„To! Uspjeli smo!“ Uz te usklike, poljupce, zagrljaje i slavlje prve godišnjice braka započeli smo avanturu roditeljstva kad smo saznali da nismo više dvoje nego troje. Još osam mjeseci i imat ćemo priliku uživo vidjeti, držati, hraniti, brinuti se i igrati sa svojim djetetom. Dodirivati ga, grliti ga, maziti ga, štititi ga svojim tijelom…
Taj trenutak je došao ali malo ranije nego smo planirali. Punih osam tjedana prije termina. Dobili smo palčića i time bili suočeni s bitno drukčijim prvim danima sa svojim djetetom i drugim radostima, ali i poteškoćama. „Hoće li sve biti u redu?“
Jedine misli koje su me pratile uz suze i bujicu, meni do tada nepoznatih osjećaja kad sam prvi put vidjela to malo biće su bile: „Tako je mali! Još se nije trebao roditi!“ Imala sam potrebu uzeti ga i priviti uza se, zaštititi ga svojim tijelom. „Možete ga dodirivati u inkubatoru kroz ova dva prozorčića. Ne previše jer inkubator se grije pa da ne izlazi puno topline. Pazite da su Vam ruke uvijek čiste i dezinficirane!“ bile su poruke koje smo dobivali. Prihvatili smo to kao normalno, kao nešto što tako treba biti kada se dijete rodi ranije. Prihvatili smo jer, vrlo jednostavno, medicinsko osoblje to radi svakodnevno i oni znaju.
Međutim, nije bilo tako jednostavno. Ubrzo smo se uvjerili da očito ne znaju što je najvažnije u njihovu poslu tako dobro iako ga obavljaju svaki dan. Ono s čime smo se kao laici, između ostalog, upoznali čitajući literaturu o nedonoščadi jest „Klokan – njega“. „Klokan – njega“ je način držanja (nošenja) djeteta, na prsima između grudi kako bi se ostvario kontakt kožom na kožu. Nevjerojatno je, a to je i sâma znanost pokazala, koliko takva njega pogoduje rastu i razvoju, posebice nedonoščadi. Na jedinici intenzivnog liječenja tih mališana, takva njega bi trebala biti neizostavna. Evo zašto:
Prakticirajući Klokan – njegu, dijete i roditelj koji je prakticira postaju povezaniji. Dijete se osjeća sigurnijim jer je uz svog roditelja a roditelji imaju osjećaj da i oni nešto čine za svoje dijete koje vrijeme mora provoditi u bolnici. Dijete više spava i time brže raste jer upravo zato što se osjeća sigurnijim manje plače, manje je pod stresom i ima stabilniju tjelesnu temperaturu tako da snagu koju bi trošilo na spomenuto sada troši na rast. Što je dijete rođeno ranije, ima veće šanse za poteškoće s disanjem. Tako nije rijetkost na jedinici intenzivnog liječenja nedonoščadi vidjeti dijete s respiratorom ili dodatnim kisikom u inkubatoru jer se pluća još razvijaju i dijete mora naučiti disati. Kad je dijete položeno kožom na kožu majci ili ocu između grudi, ima priliku slušati otkucaje njihova srca, posebice majčina koje je slušalo u trbuhu što također doprinosi smirenijem disanju a time i rjeđim epizodama apneje (kratkotrajnog prestanka disanja). Sve to, a i mnoge druge prednosti u konačnici skraćuju boravak djeteta u bolnici.
Kako je došlo do tog otkrića?
Klokan – njega otkrivena je u ranim osamdesetima prošlog stoljeća u Bogoti u Kolumbiji. Tamošnja bolnica si nije mogla priuštiti dovoljan broj potrebnih inkubatora pa su nedonoščad, kako bi im održali tjelesnu temperaturu, stavljali između majčinih grudi gdje ih je držala tkanina koja je bila omotana oko majke i djeteta. Majke su ih nosile 24h dnevno, a uspijevali su djeci davati i kisik dok su bila s majkama. Kod takve djece je primijećen daleko brži napredak i spremnost za napuštanje bolnice. Postupno se Klokan – njega počela ciljano istraživati i upravo zbog pozitivnih rezultata istraživanja postajala sve popularnija u bolnicama diljem Europe i Sjeverne Amerike.
Postavlja se pitanje: „Ako je moglo tako biti u jednoj siromašnoj bolnici koja je daleko od modernog, visokotehnološkog i isključivo sterilnog, zašto ne može i kod nas u svim bolnicama?“. Suprug i ja smo pitali postoji li ta mogućnost u bolnici u kojoj je bio naš palčić, a odgovor je bio: „Znamo mi da je to korisno i da puno pomaže. Ali znate, vidite i sami, mi za to nemamo uvjete. Za to bi svaka majka trebala imati svoju sobu s djetetom, svoj intimni prostor. A i nedostaje nam osoblja. Mi sve to nemamo, pa ne možemo.“ Hm, zar je siromašna bolnica u Kolumbiji to imala? Ili je, vrlo jednostavno, uzela ono što jest imala, volju. Imamo li to?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
