Sestra Jelica Đuzel: Kako djetetu pomoći da otkrije Boga i transcendentnu stvarnost?

Sestra Jelica Đuzel pripada družbi Milosrdnih sestara sv. Križa koja ima svoju provincijalnu kuću u Đakovu. Kao predškolska odgojiteljica završila je trogodišnji studij u Rimu pri Centru za religiozni odgoj djeteta „Dobri Pastir“ i stekla diplomu Specijalizirani kateheta djece do šeste i djece od šeste do trinaeste godine života prema Montessori odgojnim načelima. Nakon petogodišnjeg iskustva rada s djecom i dodatne edukacije dobila je iz Centra za religiozni odgoj djeteta mandat za edukatora odraslih.

Od 2002. godine vodila je edukaciju za odgojiteljice i stručne suradnike pri Montessori vrtiću koji Milosrdne sestre sv. Križa vode u Đakovu. Njihov je vrtić imenovan stručno-razvojnim centrom, a od ove godine vodi teološko-katehetsko doškolovanje (smjer Kateheza Dobroga Pastira) pri Katoličkim bogoslovnim fakultetima. Časna Jelica radi s djecom od 2,5 do 9 godina – u vrtiću i župi. Sa časnom Jelicom razgovarali smo o odgoju djece.

Recite nam je li uopće dopušteno navijestiti religiozni sadržaj malom djetetu i možemo li odgajati dijete u vjeri?

To je dobro pitanje, posebno danas kada smo s punim pravom vrlo oprezni da ne namećemo svoj vlastiti izbor drugome. Za nas može izgledati važno, ali na to pitanje ne možemo mi dati odgovor na temelju teoretskog iskaza, nego samo dijete. Ako ga znamo pažljivo i nepristrano promatrati dobit ćemo odgovor od samog djeteta želi li ono pomoć pri otkrivanju Boga i transcendentne stvarnosti. Dijete će nam prije svojim stavom i reakcijama odgovoriti na to pitanje nego li verbalno.

Postoji li religiozni potencijal djeteta?

Navela bih Vam samo jedan primjer koji je zapisan u knjizi Sofije Cavalletti: Il potenziale religioso del bambino: “Radi se o jednoj djevojčici, 3 god. odrasloj bez ikakvih religioznih elemenata, ne ide u vrtić, u kući, nitko, pa niti baka, koja je također ateist, nije joj govorio o Bogu, nitko ju nikad nije vodio u crkvu. Jednog dana postavlja ocu pitanje o postanku svijeta:“Od kuda je došao, nastao svijet?” Otac joj je dosljedan svojim idejama, sve objasnio sa materijalističkog stajališta, a onda je, na kraju, nadodao:“Ima onih koji kažu da sve ovo dolazi od jednog jako moćnog bića, zovu ga Bogom”. Tog trena djevojčica počne trčati vrtoglavo po sobi radosno kličući:”Znala sam da nije bilo istina ono što si mi govorio! On je ! On je!”

Možemo zaključiti iz ovog primjera, i iz mnogih drugih i vlastitih primjera s djecom da postoji religiozni potencijal, koji se očituje na spontan način, iz djetetove nutrine, bez nekih vanjskih uplitanja, već u ranoj dobi. Dijete pokazuje čežnju i glad za poznavanjem Boga. Njegov odnos s transcendentnim je tako lak, smiren, spokojan, zahvalan i izvanredan. Čežnja, dostojanstvo i duboka radost koju dijete očituje dok mu se pomaže na tom području, pokazuje kao da je oduvijek čekalo da bi ušlo u odnos s Bogom. Dr. Montessori piše da djeca zbog svoje nevinosti mogu osjetiti i doživjeti čišće i intenzivnije potrebu za Bogom i njegovu prisutnost nego odrasli. Njihova duša više je otvorena za božansko nego duša odraslog koji ima savršeniji intelekt i razum.

Kako mi odrasli možemo pomoći djetetu?

Da bismo djetetu pružili pomoć moramo najprije upoznati njegov religiozni potencijal i njegovu specifičnost. Dječja osobnost je drugačija od naše. Oni su živi duhovni impulsi koji su ponekad u odraslom atrofirani, izumrli. Dr. Montessori je primijetila da osjetljivost djeteta dolazi iz srca. Ona potvrđuje da je religija životni element za razvoj djeteta i da ono treba imati religiozno iskustvo već od samog rođenja. Religiozno iskustvo djeteta ima snagu prirodnosti i spontanosti.

Najvažnije je promatrati dijete, to jest život i na najbolji mogući način odgovoriti na taj život. Jedan od takvih odgovora je Kateheza Dobroga Pastira.

Predstavite nam Katehezu Dobroga Pastira?

Religiozni odgoj djece, prema Montessori načelima, je službeno nazvan Kateheza Dobroga Pastira.

Dvije godine nakon smrti dr. Marije Montessori, 1954. g., dr. Sofia Cavalletti, nadahnuta načelima njezine pedagogije nastavlja rad na području religioznoga odgoja djece, zajedno sa svojom suradnicom Giannom Gobbi, učenicom Marije Montessori i Montessori učiteljicom. Na temelju studija Sv. pisma i rimokatoličke liturgije, te katoličkoga nauka i hebrejske škole, daje temelje razvoju Kateheze Dobroga Pastira. U svome radu one dovode djecu u neposredni kontakt s tekstovima Božje riječi i liturgije u pripremljenome okruženju koje se zove atrij.

