Zbilo se razotkrivanje „velike obitelji“ režisera, glumica, liberala i ljevičara, u kojoj je zlostavljanje norma, piše Boris Beck
„Je**nje je naša sloboda“, rekla je Évelyne Pisier svojoj kćeri tinejdžerici Camille Kouchner. Camillin otac Bernard Kouchner bio je ministar zdravstva za vrijeme Françoisa Mitterranda, a zatim Jacquesa Chiraca, te ministar vanjskih poslova za vrijeme Nicolasa Sarkozyja, a također je i suosnivač Liječnika bez granica. Camillina majka Évelyne Pisier bila je poznata feministica i politologinja koja je 60-ih održavala četverogodišnju ljubavnu aferu s Fidelom Castrom.
Familia grande
Bernard Kouchner je napustio obitelj, pa se ÉvelynePisier udala za Oliviera Duhamela, predsjednika Nacionalne zaklade političkih znanosti, odbora što nadzire upravljanje prestižnog sveučilišta koje je pohađala glavnina francuske političke klase, vodećeg političkog komentatora na radiju i televiziji i zvijezde francuskog kulturnog i intelektualnog života. Tetku, Marie-France Pisier, u dobi od 16 godina uočio je François Truffaut i pretvorio je u filmsku zvijezdu.
Duhamel ih je nazivao velikom obitelji, „familia grande“. S njima su se družili pisci, ministri, odvjetnici, izdavači i filmski producenti, u Parizu i na Azurnoj obali. Tamo su raspravljali, pili, pušili, učili djecu igrati poker i paradirali goli po bazenu.
Incest na liberalnom Olimpu
Sloboda je bila sve, govorili su svojoj djeci. „Znala sam njihove igrice“, piše Camille Kouchner u knjizi „Familia grande“ koja je upravo objavljena u Hrvatskoj. “Neki su se roditelji s djecom ljubili u usta. Moj očuh bi grijao žene svojih prijatelja. Prijatelji su prilazili dadiljama. Mladići su nuđeni starijim ženama. Sjećam se da je moj očuh pod stolom milovao nogu neke žene. Sjećam se majčinog objašnjenja kad sam joj to prenijela: ‘Nema štete. Znam za to.’“ Duhamel je spolno zlostavljao Camillina brata kad je imao 14 godina.
Ispovjedna knjiga Camille Kouchner izazvala je šok u Francuskoj jer se incest nije odvio u nekoj zatucanoj obitelji brđana nego u srcu pariške liberalne elite, pa je čak i utjecala na postrožavanje zakona u parlamentu.
Neka ostane među nama – hrvatska verzija
I mi smo ovih dana doživjeli šok zbog razotkrivanja „velike obitelji“ intelektualaca, režisera, glumica, liberala i ljevičara, u kojoj je zlostavljanje već desetljećima norma.
Mediji su dosad spolno zlostavljanje smještali na sigurno, u Crkvu, i ostavili ga netaknutim u sportu, obrazovanju i umjetnosti. Francuzi su otkrili da je u njihovoj domovini jedna od 10 osoba u djetinjstvu pretrpjela seksualno zlostavljanje ili incest, pri čemu odrasli uglavnom ne reagiraju na pritužbe djece, kao što ni Évelyne Pisiernije reagirala kad joj se kći potužila. Naša velika obitelj bila je zbrinuta državnim novcem HAVC-a, filmovi su bili prikazivani na festivalima i na državnoj televiziji, dijelile su se nagrade i povoljne kritike u medijima.
Filmovi Dalibora Matanića predstavljali su se kao kritika države – koja je te iste filmove financirala – kao zatucane, ruralne, hadezeovske, hercegovačke i katoličke, dok se mučno i prešućeno nasilje odvijalo na ljevici, u kafiću, u klubu, u vili gdje se sa staklenih stolova šmrka kokain i gdje možete raditi nadrogiran. Velika obitelj pokušava Matanića braniti, kao da ga za maltretiranje suradnica iskupljuje njegovo pokajanje ili vrijednost filmova. No baš su ti filmovi bili oduvijek hladni, blazirani, shematizirani, morbidni, plošni, agresivni, beznadni i prazni. On i njegova velika obitelj tumačili su da je takva zemlja u kojoj ih snima, a sad se pokazalo da je ispraznost i agresija bila zapravo u njemu. Demon je uvijek u čovjeku.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
