O Hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i njezinim nastupima na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 2014. godine možemo čitati uglavnom tekstove koji su makar vješto, nažalost napisani o sasvim nevažnim stvarima što se naziva adoksografija ili pojava spretnog pisanja o potpuno irelevantnoj temi.
Doznali smo sve o svemu, od dizajna sportske opreme reprezentativaca, preko njihovih frizura, do toga kako izgledaju nagi i što nacija misli o tome, a sve je redom bilo neshvatljivo nevažno. Poteškoća je u tome što je to „novo“ i „zanimljivo“ tako da zasigurno jest vijest, ali i u tome što je to istovremeno i „nevažno“. Mediji, i to njihove športske sekcije, ali i stručna javnost su oni među kojima treba tražiti krivce.
Ono važno što bi trebalo prenijeti ne prenosi se, a ono što se prenosi nevažno je.
Tekstovi o utakmicama reprezentacije u 90% slučajeva samo ponavljaju ono što smo i sami vidjeli, primjerice to da je zgoditak postignut u toj-i-toj minuti utakmice, da ga je postigao taj-i-taj igrač i još poneki detalj i tu se najčešće staje. Kao da smo nacija slijepaca kojima treba podrobno opisati ono što smo svojim očima vidjeli. Nema niti riječi o cjelini akcije, o mjestu akcije u cjelini poluvremena ili nedajbože u cjelini utakmice.
Novinari koji prenose utakmice, zatim komentatori u studiju, na koncu i svi ostali koji tekstovima komentiraju utakmice naprosto ne znaju-kako, ne žele, a moguće da niti ne smiju objektivno i kritički opisati i procijeniti utakmicu. Kome bi to koristilo? Igračima to ne treba jer sve znaju! Treneru ne treba jer i on sve zna! Stručna javnost također sve zna! Na koncu i nacija izbornika zna najbolje! Možda su prvi u strahu da se gnjev posljednjih ne obruši na njih ako bi rekli, napisali i obrazložili štogod u suprotnosti s „općeprihvaćenim mišljenjem“. Nasuprot toga, slušamo netočne, neinteligentne, no zabavne komentare navodnih profesionalaca i komentatora koji sve to skupa rade na račun poreznih obveznika. No, okrenimo se stvari u pitanju.
Što je obilježilo prvi krug natjecanja na prvenstvu? Prvo, tu su iznenađenja poput ispadanja navodno velikih nogometnih nacija kao što su Engleska, Španjolska itd. Koliko je meni poznato, velike nogometne nacije su redom Brazil, Italija, Njemačka i Argentina, što se može dokazati, koje istini za pravo, uz izuzetak Njemačke nisu pokazale previše u prvom krugu (no takve momčadi u pravilu igraju sve bolje kako turnir odmiče, za razliku od drugih koje igraju isto ili lošije).
To me vodi drugoj stvari koju možda i pogrešno vidim, a sastoji se u jasnom uzorku igre. Naime, najljepše utakmice bile su one u kojima je barem jedna, a poželjno je da su i obje reprezentacije u stvari igrale izvrsno temeljem igre svog veznog reda (utakmice poput nekih Njemačke, Nizozemske, Francuske, Gane, Kostarike itd.).
Treća stvar koju valja istaknuti su zastrašujući propusti sudaca. Propusti su naime puno dramatičniji nego što se to prosječnom gledatelju čini. Naime, uz, kako bi kazao Goran Vlaović, „evidentne“ sudačke propuste, od prekršaja, preko zaleđa, pa do kaznenih udaraca koji sasvim „evidentno“ utječu na tijek susreta i rezultat postoji i niz propusta koje procjenjujemo kao propuste tek nakon što odgledamo cijeli susret, štoviše snimku i tad je situacija još poraznija.
No, ljudi ovdje možda pogrešno prozivaju i optužuju FIFU dok bi zaista trebali prozivati IFA Board, čudno tijelo koje ima 8 članova od kojih 4 daje „otok“, a 4 FIFA i koje zaista gospodari nogometom. Kako bi kazala jedna moja poznanica koja inače uopće ne prati nogomet – „Evo prekršaj, Švicarac je ranjen, a sudac ništa“. Pregledno i sažeto govoreći, do sad smo vidjeli da je igra, unatoč mnogim nedostatcima, ipak očuvana, štoviše, da je napredovala barem u smislu da imamo nove taktike i planove za utakmice kojima se uspješno odgovara na stare i poznate.
