Glas Slavonije je svoj ovotjedni Magazin posvetio važnoj temi međunarodnog posvajanja. Ili uhićenja osmero Hrvata u Zambiji. Pod naslovom Posvojenje ili trgovina djecom: Manipulacije pod krinkom humanosti objavljena je analiza “afere Zambija” i niz intervjua. Ovdje prenosimo razgovore s dr. Željkom Markić, izvršnom direktoricom udruge U ime obitelji, prof. dr. sc. Nenadom Hlačom, predstojnikom Katedre za obiteljsko pravo na Pravnom fakultetu u Rijeci, prof. dr. sc. Dubravkom Hrabar, predstojnicom Katedre za obiteljsko pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Razgovore s prof. dr. sc. Gordanom Buljan Flander, stručnjakinjom za zaštitu djece od zlostavljanja, prof. dr. sc. Slavicom Blažeka Kokorić profesoricom na Katedri za područja socijalnog rada s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i drugima možete pročitati na gornjem linku.
>Udruga Noah Kraljevića sudjelovala u izradi Pravilnika za utvrđivanje uvjeta za promjenu spola
>Aktivist za dječja prava iz Konga: Ne možeš s djetetom u Zambiju. Službenici koji to dopuštaju dio su mafije
Dr. Željka Markić: Zaobilaženje zakona
Afera Zambija na vidjelo je iznijela niz problema. Prvo, u RH nema institucije koja prati što se događa s djecom koja su ušla u zemlju međunarodnim posvojenjem iz država koje nisu potpisnice Haške konvencije o zaštiti djeteta – kaže Željka Markić, dr. med., izvršna direktorica udruge U ime obitelji, te dodaje:
– Kad posvojite dijete u Hrvatskoj, nadležni centar za socijalnu skrb dužan je posvojitelje i dijete pratiti šest mjeseci i o tome napisati detaljno izvješće. Kad u Hrvatsku dođe dijete iz Konga – dijete koje je različite rase, kulture, jezika, možda i vjere – ni dijete ni posvojitelji nemaju nikakvog nadzora ni potpore. Drugo, sudovi i matični uredi u Hrvatskoj nisu poštovali, uz ostalo, ni Zakon o legalizaciji dokumeta u međunarodnom prometu. Dakle, nisu proveli ono na što ih zakon obvezuje. I hrvatski i kongoanski. A to je da se za npr. rodni list djeteta iz Konga trebalo ishoditi potvrdu nadležnog ministarstva u Kongu. I onda potvrdu hrvatskog veleposlanstva u Kongu ili najbližoj državi. Isto tako, sada najviše pozicionirane osobe – npr. ministri i predsjednik Vrhovnog suda, odgovorni za rad ministarstava, sudova i matičnih ureda – umjesto da utvrde tko je odgovoran za neprovođenje postojećih hrvatskih zakona, “muljaju” javnost pričama o “rupama u zakonu”. Da, ima rupa u zakonu. Ali također se nisu poštovali postojeći zakoni. Hoće li itko odgovarati za kršenje zakona?
Glas Slavonije: U medijima je konkretni “zambijski slučaj” i dalje vruća tema, no dojam je kako je sve poprilično kaotično, pa i licemjerno, jer da su u pitanju, recimo, Thompsonov basist i, recimo, Zekanović, ne bi se u ljevičarskim medijima tako zataškavala prava istina oko slučaja uhićenja hrvatskih državljana u Zambiji… Vaš komentar?
