Svako malo na kojekakve ispade kojekakvih manje više relevantnih javnih osoba čuju se primjedbe kojekakvih samozvanih i/ili medijski konstruiranih javnih intelektualaca o tome kako je ipak potrebno zadržati određenu intelektualnu razinu, naprosto biti au niveau civilizacijski i kulturno što se percipira kao izvrsna kritika, a paralelno s tom pojavom čitam po Internetu kojekakve blogove i komentare, slušam na radiju i gledam na televiziji kojekakve emisije u kojima se ti isti kojekakvi kao navodno au niveau u stvari međusobno bore ko bikovi u koridi u nastojanju da slože barem tri lucidne, zabavne, kritičke i pametne napomene o nekoj trenutno živoj temi što im nerijetko ne uspijeva i stoga se nekako pitam ima li u RH uopće intelektualaca i još k tome javnih intelektualaca, ili pak nema i ako ih nema, zašto ih nema?
Naime, medijski, prije svega na malim ekranima, ali i na radiju i to u emisijama različitih vrsta, zatim na Internetu na raznoraznim stranicama na kojima isti nastupaju sa svojim kolumnama, blogovima, komentarima, te na koncu i u pomalo umirućim tiskanim medijima sve više nam se servira sve više javnih intelektualaca.
Poplava javnih intelektualaca
Tako se stječe dojam kao da javnih intelektualaca ima sve više i više. Štoviše, u mnogim emisijama smjenjuju se kao na traci. Potrošeni ili raskrinkani kao loši odlaze, a izvlače se svježi još televizičniji od prethodnih. Nasuprot tome ovdje ću pokušati ukazati na mogućnost da se radi o prividu, o medijskoj kreaturi dok je „pustinja stvarnosti“ (Matrix, braća Wachowski, 1999.) takva da javnih intelektualaca u stvari ima puno manje nego što izgleda, a moguće je da ih uopće nema. Prije nego što se otisnem na nemirno more kritike raščistio bih i bjelodano autoreferentnu stvar u pitanju.
U ime konzistentnosti kojoj se nije loše prikloniti barem tu i tamo, ovaj tekst kao i ostali objavljeni kao kolumne ili komentari nikako nisu dostatni da bi me bilo tko ili da bih samog sebe na bilo koji način izdvojio iz tog uzvišenog, uvaženog i uviđavnog društva potencijalno nepostojećih hrvatskih javnih intelektualaca quod erat demonstrandum, tj. izvornije ὅπερ ἔδει δεῖξαι kako bi rekli Euklid i Arhimed. No, da ne idem baš previše protiv samoga sebe, okrenimo se temi u okviru koje ću pokušati odgovoriti na četiri pitanja: (1) Što je javni intelektualac? (2) Kako se postaje, što stvarno radi i kako se mjeri uspješnost javnog intelektualca? (3) Koje su temeljne podjele hrvatskih javnih intelektualaca? (4) Ima li opće javnih intelektualaca u RH?
Intelektualac per definitionem ljevičar
(1) Krenimo redom. Što je javni intelektualac? Intelektualac je per definitionem ljevičar uvjeravali su nas desetljećima. Štoviše, u svakom ljevičaru čuči mali potencijalni intelektualac. Nasuprot njemu desničar per se nije, niti može biti intelektualac. Štoviše, u svakom desničaru čuči mali potencijalni primitivac. Ova predodžba se skoro neprimjetno no čini se istovremeno i nepovratno mijenja. Štoviše, čini se da se u RH trenutno zbiva raskrinkavanje te predodžbe o intelektualcima, napose onim javnim, kao najobičniji mit ili možda sofisticirani konstrukt i to „mora biti rečeno“ kako i sugeriram drugim dijelom naslova, tj. imenom pjesme Güntera Grassa.
Intelektualac je svaka osoba koja u svom profesionalnom i/ili neprofesionalnom radu rabi intelekt. Rezultat rada tad se naziva „ono intelektualno“ ili „uvid“ koji je uravnotežen između javno mjerljivih i dokazivih vrlo visokog stupnja školovanja, stručnosti, erudicije, informiranosti i najviše od svega kritičkog stava. Po naravi stvari ili dvojbenim tisućljetnim nasljeđem europskog sustava obrazovanja i studiranja intelektualci se većinom novače iz redova profesionalnih humanista, puno manje iz redova umjetnika i znanstvenika, a zaista rijetko iz kruga praktičara, primjerice izumitelja, inženjera, ili poslovnih ljudi, iako ima izvrsnih iznimaka (kao primjerice gospodin Davor Pavuna). No, od svih samo neki od humanista otisnu se preko granica svoje profesije, u kojoj su izvrsnici, u sferu javnosti i tamo, tj. ovdje, jer trenutno smo u sferi javnosti, nastoje proizvesti odlučujući utjecaj na društvo i tada su oni javni intelektualci.
