Zašto je u svrhu zaštite obitelji i najboljeg interesa djeteta važno definirati obitelj?

Mnogo medijske i političke buke i prašine podiglo se zbog definicije obitelji u Nacrtu Prijedloga novog Obiteljskog zakona koja glasi: „U smislu ovog Zakona obitelj čine: majka, otac i njihova djeca, majka s djetetom i otac s djetetom iako ne žive zajedno, te ostali srodnici koji s njima žive“ (čl. 1. st. 2.).

Premijer Plenković je povukao Nacrt Prijedloga Obiteljskog zakona iz javne rasprave, a već su se pojavile informacije kako će HDZ političkom trgovinom s koalicijskim partnerima – HNS-om i SDSS-om iz nove verzije nacrta zakona izbaciti definiciju obitelji i primarno pravo roditelja da odgajaju svoju djecu.

Zbog medijske hajke i nedovoljno argumenata u javnom prostoru neki su se osjetili povrijeđenima definicijom obitelji. Stoga ispod donosimo argumentaciju o tome zašto je potrebno definirati obitelj kao zajednicu oca, majke i djeteta te da je važno razlikovati emotivne i emocionalne stavove o tome kako svaki pojedinac doživljava tko čini njegovu obitelj od pravne regulative koja se bavi time da odredi pravne posljedice nekog pojma – dajući prava i obveze članovima obitelji u smislu Obiteljskog zakona.

1. Pojmovi „brak“ i „obitelj“ nisu sinonimi

Međunarodni dokumenti i Ustav RH razlikuju brak i obitelj, odnosno pravo na sklapanje braka i pravo na osnivanje obitelji, koje uključuje imanje djece:

• Opća deklaracija o ljudskim pravima (1948.) u čl. 16. st. 1. razlikuje stupanje u brak i osnivanje obitelji: “Punoljetni muškarci i žene imaju pravo stupiti u brak i osnovati obitelj.”

• Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1976.) u čl. 23. 2 također razlikuje sklapanje braka i osnivanje obitelji: “Punoljetni muškarci i žene imaju pravo na sklapanje braka i osnivanje obitelji.” Isto navodi i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (1950.)

• U Povelji temeljnih prava Europske unije iz 2010. (čl. 9.) stoji: “Pravo na stupanje u brak i pravo na osnivanje obitelji jamče se u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarivanje tih prava.”

• Ustav RH u prvom stavku čl. 62. navodi da je obitelj pod osobitom zaštitom države, a u drugom definira brak kao zajednicu žene i muškarca.

Dakle, sklapanje braka je jedno, a osnivanje obitelji drugo što može, ali i ne mora slijediti prvo koje je njen temelj.

Kada Opća deklaracija o ljudskim pravima u čl. 16. govori o obitelji kao društvenoj jedinici, time misli na društvenu zajednicu, družbu, društvo koje mora činiti najmanje troje ljudi (prema načelu rimskog prava: tres faciunt collegium – trojica čine društvo). Prema tome, brak i obitelj nisu sinonimi, no brak može biti i jest temelj za nastanak obitelji kao jedinice društva.

Kada bismo izjednačili pojmove brak i obitelji, onda bi to značilo da se primjerice razvodom braka razvodi (prestaje) obitelj.

2. Postoji pojmovna razlika između obitelji i porodice

U hrvatskome jeziku, pa i u pravnome izražaju, valja razlikovati pojmove “obitelj” i “porodica”. “Obitelj” je znatno užeg sadržaja, sadrži u sebi pojam obitavati – pretpostavlja, dakle, manju zajednicu osoba koje su povezane srodstvom. Naprotiv, porodica je definirana šire – kao rod, svojta – i znači (genealoški) puno širi krug osoba, pa se tako npr. govori o poznatim povijesnim porodicama (npr. Zrinski, Habsburzi, Anžuvinci, Ptolomejevići itd.). U tom smislu i predložena definicija obitelji u Nacrtu Prijedloga Obiteljskog zakona ispravno definira obitelj kao zajednicu roditelja i djece, te srodnika koji s njima žive – obitavaju.

3. Potrebno je razlikovati emotivne stavove od pravne norme

Potrebno je razlikovati emotivne i emocionalne stavove o tome kako svaki pojedinac doživljava tko čini njegovu obitelj od pravne regulative. Kako bi pravni sustav mogao kvalitetno formalno urediti odnose u društvu (u ovom slučaju obitelj), potrebno je te odnose pravno urediti i definirati, među inim i odrediti pravne posljedice nekog pojma, instituta koji smo definirali.

Dakle, pravnom odredbom kojom se definira obitelj definiraju se subjekti koji imaju određena prava i obveze u sklopu Obiteljskog zakona.

Određujući tko je član obitelji namjenjujemo mu neka prava i obveze. Kad Nacrt Obiteljskog zakona kaže: „U smislu ovoga Zakona…“, znači da se ta definicija obitelji primjenjuje samo u svrhu tumačenja prava i obveza koja proizlaze iz tog Zakona. Na primjer, netko svoju strinu smatra članom svoje obitelji, no to ne znači da strina ima prava i obveze koja proizlaze iz Obiteljskog zakona.

Ako neke osobe nisu navedene u definiciji obitelji Obiteljskog zakona, to ne znači da one “nisu obitelj”, već da se na njih ne odnose prava i obaveze iz Obiteljskog zakona.