– Da, vidimo da su politička stranka Možemo! i dio lijevo-liberalnih medija prvo pokušali zataškati ovaj slučaj, o njemu ne izvještavati, a sada relativiziraju odgovornost hrvatskih građana optuženih za trgovanje ljudima u Zambiji. Uglavnom zato što su među njima njihov trans-vijećnik Noah Kraljević i druge osobe bliske Možemo!. Skrivaju da DR Kongo izričito zabranjuje posvajanje djece homoseksualnim i transseksualnim parovima. A međunarodna posvojenja provode se u skladu sa zakonima države iz koje se dijete posvaja. Dakle, trans-vijećnik Možemo! je, prema mom mišljenju, namjerno iskoristio brojne “rupe” Pravilnika o promjeni spola, koji je 2014. odobrio SDP-ov ministar Varga, danas optužen za korupciju, te je tako izigrao duh Obiteljskog zakona, koji nastoji djetetu osigurati posvojitelje u njegovu najboljem interesu. Zatim je prekršio obiteljski zakon u Kongu. Neću uopće ulaziti u moguće kršenje zakona koji zabranjuje posvajanje djece iz Konga i definira iznimke i način izlaska djece iz Konga. A onda nam Benčić, koja je napravila karijeru na LGBT aktivizmu, priča o tome da “nije pristojno” govoriti o nečijoj seksualnoj orijentaciji. I to u slučaju posvajanja djece. Pa i djeca imaju svoja prava. I da vas podsjetim – Benčić i Tomašević izvodili su predstave i klečali prije nekoliko godina usred Zagreba pod geslom “Black lives matter” (“Životi crnaca su važni”), a sada nam de facto tumače kako se zakoni u Africi mogu zaobilaziti zbog plemenitih namjera bijelaca prema crncima koji žive u siromaštvu. Pa ako takav stav nije izraz kolonijalizma i rasizma, onda ne znam što jest.
Glas Slavonije: Što je zapravo u cijeloj toj priči ključno znati…? Može li se govoriti i o lošem radu RH sudova u tom pitanju, jer automatski, bez studiozne provjere, odobravaju posvojenja u inozemstvu koja bi ipak trebala biti rijetka iznimka…?
– Pa naravno. Tako kažu sve međunarodne konvencije za zaštitu djeteta. Jer štite pravo djeteta na njegov identitet, kulturu, rasu… Prema dosad dostupnim informacijama, nisu se poštovali ni kongoanski i zambijski zakoni ni hrvatski. Na štetu djece. I to je onda dovelo do toga da netko dovede četvero djece u dobi od 1,5 do 3 godine iz DR Konga u Zambiju, u hotel posvojiteljima koje uživo vide prvi put. Ta su djeca vjerojatno prvi put u životu uživo i vidjela bijelce. I da onda djeca toliko neutješno plaču da to postane čudno zaposlenicima hotela, koji ih onda prijave.
Imala sam priliku posjetiti škole u Africi, u Zambiji, Malaviju, Beninu i dr., u kojima udruga Marijini obroci osigurava jedan obrok dnevno za djecu osnovnoškolske dobi. Tamo bi nas djeca uvijek htjela dodirnuti, da “opipaju” bijelog čovjeka… Jako mi je žao što su neke od obitelji koje su u skladu sa zakonom i najboljim interesima djeteta posvojile svoju djecu iz Afrike danas pod povećalom javnosti. Ali neugodnosti koje takva vidljivost donosi – ne mogu biti izgovor za izbjegavanje javne rasprave o ovoj temi i poboljšanje Obiteljskog zakona i drugih zakona u interesu djece. Sve djece. I one u Africi. I one u Hrvatskoj.
Prof. dr. sc. Nenad Hlača: Korumpirani sustav s tisućama napuštene djece
O slučaju uhićenja hrvatskih državljana u Zambiji pod sumnjom da su pokušali prokrijumčariti djecu iz DR Kongo preko Zambije u Republiku Hrvatsku, kao i o pravnom aspektu cijelog događaja i njezinim posljedicama, govori prof. dr. sc. Nenad Hlača, profesor Obiteljskog prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, autor brojnih znanstvenih radova i udžbenika iz Obiteljskog prava i sudionik brojnih međunarodnih konferencija i međunarodnih projekata.
Glas Slavonije: Kako objašnjavate sve što se trenutačno zbiva u “zambijskom slučaju”, koji, sudeći prema dosadašnjem razvoju situacije, poprima puno šire konotacije i izaziva sumnje…?
