Ako uđete u bilo koju austrijsku ili bavarsku državnu ili većinu privatnih institucija, službenik ili djelatnik pozdravit će vas pozdravom “Grüß Gott!” Također, na ulazu u manja njemačka mjesta na ulazu možete vidjeti tablu na kojoj piše raspored nedjeljnih misa (za katolike) ili službe Božje (za luterane). Nekad će vam na računu u trgovini napisati da vam žele Božji blagoslov. Na autocestama s vremena na vrijeme možete vidjeti prometni znak smeđe boje koji vas upućuje na “Autobahnkapelle”
Sve to ne znači kako su Nijemci i Austrijanci neki turbopobožni ljudi, a s priličnim postotkom sigurnosti može se reći kako su obje države u svojem temelju sekularne i kako se ne radi ni o kakvom kršenju načela sekularnosti. I ne priča se o nekakvoj apsolutnoj moći Katoličke crkve, s kojom država treba raskinuti ugovore.
Primjeri demokratskih država
Također, nije rijedak slučaj koji izgleda otprilike ovako: Kad dođe kraj školske godine, maturanti u nekoj njemačkoj gradskoj gimnaziji okupe se jedne godine u katoličkoj, a druge godine u luteranskoj crkvi, i tako naizmjenice. Svi su maturanti i njihovi roditelji, bez obzira na to jesu li katolici, protestanti, ateisti, muslimani ili budisti, nazočni. Bogoslužje predvode katolički svećenik i luteranski pastor. Nikomu nije padalo na pamet ne poštivati bogoslužje. Tko se nije želio moliti, pjevati crkvene pjesme, taj nije ni morao, ali je poštivao one koji su se molili i pjevali. Poslije,kako je već uobičajeno, bude svečana dodjela svjedodžbi, a navečer ples. Udruge koje se bore za sekularnu Njemačku i prava ireligioznih Nijemaca, ako i postoje, ne reagiraju.
Sve se to ne može reći za Hrvatsku, a slučaj kada se zbog molitve prije jela na maturalnoj večeri, kada se zbog jednog bezazlenog, pozitivnog, lijepog čina, digla graja nekoliko udruga i udrugica čiji je fokus djelovanja , nominalno, promicanje sekularnih vrijednosti (ako takve postoje), a realno – prikupljanje novca kako bi se napadalo Katoličku crkvu. Ovoga puta podršku im je dala, a protiv čina molitve protestirala i udruga “Nastavnici organizirano”, koja je dugo vremena, pogotovo u virtualnom prostoru, okupljala učitelje i nastavnike ukazujući na njihove probleme, ali vodstvo udruge nije ostalo imuno na ideološke prijepore i često se svrstavalo na stranu spomenutih udruga, čiji je zajednički nazivnik opterećenost Crkvom, kršćanskom kulturom, a povremeno i postojanjem Hrvatske kao takve.
Riječi blagoslova ruše Ustav?
Tako su odjednom riječi poput “zahvaljujemo ti za naše prijateljstvo”, “Kruh naš svagdanji daj nam danas”, ili “blagoslovi ovu hranu, neka je uvijek ima”, postale rečenice koje, u najmanju ruku, ruše Ustav i pozivaju valjda na državni udar. Tako su otprilike i izgledale rečenice u određenim medijima: Skandal, Knin na nogama, maturanti prisiljeni itd. A radilo se o jednostavnoj činjenici da je višegodišnja tradicija bila opstruirana od strane troje ljudi koji su se osjetili napadnuti i prozvani, želeći braniti svoj svjetonazor, u isto vrijeme ne poštujući tuđi.
Ravnatelj kninske Srednje škole “Lovre Montija” Mirko Antunović, inače predsjednik gradskog SDP-a, zbog navodnog incidenta je najavio da će tražiti pomoć prosvjetne inspekcije, Ureda pučkog pravobranitelja i Ureda pravobranitelja za prava djeteta. Nejasno čemu ovog posljednjeg, jer maturanti su punoljetni. Možda zato što on sebe smatra djetetom. Možda je na zabavi bilo djece koja su nakon dvominutne molitve imala teške psihičke smetnje? Tko će znati što se sve tamo događalo? Prema nekim opisima, pravi rat na kojem su bojovnici za sekularnost države, ako treba, bili spremni viknuti poput Rade Končara: Kukavice, pucajte u prsa!
Šalu na stranu. Po tko zna koji puta djevojke i mladići ponijeli su se zrelije od njihovih nadređenih. Upravo su se maturanti, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost izdigli iznad skandala te svojim ponašanjem nisu dali poticaj daljnjim produbljivanjima sukoba. Ostali su zajedno na nogama, dostojanstveni u himni i zajedničkoj kršćanskoj molitvi. Ravnateljev argument bio je kako 25% maturanata nisu katoličke vjeroispovijesti, ali nije se sjetio da su tu nazočni i pravoslavci, također kršćani. Umjesto toga, on prijeti inspekcijama, pravobraniteljima, pozivanjem na Ustav i, što je najmanje primjereno, protestno sjedi dok dvorana moli, a nekim čudom nestaje struja i mikrofon. Očito nitko nije mislio kako će se osjećati mladi ljudi koji se za maturalnu večer spremaju mjesecima.