Zalazak javnog intelektualizma
(2) Sljedeće pitanje je – kako se postaje, što stvarno radi i kako se mjeri uspješnost javnog intelektualca? Nerijetko je slučaj da se intelektualci otisnu u javnost prije svega zahvaljujući svojim redovito izvrsnim rezultatima u polju svoje struke, a ponekad i rezultatima koji su na ovaj ili onaj način popularizacija struke pri čemu vjeruju da i o drugim pitanjima koja tište javnost mogu reći koju pametnu, zabavnu i kritičku napomenu, pa to i čine.
Nakon tog očitog dokaza sposobnosti utjecaja na javnost intelektualac se predaje čarima analize i kritičke procjene javnih stvari koje nisu blisko vezane niti uz njegovu struku, ni uz popularizaciju iste, ali su od interesa javnosti. Uspješnost utjecaja javnog intelektualca sastoji se u tome što u stvari svojom analizom i kritičkim stavom dijelom odgovara na interes javnosti, ali dijelom i proizvodi sam taj interes javnosti. I tad je čovjek javni intelektualac.
Najveći suvremeni svjetski javni intelektualci iz mojih struka i srodnih područja su u stvari ljudi poput Europljana Umberta Eca, Güntera Grassa, Pascala Brucknera, ili Richarda Rortyja da spomenemo i jednog Amerikanca. Rezultati u struci, stupanj erudicije, uspješan utjecaj na ne samo stručnu, intelektualnu, nego i opću javnost i formiranje stavova iste kod tih je ljudi nedvojben, iako su mnogi od njih pretrpjeli korjenitu kritiku svog javnog angažmana i uopće same pojave i vrijednosti javnog intelektualizma kao primjerice spomenuti Rorty na čijem je primjeru Richard Allen Posner u svojoj knjizi iz 2002. godine “Public Intellectuals – A Study of Decline“ i to solidnim argumentima pokazao kako se trenutno, doduše američkoj kulturi, zbiva zalazak same zamisli, djelovanja i uspješnosti rezultata rada javnih intelektualaca. Zalazak javnog intelektualizma mi se čini zabavnom temom.
Konstruirani lijevi intelektualci
(3) Pretposljednje pitanje glasi – koje su temeljne podjele hrvatskih javnih intelektualaca? U svjetlu rečenog i ponukan tom zamisli o zalasku javnog intelektualizma kao zabavnom hipotezom pokušajmo promisliti o istom u RH. Od 1990. na ovamo pojavljivali su se mnogi javni intelektualci i svi su redom bili pristojni i odmjereni, ili pak ponekad neugodno preglasni i ratoborni ljevičari, da ne velim revolucionari, ili barem navodni prosvjetitelji i branitelji kojekakvih manjina, od kriminalnih do zaista, zaista, kažem vam – potrebitih.
Oni su manje više neprimjetno prešli iz formata „istočnog intelektualca“ (intelektualca starog komunističkog totalitarnog režima) u format „modernog lijevog intelektualca“ (intelektualca suvremenog demokratskog liberalnog režima) manje-više francuskog tipa s povremenim napadajima napasti nedužnosti (to su uglavnom filozofi, povjesničari, politolozi, sociolozi i razni kritičari od književnih, preko likovnih i glazbenih do filmskih). ž
Ipak, kako su uvjeti za biti javnim intelektualcem bili dvojbeno zadovoljeni kod mnogih spomenutih, a i daljnji uvjeti tih uvjeta, kao primjerice temeljni uvjeti expertize i izvrsnosti u polju struke, s vremenom se, slučaj za slučajem, pokazalo da to uopće nisu moderni lijevi javni intelektualci, nego su u najmanju ruku kao takvi konstruirani u određene svrhe. Njihova stručnost je bila dovedena u pitanje. Zatim i izvrsnost u području struke. Posljedično i kakvoća njihove javne kritike.
Na isti način, tj. bez spominjanja imena što bi bilo zaista nepristojno uz to što je i trenutno nevažno jer se ne bavimo konkretnim slučajevima, valja prepoznati paralelan, ali suprotan proces pojave desnih intelektualaca (također uglavnom filozofa, povjesničara, politologa, sociologa i kritičara svih vrsta).
Nasuprot prvih ovdje se redovito radi o stručnjacima čija je izvrsnost u profesiji međunarodno priznata, o eruditima za što postoji javno dostupan dokazni materijal i o ljudima čiji se utjecaj na javnost može mjeriti ne samo izgovorenom, nego i pisanom riječi. Poučeni slučajevima javnih intelektualaca prve skupine, pri čemu su često i sami pridonijeli tome da ovi postanu slučajevi, sami se vrlo oprezno otiskuju u javnu sferu.