– U pravu osoba, ali i država, vrijedi načelo da nepoznavanje prava škodi, da neznanje ne ispričava. Zašto Afrika, zašto baš Demokratska Republika Kongo, pa kakve veze ima s time Republika Hrvatska? Jezivo je što moram zaključiti zato što su obje pravno neuređene zemlje! U stručnoj javnosti i medijima godinama se spominje baš Demokratska Republika Kongo kao najnepoželjnija zemlja na svijetu za “posvajanje” djece. Pitanje je je li to uopće pravna država ili tamo vlada nešto što nije ni približno idealu vladavine prava. Tragično je što ovaj primjer pokazuje da ni u demokratskoj Republici Hrvatskoj u praksi međunarodnih posvojenja ne postoji vladavina prava, štoviše, nije primjenjivano ni pozitivno pravo, primjerice Obiteljski zakon RH.
Izabrati za posvajanje djece jednu takvu zemlju u kojoj RH nema diplomatsko konzularno predstavništvo jednostavno je neshvatljivo, kao i “priznavati” u nekim formalnim postupcima vrlo vjerojatno nepostojeće presude kongoanskih sudova izvan je svakog zdravog razuma. Hrvatska ima mrežu diplomatskih predstavništava. Službeno prema stranicama Ministarstva vanjskih poslova hrvatsko veleposlanstvo u Parizu pokriva Demokratsku Republiku Kongo. Na službenim stranicama francuskog ministarstva vanjskih poslova stoji da je zabranjeno posvajanje djece iz Demokratske Republike Kongo. Veleposlanstvo RH u Francuskoj Republici, u Parizu pokriva i Demokratsku Republiku Kongo, s kojom smo uspostavili diplomatske odnose 2007. godine. Pa zar netko iz hrvatskog veleposlanstva bar povremeno ne bi trebao zaviriti na službene stranice francuskog ministarstva i zapitati se i provjeriti s kolegama zašto je tome tako? Pa čemu služi diplomacija? Niz je pravno uređenih država koje eksplicitno zabranjuju posvajanje djece iz DRC poput SAD-a ili Kanade, kao i spomenuta Francuska, ali je i sama ta država zabranila međunarodna posvojenja. Pa zar baš nitko u Hrvatskoj nije pojma imao o čemu se tamo, ali nažalost i tu radi…
GS: Kako je zakonski i pravno u RH regulirano posvajanje djece bilo u Hrvatskoj, bilo iz inozemstva?
Posvojenje je u RH normirano Obiteljskim zakonom. Hrvatska se približava razvijenim zemljama u kojima je interes za posvajanjem sve veći, a djece sve manje. Možda je jedan od ograničavajućih čimbenika i povećana svijest o pravima djece i njihovih bioloških roditelja tako da se nadležna tijela, centri za socijalnu skrb i sudovi, a u kontekstu međunarodnih posvojenja i Ministarstvo za socijalnu skrb i obitelj ne snalaze baš najbolje. Čuju se glasovi da treba mijenjati zakone… Mišljenja sam da je potrebno provoditi zakone jer, ako i donesemo novi koji se neće primjenjivati, poboljšanja neće biti.
GS: U cijelom slučaju puno je nejasnoća, a pripituje se i odgovornost sudova, koordinacija nadležnih tijela…?
– Ovaj slučaj je u javnosti, možda srećom, otvorio niz pitanja za koja bi prosječan, razuman pravnik očekivao da su odavno riješena. Zar nije logično da postoji trajna međuresorna suradnja nadležnih ministarstva u svim fazama rekao bih razmišljanja o međunarodnim posvojenjima u začetku postupka? Kako se može dogoditi da se kao na tekućoj vrpci priznaju učinci “presuda” iz Konga, a da Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo socijalne skrbi i obitelji, Ministarstvo pravosuđa i uprave i Ministarstvo unutarnjih poslova ne prate u svim fazama tijek svakog tog predmeta. Pa nema ih tisuću godišnje!
Primarna je obveza Ministarstva vanjskih poslova provjeriti i javno dostupnim učiniti ključne provjerene informacije o stanju glede posvajanja djece i o pravnim pretpostavkama u državama s kojima imamo diplomatske odnose. Te vjerodostojne informacije moraju poznavati sva nadležna tijela u RH, ali i hrvatski državljani koji se eventualno namjeravaju upustiti u takvu avanturu koja eto može okončati zatvorom i postupkom u Zambiji.
