Mišel Kalajžić otkrio je nepoznatu istinu o bunkeru koji je Tito dao iskopati 1950. godine u kanjonu Velike Paklenice, piše Đurđica Ivanišević Lieb u Glasu Koncila. »Kada je grupa ljudi dovedena pred ogromnu klisuru koja se uzdizala visoko u nebo, i kad je izdana zapovijed ‘ovdje kopajte tunel’, sigurno nikome nije bilo jasno što se točno od njih želi. Strma litica toliko se oštro uzdizala u visine da je i danas, uz svu moguću suvremenu građevinsku tehnologiju, teško zamisliti kako bi se na tom mjestu moglo početi kopati podzemne tunele.
Zapravo, to nisu niti bili podzemni tuneli, već sklop hodnika, skloništa i dvorana iskopanih doslovno u kamenoj klisuri, na mjestu gdje ne postoji ništa osim vapnenačkih gromada, tako strašnih da je čitav kanjon opravdano nazvan Paklenica.
Niti jedan živi svjedok do danas nije javno posvjedočio na koji su način iskopani tuneli skloništa u pakleničkom masivu, u Nacionalnom parku ‘Paklenica’. Naređenje koje je prema nekim navodima došlo od samoga Josipa Broza Tita, provela je Jugoslavenska narodna armija, ali nije jasno jesu li živi kamen kopali ročnici JNA, politički zatvorenici ili građevinski radnici. Ne zna se također niti kojim je tehnikama i na koji način bušen kamen. U vrijeme kada se kopalo podzemno sklonište za Tita od 1950. do 1953. godine, kanjon Velike Paklenice bio je zatvoren i za posjete izletnika i planinara, i za domaće stanovništvo. Nitko o radovima u Paklenici nije ništa znao niti se o tome govorilo. Ispred ulaza u podzemni kompleks istovarivana je znatna količina samljevenog kamena koji je i dan-danas ostao tamo, ali je najveći dio ipak prevezen na nepoznato mjesto.
Nakon što je 1953. godine najveći dio radova obavljen i kada je preostalo još samo opremanje objekta koji je imao zasebno napajanje strujom i vodom, a raspolagao je i za to vrijeme dojmljivim sustavom ventilacije – naglo je zatvoren i zabrtvljen debelim željeznim vratima poput onih na podmornicama. Ništa se o ‘Titovim bunkerima’ nije znalo sve do početka devedesetih godina. Nakon propasti Jugoslavije, Hrvatska vojska 1991. godine otvorila je nakon četrdeset godina ‘podzemni grad JNA’ i tamo za vrijeme rata skladištila streljivo i eksploziv.
Kako se kasnije ispostavilo, Titovi bunkeri u pakleničkim stijenama iskopani su zbog – straha. Tih je godina Tito pao u nemilost vrhuške SSSR-a i samog Staljina, pa se 1950. godine zbog straha od ruske invazije na Jugoslaviju, pa čak i testiranja prve ruske atomske bombe konstruirane 1949. godine, donijela odluka o hitnoj izgradnji niza podzemnih skloništa. Pakleničko je bilo posebno zanimljivo jer se ulaz nije mogao napasti zrakoplovima zbog strmog kanjona, a kamena litica odlično je štitila sklonište u svojoj utrobi, iskopano u dubini od osamdeset metara. Nakon Staljinove smrti 1953. godine, prestala je opasnost od sovjetske invazije pa su radovi obustavljeni i na sve se zaboravilo.
Danas su ‘Titovi bunkeri’ pretvoreni u 32 milijuna kuna vrijedan Podzemni grad Paklenicu, interpretacijsko-edukacijski centar Nacionalnog parka, kojim upravlja ravnatelj Zlatko Marasović.« Sve to upućuje na prošlo vrijeme komunizma u kojem su megalomanske Titove ideje živjele daleko od očiju naroda.
Cijeli tekst možete pročitati na Glasu Koncila.