U atriju su raspoređena katehetsko-didaktička sredstva prema određenom redu koji slijedi teme iz Biblije i liturgije, dvaju izvora Kateheze dobroga Pastira: sveta Misa, krštenje, parabole o Kraljevstvu Božjem, zemlja Izrael (zemljopis), događaji iz Isusova djetinjstva, mjesto za osobnu i zajedničku molitvu. Pribor za parabolu o Dobrom Pastiru – smješten je u središtu atrija na okruglom stolu i predstavlja središnju temu Kateheze dobroga Pastira. Kroz tu parabolu Bog se objavljuje kao ljubav u osobi Isusa Krista dobroga Pastira koji je za nas umro i uskrsnuo.

Djeca, ne samo što radosno iščekuju dva sata tjednoga boravka u atriju, nego i istinski uživaju u tome ozračju.

Pojasnite nam što su to i čemu služe katehetsko-didaktička sredstva koje ste prethodno spomenuli?

Katehetsko-didaktička sredstva idu za tim da budu pomoć djetetu kako bi postalo neovisno o odgojitelju u vjeri. Nisu tek pomoć za učenje, nego pomoć za vjerski život. Sastoje se od konkretnih predmeta koji su uvijek na dostupnom i stalnom mjestu, kako bi ih dijete uzimalo kada i koliko želi. Vrlo su jednostavna i usko povezana s biblijskim i liturgijskim izvorima. Omogućuju mu da se samo zaustavi nad onim što mu je odgojitelj u vjeri posredovao, to jest da pounutrašnji ono što mu je bilo naviješteno. Potiču ga na osobnu aktivnost koja može postati meditacija i kontemplacija.

Odgojiteljica u vjeri Kateheze dobroga Pastira, sama, vlastitim rukama izrađuje sva potrebna katehetsko-didaktička sredstva za opremanje atrija. Na taj način, osobno meditirajući nad temom za koju izrađuje pribor, usvaja ritam i položaj djeteta pred otajstvom Boga. Također se bori protiv današnjeg potrošačkog mentaliteta.

Možete li nam nešto više reći o odgojitelju u vjeri Kateheze Dobroga Pastira?

U određenom se smislu može reći da je i sam odgojitelj dio odgojnog okruženja u kojem dijete boravi. Odgojitelj u religioznom odgoju je odgojitelj u vjeri. On bi morao biti krajnje objektivan dok naviješta, prenosi poruku, odnosno Božju riječ. Sofia Cavalletti to tumači ovako: Kada odrasli u najvažnijim crtama navijesti kršćansku poruku osluškuje je zajedno s djecom, promatrajući ih kako bi upoznao njihove potrebe. Odrasli treba biti svjestan da je beskorisni sluga iz Evanđelja. Dakle, trebao bi diskretno služiti, paziti da zauzima što manje prostora, da se drži što je moguće više po strani kako ne bi omeo unutrašnji razgovor koji nastaje između jedinog i pravog Učitelja i njegova učenika, djeteta. Dakle, ne puni dijete informacijama nego zajedno se s djetetom pita i osluškuje kako i koliko nas Bog ljubi.

Ovdje je važno istaknuti da S. Cavalletti i G. Gobbi, nisu razvijale Katehezu Dobroga Pastira sjedeći za pisaćim stolom, već eksperimentirajući i promatrajući dijete, odnosno učeći od njega. Zato Cavalletti kaže: Ako želimo pomoći djetetu da se približi Bogu, trebamo nastojati sa strpljivošću i hrabrošću sve se više približavati životnoj jezgri svih stvari. Takav pristup zahtijeva studij i molitvu. Samo dijete bit će naš učitelj, ako ga znamo promatrati.

Koji su ciljevi i obilježje Kateheze Dobroga Pastira?

Ciljevi Kateheze Dobroga Pastira za djecu od dvije i pol do šest godina jesu: uvesti dijete u tajnu života koji je dar, uvesti dijete u odnos-savez, kao temeljnu stvarnost osobne izgradnje i odgajati u vjeri.

Kateheza Dobroga Pastira prvenstveno je utemeljena na kerigmi – navještaju; događajima koji su radosna vijest za nas. Ne prepričava se ono što se dogodilo, nego prije svega naviješta ljubav Božja za nas, sada. Sofija Cavalletti kaže da svi znamo da je djetetu ljubav potrebnija od hrane. U susretu s Bogom, koji je ljubav, dijete pronalazi tu hranu koju traži njegovo biće i uživa zbog zadovoljenja svoje nutarnje potrebe. Dijete uspostavlja odnos s Bogom i u tome odnosu otkriva svoje visoko dostojanstvo partnera. Dijete, ne samo da pasivno uživa, nego je aktivna osoba u tome odnosu, biblijskim rječnikom rečeno – u Savezu.

Što čitateljima portala Narod.hr želite poručiti za kraj?

Dijete ima potrebu u punini ostvariti svaki svoj potencijal. Uloga je odrasloga pružiti pomoć na tom području pripravljajući odgovarajuće okruženje. Ako ta pomoć izostane riskiramo da se djetetovo bogatstvo izgubi ili deformira i tako osiromaši njegovu osobnost. To vrijedi za svako područja djetetova razvoja, a također i za religiozno područje. Kršćansko-teološka hrana posjeduje bogatstva koja su sposobna utažiti djetetovu ‘religioznu glad’. Zadovoljenjem te gladi zadovoljavaju se sve duboke životne potrebe djeteta.

Pozivam sve osobe koje sudjeluju u odgoju, najprije roditelje da se radosno i odgovorno uključe u otkrivanje skrivenoga blaga u njivama svoje djece. Na taj način ne samo da će pomoći djeci, nego će i sami biti obogaćeni, zadivljeni i začuđeni prelijepim i dragocjenim blagom djetetovog religioznog potencijala. Maria Montessori podsjeća da ne postoji ništa što bi bilo uzvišenije od pružanja pomoći osobi koja je na putu sazrijevanja u svem bogatstvu svoga bića.