Koliko je aktualna situacija naštetila između ostalog i ugledu Republike Hrvatske…?
– Ružno je reći da je dobro da je ovaj slučaj senzibilizirao svekoliku javnost u RH. Doista smo pravno zapuštena država. Čudi me da Vlada nije obvezala sva nadležna ministarstva da žurno prikupe relevantne činjenice i upoznaju javnost sa stvarnim stanjem stvari. Uvodno sam pojasnio da nepoznavanje prava škodi. Škodi ugledu države, ali i njezinih državljana. Put u pakao zambijskog zatvora možda je i bio popločan plemenitim namjerama. A možda je bio popločan i egoističnim ciljevima izigravanja pravog poretka RH. Svi noviji izvori koje sam provjerio upućuju na neuređen, korumpiran sustav jedne države u previranju, s tisućama napuštene djece. Pitanje je zašto su to druge države na vrijeme prepoznale, a Republika Hrvatska nije?
GS: Bez obzira kako se situacija bude rasplela, kakav zaključak pa i poučak valja izvući iz cijelog slučaja…?
– Nedavno sam upozorio javnost da su Ujedinjeni narodi u rujnu 2022. godine objavili Zajedničku izjavu o ilegalnim međudržavnim posvojenjima koju su priredili posebni izvjestitelji UN-a, nezavisni stručnjaci i radne grupe. Žrtve koje su pretrpjele štetu kao izravnu posljedicu nezakonitih međudržavnih posvojenja, imaju pravo na naknadu štete. Izjava predviđa i mogućnost vraćanja u prvobitno stanje djeteta, žrtve, prije nezakonitog međudržavnog posvojenja ako je odluka o posvojenju proglašena nepostojećom. Nezakonita međudržavna posvojenja krše pravo djece na očuvanje identiteta, ime, nacionalnost i obiteljske odnose. Djeca koja su nezakonito lišena svog identiteta imaju pravo na brzu ponovnu uspostavu tog identiteta.
Primjeri iz prakse, nažalost hrvatske i kongoanske, upozoravaju na nedostatke u sustavima zaštite djece koje iskorištavaju kriminalne mreže, često uz sudjelovanje državnih dužnosnika ili kao rezultat popustljive državne politike. U tom smislu države bi trebale razviti jasne protokole i osigurati osposobljavanje sudaca, odvjetnika i socijalnih radnika. Izjavom se potiče svijest o primarnoj zaštiti djetetovih prava koja u slučaju zloporaba s bilo koje strane treba uključivati i potpuno i javno otkrivanje istine, kao i javnu ispriku. Pametnome dosta.
Prof. dr. sc. Dubravka Hrabar: Puno je tragova koje valja rasvijetliti kako bismo došli do prave istine
S obzirom na sve što se događa oko uhićenja hrvatskih državljana u Zambiji, nameće se jedno načelno pitanje: Zašto zbog posvojenja djece ići, primjerice, u Afriku umjesto da se ono ostvari u Hrvatskoj? Što je u pitanju? Može se reći da je to stvar osobnog izbora, ali, opet, je li u RH s tim u vezi situacija toliko loša da ljudi ulaze u rizik posvojenja odlazeći u nesigurne zemlje poput DR Kongo? Na ta je pitanja odgovarala prof. dr. sc. Dubravka Hrabar s Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
– Trebala bi nesumnjivo jedna dublja psihološka analiza zašto se ljudi odlučuju na posvojenje djece izvan Hrvatske. Zasigurno je mnoštvo razloga. Jedan od njih može biti predugo čekanje, koje je dijelom sigurno i rezultat što na jedno dijete s ispunjenim pretpostavkama dolazi – kako koje godine – između 5 i 11 parova. U Hrvatskoj se takve djece posvoji (posljednjih šest godina) između 25 % i 34 %. Nesumnjivo je kako bi trebalo još više poticaja zavodima za socijalnu skrb (doskora centrima za socijalnu skrb) da se postotak posvojenja povisi. No činjenica jest da smo kroz medije obaviješteni o mnoštvu djece, osobito u Africi, koja žive u neodgovarajućim uvjetima i u sirotištima. No to ne znači da su ta djeca bez roditelja i da im se posvojenjem, osobito u stranu zemlju, čiju kulturu, jezik, vjeru ne poznaju, pruža ono najbolje što zaslužuju.
