U srpnju 2009. godine hrvatska Vlada podnijela je tužbu Međunarodnom sudu (ICJ) u Haagu protiv Republike Srbije za etničko čišćenje kao oblik genocida. Prema obavijestima na internetu, prvi krug usmene javne rasprave u sporu “Hrvatska protiv Srbije” održat će se u Haagu 3. ožujka 2014., u što će biti uključeno ispitivanje svjedoka i svjedoka eksperata. U nastavku,od 10. do 14. ožujka iznijet će odgovor Srbija, a nakon toga od 20. ožujka na rasporedu je drugi krug ispitivanja.
Prema tome, višegodišnje pripreme za iznošenje optužbe su završene, a Srbija je objavila putem medija strategiju svoje obrane, kao i protutužbu protiv Republike Hrvatske. Materijal za raspravu je tajan i zato o njemu ne možemo čitati u našim medijima. No strategija koja će se primijeniti u tužbi i samom postupku trebala je biti objavljena, jer se u javnosti stvara dojam nedovoljne brige i manjkavog angažmana države u tom procesu. Ne možemo raspravljati o tim pripremama, ali možemo im pomoći. A to je domoljubna dužnost svakoga tko raspolaže podacima iz razdoblja srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku.
Vladina podrška tužbi za genocid formalna
Najprije nešto o atmosferi koju je vladajuća garnitura stvorila uoči početka procesa. Ne može se oteti dojmu da predsjednik države Ivo Josipović na sve načine nastoji udovoljiti srpskim zahtjevima povlačenja tužbe. Budući da nikada nije imao hrabrosti iznijeti i braniti svoj stav, poruku je dao u izjavi da o povlačenju tužbe odlučuje hrvatska Vlada! Kao da to do tada nismo znali. Predsjednik države na temelju ustavnih odredbi dužan je koordinirati sve oblike vlasti, pa je tako bio dužan uključiti se u usklađivanje rada Vlade, njezinoga tima i pravosudnih tijela u svezi tužbe. No, ništa od toga, jer njemu je najvažnije – nikome se ne zamjeriti, što bi značilo izgubiti poneki glas i zato je njegova glavna strategija – ništa konkretno ne raditi niti govoriti. Nasuprot njemu, iz Vlade dolaze jasni stavovi da se tužba neće povući, jer svaka druga izjava dovela bi do značajnog ubrzanja procesa njezinog prijevremenog rušenja.
Svakako, u javnosti se ima dojam da je podrška Vlade tužbi za genocid samo formalna, a ne bitna i sadržajna. To treba razumijeti, jer aktualni ministri, s izuzetkom jednoga koji služi kao ukras, nisu se javili dragovoljno 1991. godine u obranu Domovine. To nije bio njihov rat, stradanja hrvatskih civila njima su bila nepoznata pa stoga nije nevjerojatno što daju nevjerojatne izjave. Prednjači ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, koja je rekla da se tužba neće povući dok Srbi ne kažu gdje su pokopali više od tisuću, još uvijek, nestalih! Po njoj, ako ubojice otkriju gdje su tijela žrtava, nema više genocida?! Drugim riječima poručila im je: “Ako kažete gdje su tijela žrtava, opraštamo planirano iseljavanje gotovo 300 000 Hrvata s okupiranih područja, ubijanje 7263 civila ne računajući oko tisuću nestalih, silovanje 3000 žena, rušenje 17 hrvatskih bolnica, odvođenje u sabirne centre po Srbiji oko 30 000 ljudi, teška ranjavanja 30 520 ljudi, rušenje 200 000 hrvatskih domova, uništavanje crkava, škola, industrijskih objekata, prometnica…”.
Genocid planiran u institucijama srpske države
Svi ovi stavovi ne mogu bitno narušiti proces pred sudom u Haagu, ukoliko stručni tim radi savjesno i stručno. Zadatak pred njima nije lak i zato smo dužni pomoći davanjem podataka temeljenih na evidencijama. Ponajprije zbog samog pojma genocida, koji prema međunarodnoj definicije uključuje ne samo masovna ubojstva i druge zločine, nego i namjeru počinitelja za uništenjem dijela ili cijele grupe zaštićene međunarodnim konvencijama (nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine). Također treba dokazati da je Srbija efikasno kontrolirala provođenje genocida, te da je isti planiran u institucijama srpske države. Ovo posljednje ne bi trebalo biti teško dokazati, jer je plan potekao iz Srpske akademije nauka (SANU) a provodio ga je osobno Slobodan Milošević uz pomoć vojnih formacija čije je zapovjedništvo bilo u Srbiji te uz naoružavanje Srba na području Republike Hrvatske. Razni mehanizmi provođenja genocida također se mogu analizirati temeljem dostupnih dokumenta, poput zapovjedi generala-potpukovnika Vladimira Vukovića o formiranju “sabirnih logora za ratne zarobljenike”. Takvih zapovjedi koje predstavljaju provedbu genocidne strategije ima na pretek. No, ovdje treba navesti najuočljivije elemente genocida koji je Srbija izvela nad Hrvatima u Hrvatskoj.