Ovo nas vodi nama dragoj i stresnoj temi. Igri Hrvatske izabrane vrste. Prvo igra. Tri utakmice. Tri različite igre. No ipak postoji konstanta koja je „evidentna“ u sva tri susreta usprkos razlikama. Faza obrane osrednja do loša. Vezni red je nepoznat, nestalan i neuigran u fazi obrane i u fazi napada.
Naime, reprezentacija u kojoj se ne zna tko su barem tri standardna vezna igrača, koji je među njima najvažniji i kako su uigrani u tipične (obrambene i napadačke) akcije ne može pretendirati na lijepu i posljedično učinkovitu igru.
Napad je, kao i uvijek, učinkovit. Sve u svemu, to jest napredak, ali nedovoljan. Igre Hrvatske reprezentacije ne spadaju među ljepši nogomet prvog kruga natjecanja. To bi bilo u redu da nije tragično jer Hrvatska reprezentacija ima barem tri, ako ne i četiri vezna igrača, koji su uzeti zajedno među boljim veznim linijama na prvenstvu samo kad bi igrali zajedno, što ne čine i samo kad bi bili uigrani, što nisu. I to je žalosno.
Zatim suđenje. Činjenica jest da je suđenje bilo nepravedno protiv Brazila, čak takvo da je utjecalo na tijek susreta i rezultat. Ipak, čini se pomalo licemjernim žaliti se na suđenje u situaciji kad momčad nije odigrala niti jednu suvislu akciju, kad je vezni red bio nevidljiv tijekom cijele utakmice, itd. Kako bi to kazao Mario Mandžukić – „rezultat je plod igre“, i možemo nadodati „a ne obrnuto“. Konstantno se oslanjamo na pojedinačne poteze pojedinih izvanserijskih reprezentativaca, na pogreške suparnika, na slučajnosti, na pošteno suđenje kojeg redovito nema itd., iako znamo da to nije dovoljno, da je to dodatak, kao neki prilog uz glavno jelo koje je „dobra i lijepa igra“, uigrane akcije, sustavnost i unutar nje usklađena individualna kreativnost. Ovako to izgleda kaotično i površno.
Treće, kao posljedica prethodno rečenog, igre reprezentacije ne spadaju među ljepše i to niti u jednoj od utakmica. Prva je bila prva i to protiv domaćina i to protiv Brazila. No i tu je trebalo nastojati odigrati neriješeno što se nije činilo izglednim čak i ako zanemarimo sudačke pogreške. Druga, s Kamerunom, bila je protiv evidentno slabijeg suparnika, no čak i tad igra u fazi obrane i pogotovo veznog reda nije bila uigrana i skladna. Treća, protiv Meksika bila je odlučujuća. Utakmica je bila negledljiva što se tiče Hrvatske reprezentacije. Počevši od sastava, preko načina igre pa do konkretnih akcija, napose onih u fazi obrane, čega je rezultat plod.
Krenimo redom stvari u nogometu. Pokazalo se da se bez standardnog i uigranog veznog reda ne može čak niti parirati suparniku, a kamoli pomišljati na solidne akcije kojih bi obrane i zgoditci bili plodovima. Faza obrane ne postoji. Vezni red, kojeg nema, samim time nije uigran u fazi obrane. Ispadaju iz igre kao mala djeca. To pak na vjetrometinu dovodi bekove koji se ne mogu sami nositi sa suparničkim napadačima i veznim igračima. Krilni bekovi su priča za sebe. Niti izvode pravilne (povratne) centaršuteve u fazi napada, niti iste blokiraju u fazi obrane. Dakle, beskorisni su. Na koncu, tu je i naš prosijedi vratar koji je naprosto star što je lijep način prešućivanja toga da je loš. Naime, za neke zgoditke je osobno odgovoran.