Ne bih isključila i svojevrsnu propagandu kod nas, jer u svijetu se najviše djece ipak posvaja s drugih kontinenata, osobito iz Azije (35 %), a Hrvati ne posvajaju djecu iz Kine, Kolumbije (koja prema posljednjim podatcima prednjači), Južne Koreje i drugih zemalja iz kojih u najvećem broju dolaze posvojena djeca. Čini se da se usmenom predajom dolazi do informacija. Svakako je takva odluka stvar osobnog izbora, koji ne mora uvijek biti i najbolji izbor. Doista je riječ o prevelikom riziku ulaziti u bilo kakve pravne odnose u zemljama koje se smatra nesigurnima, no čini se da je vlast u DR Kongu ipak u jednom trenutku shvatila problem odljeva svoje djece preko granica i zabranila međudržavna posvojenja izmjenama zakona 2016. godine zbog ozbiljne zabrinutosti da se tom djecom trguje.
GS: Može li se inače posvojenje djece sagledavati kroz pravni, socijalni, demografski, kulturološki i politički kontekst za svaku pojedinu zemlju, pa tako i za RH?
– Posvojenje jest pravni način stvaranja roditeljskog odnosa kojemu je u središtu stvaranje obitelji djetetu. Za razliku od toga, “pravo na dijete” i “pravo na roditeljstvo” ne postoje ni u kojem međunarodnom dokumentu. Toga posvojitelji moraju biti svjesni. Pravni poredci propisuju pretpostavke za zasnivanje posvojenja, pa se u tome institutu ogledaju društvene mijene i pogledi na obitelj i potrebe društva. Zna se da različiti politički događaji kao što su ratovi, teške prirodne katastrofe… pogoduju stvaranju nezbrinute djece i da nerijetko dobri ljudi posvajaju siročad. Međutim, zna se i da su takve okolnosti idealan trenutak za otmice i trgovinu djecom. Negativni prirodni prirast nije moguće riješiti posvojenjem djece stranaca, jer je riječ o zanemarivim brojkama. U društvenom kontekstu, gledajući kroz povijest – ciljevi posvojenja su se mijenjali. U rimsko doba posvojenje je služilo produženju obitelji, pa se stoga posvajalo mušku djecu, čak i odrasle osobe. U moderno doba fokus je pomaknut na zbrinjavanje djece, pružanje obiteljskog okružja u kojem će ona rasti, ali valja jednako tako gledati i na želju posvojitelja da takvim načinom postanu roditelji. Kulturološki gledano, Zapad je multikulturno područje, pa se posvojenje djece iz drugih zemalja potpuno uklapa u takvu sliku.
GS: U širem kontekstu možemo govoriti i o pravima ili narušavanjima prava djece… Koliko, naime, sigurnost djeci pruža Konvencija o pravima djeteta, međunarodni ugovor Ujedinjenih naroda?
Drugo je pitanje u kojoj se mjeri krše djetetova prava, koje dolazeći u američku, kanadsku, europsku, pa i hrvatsku, kulturu gubi svoje korijene, svoju kulturu, jezik, vjeru, na kraju svoj identitet, a što mu sve jamči Konvencija o pravima djeteta. Štoviše, Konvencija od država stranaka traži poštovanje prava djeteta na očuvanje vlastite osobnosti, uključujući državljanstvo, ime, osobne odnose, uživanje vlastite kulture, ispovijedanje vjere, služenje svojim jezikom, zabranjuje odvajanje djeteta od roditelja protiv njihove volje, priznaje pravo djeteta na sjedinjenje s obitelji, obvezuje države na borbu protiv nezakonitog preseljenja i zadržavanja djece u inozemstvu, odvođenja, prodaje ili trgovine djecom. Zanimljivo je da djeci bez obitelji Konvencija jamči skrb, uključujući i posvojenje, pri čemu je poželjno da dijete i dalje bude odgajano u istom etničkom, vjerskom, kulturnom i jezičnom okružju. Glede međudržavnog posvojenja Konvencija je jasna i smatra ga najmanje poželjnim oblikom zbrinjavanja djeteta bez roditelja te traži od država da poduzmu sve mjere kako pritom ne bi došlo do stjecanja nedopuštene materijalne koristi onih koji su uključeni u međudržavno posvojenje.