Tri stvari treba pojasniti
Za početak, ravnatelj i njegova ekipa, a zatim i udruge koje su reagirale, trebali su shvatiti kako molitva na maturalnoj večeri nije kršenje sekularnosti države niti utjecaj Katoličke crkve, jer ju nije naredila crkvena hijerarhija. Zaista nema govora o kršenju nikakvih pozitivnih propisa. Osim toga, maturalna večera nije predviđena kurikulumom niti je u užem smislu organizira škola. Zadani plan i program, kao i uspjeh učenika ne ovisi o maturalnoj večeri, pa se ona tako može smatrati nekom vrstom privatne svečanosti koju organiziraju učenici u dogovoru s profesorima i roditeljima.
Kao drugo, molitva nije izričaj moći i upliva religije. Da su na maturalnu večeru došli biskup ili župnik s desetak naoružanih časnih sestara i prisilili sve da prijeđu na katoličku vjeru, onda bi se moglo govoriti u nekoj vrsti kršenja sekularnosti države. Ili da su, recimo, uskraćene svjedodžbe svima koji nisu katolici ili koji nisu redovito išli na nedjeljnu misu. Molitva prije jela je češće običaj koji se njeguje u svečanim prilikama. Baš kao u svatovima. Znate kako to izgleda kada kum prije večere krene moliti. Uostalom, da logički i ontološki dotjeramo “cara do duvara”, ako je netko na toj maturalnoj večeri bio ateist, onda za njega molitva ne predstavlja apsolutno ništa jer on ionako smatra da biće kojem se te riječi upućuju – ne postoji.
Kao treće, ako ravnatelj i svi oni koji ga podržavaju žele biti toliko dosljedni, zašto nedjeljom ne rade, zašto primaju božićnice, zašto na Tijelovo ili Božić nisu u školi?
Ponovno oživljen mit o sekularnoj državi
A u biti, radi se o jednoj banalnoj stvari, koju ovakve trivijalne stvari, poput molitve na maturalnoj večeri ili ljetos slučaj “kluba Azimut” u Šibeniku, potpiruju. Svako društveno uređenje, pa i sekularna država, mora stvoriti određene mitove na kojima počiva i od kojih se hrani kako bi opravdala način vlastitog postojanja. Najveći mit sekularne države je – sekularna država! Ona gaji ambivalentan stav prema religiji stavljajući je u stranu onda kad to smeta njezinim mitovima, a hraneći se od nje kad određene mitove i stavove treba podupirati. No činjenica je da se ne može odvojiti sekularno od religijskog, nego se te dvije stvarnosti prožimaju, pa moraju i surađivati. Prešućuje se da sekularna država ionako počiva na kršćanskim vrijednostima. Zato za iskrenog, racionalnog i barem osnovno obrazovanog čovjeka nema problema oko sekularnosti. Problemi su negdje drugdje – u usijanim glavama koje misle da se demokracija i sekularna država može nametnuti, i to prema vlastitim kriterijima! Zato je krajnje pitanje: govorimo li o sekularnosti države iz želje za dijalogom ili samo iz neke frustracije. Nijedan dijalog u društvu ne smije polaziti s načela frustracije, nego s načela poštovanja pojedinca i društva kao povijesne dimenzije. Zato su ideje o sekularnosti koje se čuju u Hrvatskoj često apsurdne. Sekularna država i danas jednostavno živi od kršćanskih vrijednosti. Ako bi ovakav vid sekularnosti bio dosljedan, morao bi ukinuti nedjelju, sve vjerske blagdane, božićnice itd.
Kninska maturalna večer je samo povod, i nije posljednji
No, da skratimo priču. Nakon opetovanog ljevičarenja i sekularičarenja zbog, nakon dizanja bune zbog riječi blagoslova, i ne znam što više, ne mislim da vrijedi išta više raspravljati o sekularizaciji i sekularnoj državi. Pogotovo ne s papagajskim tipovima koji kao opareni ponavljaju „Sekularna država je kad je Crkva odvojena od države“. Radi se očito o čistoj frustraciji zbog postojanja Crkve kao takve i njezine uloge u društvu. Najbolje bi bilo da Crkva nestane pa da si ekipa uredi društvo onako kako hoće.
Nadalje, slučaj maturalne večeri i nedavno prozivanje osječke vjeroučiteljice Snježane Majdančić Gladić očito je povod za medijsku pripremu nečeg drugog, a to je ponovno aktiviranje inicijative za ukidanje međunarodnih ugovora sa Svetom Stolicom.
No ono što treba konstatirati je to da srž problema ne leži u prevelikom utjecaju Crkve u društvu, nego baš suprotno. U potpuno sekulariziranoj i desakraliziranoj hrvatskoj kulturi, koja je stoljećima rasla vežući se uz zapadnokršćanski identitet, a onda je to nasilno prekinuto u Drugom svjetskom ratu. Desni totalitarizam je kršćansku kulturu, koja se neodvojivo veže uz hrvatski identitet, htio podčiniti i manipulirati, a lijevi totalitarizam, odnosno komunizam, htio ju je uništiti. Nije stoga čudno da u Hrvatskoj postoji i danas određeni krug ljudi koji kršćanskim identitetom pokušavaju manipulirati, a drugi ga ne mogu smisliti i žele ga uništiti. Između njih, najviše pate oni koji se trude da Hrvatska postane demokratska država u kojoj će svatko slobodno izraziti svoj stav i, još važnije, njegovati vrijednosti i kulturu koja ovdje postoji stoljećima.
Pokušavam si zamisliti kako bi kninski ravnatelj reagirao da ga u Austriji netko pozdravi “Grüß Gott!” Ili da na ulazu u Knin postoji tabla na kojoj piše kad su nedjeljne svete mise.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
