Oprosti prijatelju!!
Oprosti nam.
Sram me je što smo uradili.
Mirno smo pustili bandi da uzme državne institucije u svoje ruke kao da tvoga brata i svih poginulih, osakaćenih, ranjenih, do smrti masakriranih, u logorima mučenih nikada nije bilo.
Banda koja je čekala svoj trenutak nije računala na pobjedu.
Momci su ih neugodno iznenadili.
Jer po svim pravilima nisu trebali pobjediti.
Njihove šanse su bile na svjetskim burzama nula.
Na njih se nitko nije kladio.
Svi otpadnici i mešetari starog komunističkog sustava brzo su se snašli.
Jer ostali su im akademici, novinari, bankari i stari direktori na usluzi.
Već u ratu počela je krađa. Baš poput nekadašnje konfiskacije.
Jer tu su pravi stručnjaci.
Franjo je brzo umro, a onda je ekipa uzela sve u svoje ruke.
Počela je suditi branitelje. Progoniti generale. Sotonizirati Domovinski rat. Rješavati se zapovjednika i ratnika iz svih ustanova i institucija.
Postali su glasni.
Branitelje su razbili u tisuću udruga.
Desnicu uništili i razjedinili.
Uzeli su potpuno medije pod svoju kontrolu.
I naravno, ne procesuiraju prave krivce za smrt naših heroja, patnju civila, uništenje naših gradova i industrije.
Jer to su im prijatelji i znanci. Izradili su im putovnice i pomogli da se dobro sakriju.
Prijatelju sram me je.
No znaj da je tvoj brat pomogao stvoriti nešto veliko.
Zemlju. Njene okvire.
Njene institucije ne drže ljudi koji ju vole.
Štoviše.
Gledaju je što prije i efikasnije uništiti.
Zato nema ni jednog filma koji veliča naše heroje koji su napravili nemoguce!
Ne žele ih čak ni pronaći.
U svom bolu prema ovoj nepravdi shvati da u ovoj zemlji postojimo mi, narod koji se oteo ropstvu i oni…
Mi nikada nećemo postati oni.
Prenijet ćemo svojoj djeci priče o tome tko su bili Jean Michel i njegovi prijatelji ratnici.
I što su uspjeli.
Nemoguće su uspjeli.
Nemoguće!
Paulu Nicolieru, Hrvatski narod nikada zaboraviti neće ni ljude ni Jude !