Napomenula bih da je Republika Hrvatska ratificirala i Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta o prodaji djece, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji, koji prodaju djece definira kao “svako djelo ili transakciju u kojoj dijete prenosi neka osoba ili skupina osoba drugim osobama za naknadu ili bilo kakvu drugu nagradu” te kaznenim djelom mora biti obuhvaćen, među inim, i “nepropisno dobiven pristanak, kao pretpostavka za posvojenje djeteta kršenjem važećih međunarodnih pravnih instrumenata o posvojenju”. I pokušaj počinjenja tih djela ili sudjelovanje u tim djelima Fakultativni protokol definira kao kazneno djelo.
Hrvatsko zakonodavstvo je potpuno jasno glede međudržavnih posvojenja
Mnoštvo je nepoznanica u javnosti, no sa svakim novim danom saznajemo ponešto novo, pa mozaik biva sve jasniji. Ključno je razlučiti prijašnja posvojenja, ne samo iz Konga nego i iz drugih afričkih zemalja poput Etiopije, Bocvane i drugih, od “zambijskog slučaja”. Budući da je, prema mojem mišljenju, hrvatsko zakonodavstvo potpuno jasno glede međudržavnih posvojenja, valja preispitati sve sudske odluke koje su bile “vrata” za ulazak djece u hrvatski pravni sustav, to više što je, prema onome što čujemo, jedan sud donio većinu odluka bez obzira na to što mjesno nije bio nadležan. To svakako pobuđuje sumnju. Nadalje, sud glede priznanja strane odluke nije javni bilježnik koji ovjerava ispravu, već državno tijelo koje mora imati dostatnu dozu kritičnosti spram primjene propisa da bi do međudržavnog posvojenja uopće došlo. Znamo li da Zakon o međunarodnom privatnom pravu i Haška konvencija o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem omogućuju sudu da odbije priznanje sudske odluke ako je ona u suprotnosti s javnim poretkom, onda je doista pitanje što je taj sud radio u slučajevima kad posvojitelji nisu dobili prethodno odobrenje ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi. To prethodno odobrenje strog je uvjet bez kojeg se posvojenje ne može zasnovati. A jesu li ga baš svi posvojitelji imali, treba vidjeti. U hrvatskom obiteljskom pravu, bez obzira posvajaju li dijete hrvatskog ili stranog državljanstva, potencijalni posvojitelji podnose zahtjev, prolaze provjeru prikladnosti i podobnosti, provjeru ispunjavanja pretpostavki za posvojenje, pribavljaju se pristanci za posvojenje, upisuju se u Registar posvojitelja, upućuju se u program stručne pripreme za posvojenje. Ako namjeravaju posvojiti dijete u inozemstvu, trebaju reći u kojoj državi žele posvojiti kako bi naše Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, kao tzv. središnje tijelo, stupilo u službeni kontakt sa središnjim tijelom države iz koje se želi posvojiti dijete kako bi sve bilo legalno. Cijeli postupak koji prethodi posvojenju potreban je kako bi se posvojenje omogućilo osobama koje ispunjaju zakonske pretpostavke, a eliminiralo one koji ih nemaju. To je minimum koji svaki pravni poredak traži.
Kakva je pritom uloga, recimo tako, hrvatskih centara za socijalnu skrb, koje sada mnogi također prozivaju…? Je li problem i u tome što se posvojitelji sami upuštaju u proces posvojenja djece…?