Dokazi o genocidu nad Hrvatima
Jedan od temeljnih čimbenika u gradnji dokaza o genocidu je dokazivanje načina koliko i kako su ubijani civili. Podatke o tome objavili smo u nedavno izašloj knjizi “Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku” (izdanje Udruge hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-1991. i Matice hrvatske, Ogranak Zadar). Podaci u toj knjizi temelje se na evidencijama vođenim o svakom ubijenom civilu. U Glavnom sanitetskom stožeru od prvoga dana srpsko-crnogorske agresije vodili smo evidenciju o svakom ubijenom hrvatskom civilu i to na temelju identifikacije pokojnika, kako bi se mogla potvrditi njegova pripadnost civilima. Tu evidenciju uveli smo poučeni poviješću, jer je nakon Drugoga svjetskog rata u komunističkim zvjerstvima ubijeno na desetke tisuća civila kojima ni danas ne znamo imena. Naša evidencija ubijenih civila pokazuje da je srpska strategija imala sva obilježja genocida. Ubijeno je 7263 civila (ne računajući još oko tisuću neotkrivenih i neidentificiranih) što je više nego ubijenih vojnika! Još je strašnija dobna i spolna struktura ubijenih civila. Među ubijenima 47 posto bilo je starije od 60 godina, 44 posto ubijenih su žene, a 5 posto djeca! Kako je to moguće? Tako što je srpsko topništvo za cilj imalo nebranjena ljudska naselja, a ne vojne objekte! Devedeset posto civila ubijeno je 1991. godine, kada hrvatska obrana još nije imala oružja. Dokaz genocida je i protjerivanje najmanje 260 000 Hrvata s okupiranih područja koja su tako postala jednonacionalna. Nije nevažan podatak o granatiranju čak 17 hrvatskih bolnica, očito s ciljem istrebljenja jednoga naroda. Nemoguće je povjerovati da su ta granatiranja bila slučajna! Analiza 30 520 teških ranjenika pokazuje da su ranjavanja civila bila teža nego vojnika, jer su u namjernom ubijanju civila ranjeni pretežito stariji ljudi pa je i ishod liječenja bio lošiji. Dodamo li tome deportacije, silovanja i uništavanje 200 000 domova, nije teško zaključiti da je svrha toga bila istrebljenje hrvatskog naroda s unaprijed određenog teritorija.
Zašto agresor nije vodio evidenciju o poginulim civilima?
Ne možemo, a ne spomenuti razliku prema poginulima na srpskoj strani. Agresorska vojska nije vodila evidenciju o ubijenim civilima na temelju identifikacija. To im je poslužilo kako bi mogli kasnije falsificirati rezultate. Tako “Veritas”, poznatog falsifikatora Save Štrpca govori o 2500 ubijenih civila, ali u njih ubraja i naoružane civile kao što su seoske straže, civili na službu u JNA, neuniformirani pripadnici tzv. Teritorijalne obrane, razne privatne naoružane paravojne četničke formacije itd. Čak i sam Štrbac ih svrstava u kategoriju “uvjetno civili”, iako u međunarodnoj klasifikaciji takvih nema jer su naoružani civili po toj klasifikaciji terioristi. Zato smo u analizi izdvojili ubijene srpske civile koji su dokazano civili na temelju identifikacije, a njih je u Štrpčevoj evidenciji oko 80. U Oluji je prema HHO-u ubijeno 667 srpskih civila. Takvu optužbu protiv Hrvatske je u Haagu zastupao Žarko Puhovski. No, haški sud ga je učinio smiješnim, našavši dokaze da su samo 42 od ubijenih bili stvarno civili. Umjesto kazne za takvu blamažu hrvatske države, koju je pokušao napraviti na sudu u Haagu, Puhovski dobiva sve više prostora u emisijama na tzv. Hrvatskoj radioteleviziji, a o tiskanim medijima da i ne govorimo. Nije na odmet spomenuti, da je DORH proveo detaljne istrage na temelju identifikacije poginulih srpskih civila te utvrdio da ih je bilo 47 dok je još nedovršeno 156 istraga. Ti omjeri ubijenih civila na temelju evidencija govore sasvim suprotno od onoga što pričaju vodeći političari ljevice, potpomognuti nekim politikantima koji zastupaju srpsku nacionalnu manjinu. Sjetimo se samo kako su nas na dan ukidanja haške presude protiv naših heroja Gotovine i Markača u svojim izjavama predsjednik Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović podsjetili da je bilo “zločina i s hrvatske strane”. Zašto ne govore u brojkama? Zato jer one ukazuju na sporadične, pojedinačne zločine od strane hrvatske obrane, ali i na zastrašujuće podatke o planiranom i izvedenom genocidu agresora.
Uspjeh hrvatske tužbe za genocid ovisi o stručnom timu
Zaključno, uspjeh hrvatske tužbe ovisi o stručnom timu u koji nemamo razloga sumnjati. Moramo se bojati utjecaja domaćih zlonamjernika, ali i pritisaka velikih sila, koje će i kroz ovaj proces pokušati promicati svoje viđenje pomirbe na ovim prostorima. A to je politika zbog koje još nije podignuta ni jedna optužnica protiv ubojica 7263 hrvatska civila, ne računajući oko tisuću nestalih, a ista bi morala obuhvatiti bar nekoliko tisuća zločinaca. Nije podignuta ni jedna optužnica za zločince koji su rušili 17 hrvatskih bolnica, silovali 3000 žena, odveli u koncentracijske logore 30 000 Hrvata, srušili trećinu Hrvatske…, a sve pod Josipovićevom “lijepom crvenom petokrakom”. Nadajmo se da među svjetskim moćnicima nema toliko ljubitelja tog simbola, koji se iz antifašističkog ubrzo pretvorio u zločinački. Na žalost, i o interesima tih moćnika ovisit će presuda za genocid.
Piše prof. dr. sc. Andrija Hebrang
Tekst se nastavlja ispod oglasa