U stvari i ovako od oka moglo bi se kazati da, unatoč rijetkim iznimkama, desni intelektualci u stvari samo rijetko proviruju iz područja svoje struke u javnost, a kad se na tako nešto i odluče redovito ostavljaju dojam osoba koje se poteškoća o kojoj progovaraju osobno i profesionalno tiče i o kojoj su dugo i predano promišljali prije nego što su se odlučili na izlazak u javnost.
Mit o hrvatskom intelektualcu
(4) Posljednje pitanje je jednostavno – ima li opće javnih intelektualaca u RH? Tijekom tog dvosmjernog procesa koji se zbiva pred našim očima, tj. s jedne strane na prvi pogled zalaska lijevog intelektualizma, a s druge strane na prvi pogled uspona desnog intelektualizma, a tijekom kojeg se samo vrlo rijetko zbivaju odgojni, zanimljivi, čudesni i zabavni sukobi zastupnika te dvije skupine, pojavljuje se nešto što mi je posebno zanimljivo, a što ću za ove prilike nazvati kako prvi dio naslova i kaže „mitom o hrvatskim intelektualcima“, mitom o tome da ih uopće ima, da su dobri i da su ogledalo nacije.
S jedne strane, uvjerava nas se samom činjenicom da se isti pojavljuju u medijima da lijevi intelektualci postoje, iako je činjenica da je nizom potpuno jasnih slučajeva sama pojava lijevog intelektualca dovedena u pitanje, tako reći na prag opstanka.
Čini se da se radi o ljudima koji to nedvojbeno i strasno žele, ali istovremeno i „to (im) mora biti rečeno“, nažalost ne mogu biti, pa logičkom nužnošću niti nisu.
Sramežljivi oni koji to ne žele biti
S druge strane, rijetkim i sramežljivim istupima desnih intelektualaca pokazuje se da su to iznimni stručnjaci koji u stvari vrlo nevoljko izlaze u javnost, čine to neredovito, a i kad čine, to čine vrlo spremno i pomalo distancirano, ili pak s drugim namjerama kao primjerice kad netko tijekom predstavljanja vlastite knjige naprosto samo želi ispričati dobar vic, a ne trabunjati o vlastitoj knjizi s navodnim kritičarima iste koji su ju dan prije samo na brzinu prelistali. Izgleda čak kao da im je pomalo neugodno što su se našli tu gdje su se našli i kao da su istovremeno bili nekako prisiljeni javno reagirati.
Time je u stvari ponovno dovedena u pitanje ali sad pojava desnog intelektualca. Čini se da se radi o ljudima koji to nedvojbeno mogu biti, ali istovremeno i „to (im) mora biti rečeno“, na žalost izgledaju kao da ne žele biti i ipso facto niti nisu. Čini se naime da taj dvosmjerni proces zalaska lijevih intelektualaca i uspona desnih intelektualaca čime se na neki način postiže ravnoteža i stvaraju barem nužni, iako nije jasno stvaraju li se i dostatni uvjeti za zdrave i plodne rasprave istih, ima i nusprodukt koji je na neki način slijedom iz rečenog taj da načelno u RH uopće nema javnih intelektualaca i to je moja slutnja.
Naime, ako je do sad rečeno točno, onda naprosto slijedi da javnih intelektualaca u RH nema. Preciznije govoreći, zasigurno u RH postoje ljudi koji su sposobni postati javni intelektualci, ali to ne žele, pa tako niti nisu.
Također, zasigurno u RH postoje ljudi koje se medijski konstruira kao javne intelektualce i koji to žele biti, ali to slijedom nezadovoljavanja uvjeta ne mogu biti, pa tako niti nisu. Dakle, hrvatski javni intelektualci naprosto nisu.
Nema u RH nikakve beskrajno snažne intelektualne sile koja će nama, sirotoj naciji, ukazati na to kako zaista stvari stoje. Osuđeni smo na privid. Na ništa.
Ili kako bi to beskrajno ljepše rekao Samuel Beckett u drami iz 1952. godine – „In an instant all will vanish and we will be alone once more in the midst of nothingness!“ Z druge strane, kak voli reč jedna osoba – ništa je nada, a nada je esperanzza.
*Prof. dr. sc. Kristijan Krkač predaje kolegije Poslovna etika i korporacijska društvena odgovornost i Uvod u filozofiju na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, kolegij Analitička filozofija i druge na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu i kolegij IntroductiontoEthicsandCSR na Fakultetu političkih znanosti na Sveučilištu Lille 2. Autor je više od 70 članaka i ostalih znanstvenih, stručnih i popularnih publikacija iz područja filozofije i poslovne etike u domaćim i svjetskim časopisima, devet autorskih knjiga iz područja filozofije i su-autor, urednik i su-urednik još pet iz područja filozofije i poslovne etike. Kontakt: kristian.krkac@gmail.com
Tekst se nastavlja ispod oglasa