– Nikako ne bih savjetovala osobama da se upuštaju u posvojenje djece u državama koje nisu stranke Haške konvencije, jer te države nemaju središnje tijelo, te je lako moguće da bude riječ o trgovini i prodaji djece. Vjerujem da su svi oni koji su se centrima javili radi međudržavnog posvojenja bili obrađeni na propisani način. Međutim, sumnjivo je zašto zaobići državno tijelo i ići na svoju ruku. Budući da dijete ne možete prošvercati kao dijamant u džepu, potrebno je da ga netko izabere, otme/uzme, primi novac za njega, dalje potkupi, pribavi (lažnu) dokumentaciju, preda…, a u Hrvatskoj da ishodi priznanje sudske odluke. U kojoj je to mjeri slučaj s recentnim, a moguće i nekim prijašnjim posvojenjima, trebali bi ispitati DORH, Interpol i policija. Zabrinjavajuće je što ne znamo jesu li sva djeca koja su posvojena iz afričkih zemalja doista u Hrvatskoj, jer ako ma i jedno dijete nedostaje od djece za koju su sudske odluke priznate, onda se s tom djecom zbilo nešto ružno.
Osobno se čudim da Ministarstvo obitelji uopće nema podatke, odnosno da ih ne iskazuje u svojim godišnjim izvješćima, o broju djece stranaca posvojene od hrvatskih državljana. Nevjerojatno je da otprilike 180 tako posvojene djece nije nigdje evidentirano. A vjerojatno ih je i više u posljednjih nekoliko desetljeća.
GS: Koliko upletanje politike dodatno zamućuje situaciju, da se tako izrazim…? Koliko je ovaj aktualni slučaj s uhićenjima četiriju hrvatskih parova u Zambiji zbog navodnog pokušaja trgovine djecom nanio štetu ugledu Republike Hrvatske u svijetu?
Politika ima svoju odgovornost da raščisti situaciju ne štiteći nikoga, nego samo i isključivo djecu i vladavinu prava. Bilo kakve malverzacije stvaraju loš dojam, a kako vidimo iz medija, veliko je čuđenje vani u odnosu prema zbivanjima u području hrvatskih međudržavnih posvojenja. No nisam sigurna da takvih rabota nema i u drugim državama, premda su npr. Francuska i SAD stopirale posvojenja iz Konga nakon 2016. godine. Šteta je što naše Ministarstvo vanjskih i europskih poslova i Ministarstvo obitelji nisu jednako tako reagirali. Ne usuđujem se ni pomisliti što je s djecom iz Eritreje, Etiopije… Naime, zna se da postoje sive zone i crna tržišta: droge, oružja, prostitucije, trgovine robljem. Ni djeca nisu zaobiđena, ona su vrlo vrijedna “roba” za posvojenje, prostituciju, pornografiju, ropski rad, uzimanje organa… Brojke koje nalazimo u službenim publikacijama stravične su i jeza me hvata od sudbine nevine dječice.
GS: Kakav bi mogao biti rasplet ovog gordijskog čvora, zambijskog, kongoanskog, ali i hrvatskog?
– Osobno mi je intrigantno što je riječ o trokutu, tj. situaciji da su djeca transportirana iz DR Konga u Zambiju, što već samo po sebi govori da je pozornost u Kongu više koncentrirana na ilegalna posvojenja; inače bi – da je sve legalno, bio odnos Kongo – Hrvatska. S druge strane, nije mi jasno što u putovnicama te djece stoji kao njihova fotografija. Puno je, doista puno, tragova koje valja rasvijetliti kako bismo došli do prave istine, zaštitili legalne posvojitelje i njihovu djecu, poduprli vladavinu prava i potpuno onemogućili trgovinu djecom bez obzira na to je li ona nastala za njihove posvojitelje ili neke treće osobe. Rasplet ovisi o profesionalnoj odgovornosti državnih tijela i suradnji s DR Kongom i Zambijom te međunarodnim tijelima kao što je Interpol. Nadam se da volja postoji, da nitko nije nedodirljiv i da je ovo prilika da djecu zaštitimo sad i u budućnosti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