Definiranje obitelji u svrhu Obiteljskog zakona ne zadire u druga prava koja kao članovima obitelji priznaju neki drugi propisi (npr. Zakon o nasljeđivanju, Zakon o hrvatskim braniteljima, Zakon o porezima i sl.), a opseg će ovisiti o tome što zakonodavac želi postići.

4. Obitelj je potrebno definirati kako bi se preciziralo tko je nositelj prava i obveza iz Obiteljskog zakona

Nadalje, određujući i definirajući članove obitelji zakonodavac je svjestan da na državi stoji odgovornost za provedbu Zakona, pa ako ne postoji definicija obitelji, postavlja se pitanje koliko “vrsta” obitelji istovremeno možemo imati te imaju li npr. odrasli brat i sestra, koji žive na različitim adresama, sa svojim bračnim drugovima i djecom, pravo na medijaciju prema Obiteljskom zakonu, zato jer se ne mogu sporazumjeti o nekom obiteljskom/porodičnom problemu? Obiteljski zakon im zasigurno ne bi pružio takvu uslugu pa nije ni logično u smislu Obiteljskog zakona odraslog brata i sestru definirati pojmom obitelj.

Stoga je, u svrhu preciznijeg određenja, važan i drugi dio definicije koji spominje „ostale srodnike koji zajedno žive“ pod čime se podrazumijevaju i krvni i tazbinski srodnici pa bi to bili npr.: baka i unuk, punica i zet, maćeha i pastorak, teta i nećak, brat i sestra itd. – ako žive zajedno.

5. Definicija obitelji postoji i u pravnim poretcima drugih država

Da, postoje definicije obitelji u propisima drugih europskih zemalja. Npr. austrijski Opći građanski zakon kaže: “Pod obitelji se razumijevaju preci sa svim njihovim potomcima. Veza između tih osoba je srodstvo; veza koja nastaje između jednog bračnog druga i srodnika drugog bračnog druga naziva se tazbina.” (par. 40.). Nadalje, njemački Ustav (Grundgesetz) u par. 6. govori o zaštiti obitelji kao zajednici roditelja i djece. Švicarska, pak, ovako definira obitelj: „Pojam obitelji odnosi se na svaki životni oblik na kojem se temelje odnosi roditelja i djece u višegeneracijskoj povezanosti i koji su društveno priznati.”. Francuzi o obitelji govore kao o “skupini osoba koje su međusobno povezane zajedničkim životom ili roditeljstvom, zajednički život mora proizlaziti iz braka ili posebnog ugovora, dok neregistrirana izvanbračna zajednica ne predstavlja obitelj.”. Dakle, iz svih ovih primjera zakonodavstava europskih zemalja jasno je kako je obitelj zajednica osoba, a brak temelj za osnivanje obitelji.

6. Obitelj je pod posebnom zaštitom države upravo zbog toga što je to najbolje za dijete

Esencija koja je nužno potrebna da brak “preraste” u obitelj u smislu pravnog poretka jest – dijete. Dijete je ta “treća osoba” zbog koje od braka kao zajednice žene i muškarca pravno nastaje obiteljska zajednica osoba. Rezolucija Vijeća za ljudska prava UN-a, usvojena 3. srpnja 2015. (29/22) koja na mnogo mjesta spominje obitelj kao temeljnu društvenu jedinicu uvijek govori o roditeljima, a ne o bračnim drugovima, npr.: “prepoznajući da obitelj ima glavnu odgovornost za odgoj i zaštitu djece te da djeca trebaju rasti u obiteljskom okruženju i u ozračju sreće, ljubavi i razumijevanja radi punog i skladnog razvoja osobnosti; uvjereno da obitelji, kao temeljnoj društvenoj skupini i prirodnom okruženju za rast i dobrobit svih njezinih članova, a posebno djece, valja pružiti potrebnu zaštitu i pomoć kako bi mogla u potpunosti preuzeti svoje odgovornosti unutar zajednice, ponovo potvrđujući da je obitelj prirodna i temeljna skupna jedinica društva te da ima pravo na zaštitu društva i države”.

U preambuli Konvencije o pravima djeteta (UN, 1989.) također se ističe potreba za zaštitom djece: “[Države potpisnice] Uvjerene da obitelji, kao temeljnoj društvenoj grupi i prirodnoj sredini za razvoj i dobrobit svih njezinih članova, osobito djece, treba pružiti prijeko potrebnu zaštitu i pomoć kako bi ona u potpunosti mogla preuzeti odgovornost u zajednici. (…) Uvjerene da dijete, radi potpunoga i skladnog razvoja svoje osobnosti, treba rasti u obiteljskoj sredini, u ozračju sreće, ljubavi i razumijevanja.”

Dakle, kada se analiziraju međunarodni izvori proizlazi da je obitelj kao zajednica nezaobilazna početna točka za razvoj djeteta i da je upravo dijete esencija obitelji te se obitelj stavlja pod posebnu zaštitu države upravo zbog zaštite najboljih interesa djeteta.

Stoga je definicija obitelji u predloženom Obiteljskom zakonu ispravna, kada u svrhu Zakona određuje obitelj kao zajednicu roditelja i djece te drugih srodnika koji obitavaju u istom kućanstvu, propisujući za njih prava i obveze koja iz Zakona proizlaze.