudi.

U Vukovaru novac nije imao nikakvu vrijednost. Bilo što materijalno nije imalo nikakvu vrijednost. Tamo su se stvarali neki novi obrasci života. Puno vrjedniji od svega ovoga što živimo u “normalnom svijetu”.

A razina uništenja bila je nevjerojatna. Gledajući snimke koje je Srećko snimio, mi smo bili užasnuti. A bili smo tamo, mi smo ih snimili.

U Vukovaru se nije plakalo

Ja sam užasno plakala kad su Ivan i ostali poginuli. Ljudi su me gledali. U Vukovaru se nije plakalo jer je to bio jedini način da zadržimo zdrav razum i ostanemo živi. Distancirali smo se od svega. Jer, jednostavno nije bilo mogućnosti sve to procesuirati. Nismo imali luksuz patiti i tugovati. To je zaštitni mehanizam. Jedna situacija je potiskivala drugu.

Nakon pada, u stvari okupacije Vukovara, ono što se događalo bilo je još gore od svega onoga što je bilo prije. Ja sam puno puta rekla da sam kojim slučajem završila u logoru ja ne bi preživjela to što su logoraši preživjeli. Ono što je preživio moj Srećko.

Vukovarci su me štitili. Nikola Mali mi je pomogao izaći iz skloništa. Nisam znala Vukovar, znala sam par ulica. Nakon osvajanja grada nadirali su Arkanovci i Šešeljevci  i JNA. Morali smo se povlačiti. Ja sam bila u Borovom Naselju. A Srećko je otišao u Vukovar. Pokušavao je naći način da izađemo iz grada i spasimo materijal koji smo snimili i naravno jer smo htjeli preživjeti. Od srpske propagande su dolazile slike ljudi čije glave su doslovno bile sjekirama rasječene. Sve je to bilo njihovo djelo, a prikazivali su da su “ustaše” to učinili. Nikola Mali, Zdenka Mišković, Lepen, Tapir, Patak, nekima čak ni ime ne znam, Anđelko, Damir Rasnik mi je dao lančić s križem koji sam nosila u podstavi jakne, i mnogi drugi. Svi su me čuvali. U Dalju u hangaru, znali su da sam novinarka HRT-a i nitko me nije odao ….

Uvjerena sam da je postojala sila koja nas je štitila. Od ulaska, preko snimanja, u peglici smo se vozili po noći granate su padale. U Dalju su nas u hangaru odvajali. Muškarce od žena. Ja sam prolazila bez da me itko identificirao. Zaustavljali su naš kamion. Prozivali su ljude. Bila sam uvjerena da će nas sve ubiti. Molila sam se Bogu da bude brzo. Kroz ceradu sam vidjela kako su kamioni koji su vozili muškarce skretali na sporedne ceste. Vjerujem da je puno ljudi ubijeno na tim cestama.

U hangaru u Dalju su nas odvajali. Branitelje su odvojili već prije. Nas civile su podjelili: Srbi “levo”, Hrvati desno. Zdenka Mišković i Jasna Šipoš su me smirivale. Dana 20. studenog 1991. zavapila sam iz dubine duše. I zamolila Boga da preživim. Da se ostvarim kao majka. Svaki dan u Vukovaru je bio dužine jednog života.

Srećko i ja smo se u vrijeme velikog napada 16.10.1991. “oženili”. Sami sebi smo dali zavjete. Bez svjedoka, jer nije bilo svjedoka. Mislili smo da je naš kraj. Dakle, 20. studenog sam se molila Bogu da me zaštiti, i 20.studenog, 4 godine kasnije, rađa se naše drugo dijete, Svebor. Naša kći Rea rođena je godinu dana ranije, na Veliku subotu. Meni su to tako očiti razlozi da je postojao neki drugi plan za moj život.

Moj povratak u Zagreb je bio zaštićen

Iz Dalja smo prebačeni u Novi Sad. Zaustavili su nas na par punktova. Srpski su mediji u vrijeme osvajanja Vukovara pustili najodvratniji spin o dječjim prstićima i Hrvatima koji su ubijali djecu. Lagali su da bi nahuškali svoje na nas.

Meni je nevjerojatno da Međunarodni Crveni križ nije bio nigdje. Nigdje.

Damir Rasnik, koji mi je poklonio križić, povjerio mi je svoju baku. U Novom Sad su sve nas pred nekom zgradom izvukli iz autobusa. Razgovarali su kako tu nema više mjesta i da će nas vratiti natrag u Dalj. Uzela sam Damirovu baku pod ruku i krenula. Nitko nas ništa nije pitao. Mi smo prošle kroz njih. Nikad nisam bila u Novom Sadu. Izašle smo na glavnu ulicu, ne znam kako. Na kraju ulice je bila crkva. Nisam znala je li katolička ili pravoslavna. Bila je katolička. Svećenik nam je pomogao da dođemo do Beograda. U Beogradu sam otišla u Međunarodni Crveni križ. Govorim čovjeku kojeg su mi dodijelili tko sam i da se u Vukovaru odvija pokolj. Opet me nitko nije tražio nikakvu identifikaciju. A on me pita o čemu pričam, Vukovar je oslobođen, kaže. Izašla sam van.

Nažalost HTV u niti jednom trenu nije, koliko ja znam, nitko se nije potrudio da nas izvuče van iz Vukovara.

Nitko ni baku ni mene u niti jednom momentu nije pitao dokumente iako smo i za kupovinu karte trebale dokumente. Kupile smo karte za Sarajevo. Iz Sarajeva sam nazvala HTV.

Za Srećka su mi javili da je ubijen. Jedan čovjek mi je rekao kako ga je na Veleprometu vidio mrtvog od batina. Strašno je što je on prošao.

Srećka su odmah identificirali kao snimatelja. Odveden je u logor Stajićevo, Sremska Mitrovica, Niš.. 6 mjeseci je bio u logorima. Stravično je što je prošao. Ni meni nije sve ispričao, jer to je previše.

Vukovar je stvarno grad Heroja, od tek rođene bebe do 90 godišnjih staraca, svi koji su tada bili tamo. Svi su heroji. Nedovoljno poštovani.

Cijeli intervju možete pogledati ovdje:

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.