Bila sam ovih dana na placu. U Zagrebu. Na Angelu i Ursulu nisam naišla. One su, kako sam čula na televiziji, igrale Ligu prvaka u zagrebačkoj Areni pa do placa nisu svraćale. Srećom, nisu ih vozili na utakmicu preko moga kvarta pa nisam imala problema u prometu. Ako je kongres europskih pučana Liga prvaka, uoči kojeg se najavljuju posebne regulacije prometa, razmišljam kako bi se onda trebao doživljavati i prometno organizirati Bruxelles? Kao grad trajne Olimpijade? U kojem bi promet trebao biti trajno zatvoren. Jer, svako malo dolaze i prolaze neki igrači: što EU-a, što NATO-a. Pa je upitno ima li uopće smisla pored njih i obični puk puštati na ulice, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.
Ne, ne želim uopće podcjenjivati umješnost premijera Plenkovića u umrežavanju u europskom političkom miljeu, ni lijepu gestu europskih pučana da svoj kongres održe u Zagrebu. To jest poruka priznanja Andreju Plenkoviću unutar njegove pučke obitelji. I lijepo je vidjeti da je aktualna hrvatska politička elita ovako javno dobro prihvaćena na europskoj političkoj sceni, da se naš predsjednik Vlade prisno tapša s njemačkom kancelarkom, makar i odlazećom
Istina je, prije dvadeset i pet godina nitko nije želio doći u Hrvatsku, sve dok taj vanjskopolitički izolacijski led posjetom Zagrebu nije probio papa Ivan Pavao II.
Pred Plenkovićem i suradnicima danas ne stoje toliko sudbinski zadaci, koji znače biti ili ne biti. Srećom – i po njih i po nas. Kad bi im nit vodilja bio nacionalni interes, pred njima bi danas bili mnogo ugodniji iako vrlo izazovni zadaci: koristiti članstvo Hrvatske u EU-u i NATO-u da se ojača hrvatska regionalna pozicija, kombinirati europska, transatlantska i srednjoeuropska partnerstva da se osigura zapadna orijentacija i stabilnost države u izazovnom vremenu u kojem se trese i mijenja dosadašnji svjetski poredak.
No to nije ono što vidimo od Plenkovića i asistenata. Vidimo tek nastojanje da se izgradi što veća osobna promocija, da se napuše vlastiti ego i osvoji neka unosna pozicija u međunarodnoj birokraciji.
Hrvatska je država prisvojena od uske oligarhije, skromnih intelektualnih i političkih potencijala, koju bismo mogli definirati i kao – Plenković & asistenti. A sve je ostalo, ili svi smo ostali publika od koje se očekuje pljesak. Kroz takav model oligarhijske autokracije oslonjene samo na europske pučane, ne može se ostvariti prozapadna, stabilna i sigurna Hrvatska. Možda se tek uhvatiti koja preostala EU sinekura za sebe i asistentice.
Da, bilo bi lijepo postati dio schengenske Europe. Ali s koje strane schengenske granice će biti azilantski centri? Lijepo je biti jedina država koja je iz tzv. zapadnog Balkana ušla u EU ili NATO. Ali unatoč tome Hrvatska nikada nije imala manji regionalni utjecaj, Hrvati u BiH nikad nisu bili u gorem položaju. A država nikada, još od formalnog pada komunizma, nije bila okupiranija iznutra samodopadnom, samodostatnom i naizgled neprobojnom oligarhijom potomaka bivših jugoslavenskih partijskih struktura. To je ta naša Liga prvaka koja je sama sebi jedini politički cilj i sadržaj.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