Faza prelaska. Ovo je ključno. Kada bi se momčad obranila nije imala uigrane akcije, niti kontinuiran napad s lažnim manevrom, što je ponovno posljedica nepostojanja veznog reda i neuigranosti, niti polu-kontranapade i čiste kontranapade. To nas dovodi do faze napada. U takvoj situaciji napadači su prepušteni sami sebi. Što se tiče naših velikih strijelaca koji to u stvari nisu, treba kazati da nitko razborit ne bi na klupi ostavio drugog najboljeg strijelca reprezentacije svih vremena, bez da ga stavi u igru barem jedno poluvrijeme. No, po mom skromnom sudu ključ je u sljedećem. Mora postojati uigran vezni red, četiri igrača koji međusobno mogu igrati i na slijepo. Hrvatska reprezentacija ima takve igrače, ali samo dragi Bog zna zašto oni nisu uigrani i zašto očajni sjede na klupi.
I šećer na kraju. Simbol loše igre Hrvatske reprezentacije su tri zamjene koje je trener evidentno počinio u drugom poluvremenu utakmice protiv Meksika i crveni karton jedne od njih kojoj niti ime ne znam. Dakle, što se nas tiče, prvi krug natjecanja obilježio je ispadanje Hrvatske reprezentacije. No to nije najgore. Imamo pritajeni osjećaj da s prikazanom igrom nismo niti zaslužili proći dalje. Trebamo li očajavati? Nad rezultatskim neuspjehom svakako ne, ali nad nedostatkom igre možda ipak da. Kakav je trag Hrvatska ostavila na ovom prvenstvu? Nikakav. Na koji ga je način obilježila? Nikako. To je stvarnost hrvatskog nogometa, ogledala hrvatskog društva.
Za kraj i pred kraj natjecanja po skupinama i u očekivanju pravog početka prvenstva, citirao bih spomenutu poznanicu koja kako sam rekao uopće ne prati nogomet, a koja je a propos trenera rekla sljedeće: „Ovaj Niko Kovač ima nekaj u sebi kaj bi ga jednog dana moglo pretvorit u dobrog trenera.“ Osobno bih naglasio izraz „jednog dana“. Kad smo već kod teme gledateljica i navijačica možemo spomenuti kako se čak i estetska mjerila tijekom prvenstva rapidno mijenjaju.
Naime, u svjetlu, na početku spomenute adoksografije, izgleda da svi počinjemo patiti od, ili možda dobivamo dar, colposinqanonije, stanja koje se sastoji u činjenici da ljepotu žena procjenjujemo isključivo prema njihovim dojkama, najčešće veličini, ali ponekad također, ukoliko smo iskusni, u korelaciji s oblikom, teksturom, mirisom, okusom i dakako najvažnije od svega, pokretom u usporenoj snimci koja nam se takvom nadaje bilo kolikoćom konzumiranog alkohola, bilo zaista usporenom snimkom neinventivnih, ali produktivnih kamermana i redatelja televizijskih prijenosa inače redovito abnormalno dosadnih nogometnih susreta koje dakako uvijek iznova uspijeva oživjeti jedino jedan, jedini i neponovljivi Goran Vlaović svojim buddhističko-mističnim komentarima à la Master Yoda/Grunf, poput onog „Tko zabije prvi gol u prednosti je.“
*Prof.dr.sc Kristijan Krkač autor je jedine hrvatske knjige o filozofiji nogometa. Predaje kolegije Poslovna etika i korporacijska društvena odgovornost i Uvod u filozofiju na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, kolegij Analitička filozofija i druge na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu i kolegij IntroductiontoEthicsandCSR na Fakultetu političkih znanosti na Sveučilištu Lille 2. Autor je više od 70 članaka i ostalih znanstvenih, stručnih i popularnih publikacija iz područja filozofije i poslovne etike u domaćim i svjetskim časopisima, devet autorskih knjiga iz područja filozofije i su-autor, urednik i su-urednik još pet iz područja filozofije i poslovne etike. Kontakt: kristian.krkac@gmail.com
Tekst se nastavlja ispod oglasa
