Slavljenje stote obljetnice oktobarske revolucije osim kod uvjerenih sektaških domaćih (lokalna Antifa, Radnička fronta i veliki dio mainstrema medija) i stranih komunističkih grupacija još uvijek podliježe uvjetovanim refleksima i predrasudama i to unatoč sada utvrđenih povijesnih činjenica i obilne znanstvene literature koje razotkrivaju pravu prirodu tog fenomena kao i posljedice.
Naime, Povjesničar Thierry Wolton u djelu „svjetska povijest komunizma“ („Une histoire mondiale du communisme -, Les complices. Grasset, 2015.,) poriče naziv „oktobarske revolucije“ i otvoreno govori o boljševičkom državnom udaru koji nije imao potporu širokih slojeva ruskoga naroda. Održanje kolektivne iluzije i amnezije o uzročno-posljedičnoj poveznici ostaju jačih od povijesne stvarnosti, i to zahvaljujući 68-osmarskoj i post-68-osmarskoj europskoj političkoj i intelektualnoj eliti, koja desetljećima održava u školstvu i u društvu iluziju o pozitivnoj i epskoj ulozi Oktobarske revolucije.
Sam paradigmatični događaj „Oktobarske revolucije“ pripada iskonstruiranom mitu unutar kolektivne svijesti i to unatoč tome što su svjedoci tog vremena govorili o „državnom udaru“ primjerice kod specijalnog izvjestitelja službenog glasila francuske komunističke partije „l’Humanite“ od Jean Jauresa. Godinu dana kasnije „Pravda“, službeni list Boljševika, govori eksplicitno o državnom udaru povodom slavljenja obljetnice. Tek 1920. godine, nova boljševička vlast pretvara taj događaj u utemeljiteljsku romantičnu revolucionarnu gestu putem izrežirane masovne predstave sa kombinacijom koja je predstavila javnosti „slavni i herojski“ napad nekoliko crvenih gardista na Zimski dvorac, što je trebalo simbolizirati pobunu ruskoga „oružanog naroda“ protiv Carske vlasti. Zapravo je zauzimanje Zimskog dvorca bilo vrlo lako pothvat jer su ga branili mladi kadeti carske vojske i ženski odred dobrovoljaca (oko 1300) koji su se uglavnom predali. O tom Prenapuhanom pseudo-revolucionarnom događaju piše Leon Poliakov (totalitarizmi XX. stoljeća- Les Totalitarismes du XXe siècle, Léon Poliakov, Fayard.) koji ističe kako je „beznačajni okršaj (oko desetaka žrtava) imalo ogromne nesrazmjerne posljedice”. Kako bi prikazao državni udar u obliku spontane narodne revolucije, Lenjin je naredio da Krstarica »Aurora« usmjeri topove prema Zimskom dvorcu, i ispali par hitaca.
Lenjinov „Što raditi“: uvod u totalitarizam
Revolucija često podrazumijeva brutalne društvene poremećaje i političke prekide koji nastaju nakon nasilnog preuzimanja vlasti, a konkretno je Oktobarski državni udar rezultirao ukidanjem slobode medija, dok je kongres sovjeta (savjeti seljaka i radnika) deset dana kasnije suspendiran.
Nova boljševička vlast uspostavlja jednopartijski sistem i odlučuje putem dekreta. Mjesec dana kasnije, osnovana je politička policija Čeka, dok je u 1918. godini raspuštena demokratsko izabrana ustavotvorna skupština.
Dakle, tzv. „oktobarska revolucija“ nije bila emancipatorska niti u jednom trenutku socijalno oslobađajuća, a posebno za radnike koji su nazivali o novi boljševički režim kao „diktatura nad proletarijatom“, a ne diktaturom proletarijata. Ne treba zaboraviti kako su nakon državnog udara boljševici progonili menjševike koji su odigrali važnu ulogu u Revoluciji 1905, i sudjelovali u sovjetima privremene vlade, nakon Februarske revolucije (1917.) Mornari iz Kronštadta uz potporu anarhista koji su sudjelovali u nizu pobuna i u događajima 1917., 1921. godine pobunili su se protiv boljševičke vlasti i zagovarali slobodu tiska i slobodne izbore. Boljševici će provesti tešku represiju nad pobunjenicima i nad ukrajinskim anarhistima (Makhnovchtchina) Nestora Makhnoa.
Uloga Moses Hessa i anglo-američkih oligarhijskih interesa
Boljševički državni udar kao i raspad carske Rusije je dogovaralo oligarhijskim anglo-američkim interesima. Naime, tadašnja neoimperijalna preobrazba američkog gospodarstva težila prema najvećoj svjetskoj koncentraciji u rukama svjetske oligarhije i naišla na supraništvo tadašnje Rusije i Carske Njemačke.
Također treba imati na umu da komunizam kao ideologija nije došao od nikuda, iz daleke Euroazije ili Sibira. Povjesničar i novinar Louis Kilzer, dobitnik nagrade Pulitzer, u svojoj knjizi “Churchill’s Deception” (Simon & Schuster, 1994.) razotkriva zanimljive pojedinosti glede nastanka i financiranja komunističke internacionale. On potvrđuje aktivnu ulogu bankarske obitelji Rothschild, anglo-američkih elita i međunarodne bankarske oligarhije u generiranju i financiranju boljševističke revolucije 1917., a i u stvaranju komunističke internacionale.
Do istih spoznaja i dokaza je došao povjesničar Antony C. Sutton u djelu «Wall street and the bolchevik revolution». Glavni cilj je bio potaknuti rat na dvije fronte između Njemačke i Rusije, a i ostalih europskih nacija kako bi se stvorili povoljni uvjeti za stvaranje «svjetske vladavine» po njihovom kontrolom. Churchill i Roosevelt su samo bili poslušni egzekutori takve politike. Sve najnovije geopolitičke teze šoka civilizacija Huntingtona kao i geopolitičke teze Zbigniew Brzezinskoga u «Velikoj šahovskoj ploči» potkrepljuju tu geopolitičku opciju.
Na drugu stranu boljševizam kao i markisizam-lenjinizam su samo ideološka vidljiva strana jedne pozadinske idejne oligarhijske subverziji. U tom smjeru treba podsjetiti koliki je bio veliki utjecaj filozofa Moses Hessa zvan „crveni rabin“ na F. Engelsa i Marksa (i koji navodno preobratio Engelsa na komunizam). M. Hess je bio duhovni vođa socijalističkog cionizma (vidjeti Gérard Bensussan, Moses Hess, la philosophie, le socialisme, Paris, PUF, 1985.).
Lenjinov „Što raditi“ : uvod u totalitarizam
Zapravo je sve bilo zadano u Lenjinovom djelu „Što raditi?” iz 1902. u kojem je sažeta esencija komunističkog totalitarizma i model kojega će slijediti svi komunistički režimi, a u kojem je jasno zacrtan anti-demokratski program jedne svemoćne partije-države. Pozivanje na „dobre namjere” komunizma u ime uspostave ideološkog egalitarističkog poretka ne može amnestirati samu represivnu i zločinačku praksu boljševičke staljinističke prakse, izgovor koje će pokušati desetljećima braniti i održati nove generacije europske ljevice. „Komunizam je nula za tebe i nula za mene“ jednom je rekao drugi čovjek kmerskog režima što zapravo odlično sumira rezultat komunističke valdavine : zločin plus laž.
