Komentar: Je li Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa ‘kvazi’ sudovanje?

Povjerenstvo kao paralelno ‘kvazi’ sudovanje pod utegom prav(n)e nesvrhovitosti, kako dalje?

Prema odredbama Zakona o sprječavanju sukoba interesa, svrha Zakona je sprječavanje sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti, sprječavanje privatnih utjecaja na donošenje odluka u obnašanju javnih dužnosti, jačanje integriteta, objektivnosti, nepristranosti i transparentnosti u obnašanju javnih dužnosti te jačanje povjerenja građana kao poreznih obveznika u tijela javne vlasti. Predsjednika i članove Povjerenstva bira Hrvatski sabor tajnim glasanjem većinom glasova svih zastupnika, na temelju liste kandidata koju sastavlja Odbor za izbor imenovanje i pravne poslove Hrvatskog sabora.

No, na današnje problematiziranje postojeće regulacije ove institucije, u smislu da su stvari postavljene za početak blago rečeno atipično, upućuje već stoga čini se, preživjela odredba članka 2. navedenog Zakona, u kojoj se propisuje da u obnašanju javne dužnosti, dužnosnici ne smiju svoj privatni interes stavljati iznad javnog interesa. Kao da je izgleda posrijedi diplomatskim rječnikom ovdje posrijedi i danas u 21. stoljeću jedan dužnosnički ‘bonton’, tim više što je njezina stipulacija zapravo notorna i opće poznata činjenica koja se ne samo sama po sebi podrazumijeva, već i za današnju informiranu djecu vrtićke dobi, nego bi kao takva iz vizure svakog građanina i građanke trebala biti temelj poimanja obnašanja javne vlasti kao logički obrazac postupanja svakog dužnosnika. Stoga je i iz tog šireg kuta sagledavanja zapravo teško shvatljivo, utoliko i pravno čini se neoportuno pa i neodrživo za današnje vrijeme, da se tu odredbu nastavi implementirati u Zakon i tako, eto, i dalje ukazivati našim vrlim dužnosnicima što je sve zabranjeno postupanje. Naime, i s druge strane ako bi se je analiziralo a contrario, da nije tako kako je upravo navedeno kao čini se populistički anakronizam, proizlazi gotovo kao da bi to značilo da je inače ono što je generalno svima zabranjeno, pa tako i s javnom dužnošću i po laiku nespojivo, ovdje dopušteno, što posve razumljivo nije bila niti težnja zakonopisca, niti je to slučaj, o čemu zorno govori usporedba s nizom odredbi koje se tiču problematike sukoba interesa, ali se nalaze sadržane na pravoj zakonskoj ‘adresi’, odnosno u materiji Kaznenog zakona, u odredbama pod koje se protupravno djelovanje dužnosničkog tipa na javnoj funkciji svakako i uvijek može podvesti.

Međutim, kao po principu nastavka neke a priori zabune, i kada se nadalje čita Zakon, ne može se zaobići činjenica da se u odredbama članka 7. čak taksativno nabraja što je sve dužnosnicima zabranjeno. I tako se navodi da je zabranjeno koristiti povlaštene informacije u djelovanju državnih tijela radi osobnog probitka ili probitka povezane osobe. Također, zabranjeno je, kaže se, na koji drugi način koristiti položaj dužnosnika utjecanjem na odluke zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti, kako bi se postigao osobni probitak ili probitak povezane osobe, neku povlasticu ili pravo, zatim sklopiti pravni posao ili na drugi način interesno pogodovati sebi ili drugoj povezanoj osobi, kao i primiti ili obećati korist ili obećanje koristi radi obavljanja dužnosti. Naravno, toga ima još na istu temu što se sve to ne smije, no u svrhu promišljanja o čemu se ovdje radi – odnosno je li riječ o sukobu interesa ili bi postupanje dužnosnika na navedeni protupravni način sadržavalo u sebi elemente nekih od kaznenog djela gdje pritom i počinje sfera proboja ovlasti ovog tijela u ovlasti sudbene vlasti, i ovo je više nego dovoljno!

Tako samo primjerice, gledajući tek odredbe čl. 252., čl. 253. i čl. 259. Kaznenog zakona vezano za normativno uređenje za kaznena djela kao što su primanje, odnosno davanje mita u gospodarskom poslovanju, kao i zlouporaba povlaštenih informacija, proizlazi da je to područje svojevrsna ‘kontaktna točka’ na kojoj se dotiču aktivnosti iz domene kaznenog sudstva i ovog povjerenstva, jer sada postoji dualizam budući da se o elementima ispunjenja bića ovih inkriminacija rasprava može voditi i na Povjerenstvu, a ne samo unutar same rasprave na Kaznenom sudu.

Usto, po svemu sudeći ne manje bitno – štoviše u tom je kontekstu naročito važno, za primijetiti je da dok Zakon koji regulira rad povjerenstva za ovakva postupanja, a u slučaju da se dokažu, propisuje sankcije u rasponu od npr. opomene, obustave isplate dijela neto mjesečne plaće, javnog objavljivanja odluke povjerenstva, dakle redom simbolične sankcije.

Kazneni zakon propisuje stroge kazne. Najteža, pak, sankcija koju je propisivao Zakon i to tek jedno kratko vrijeme u razdoblju prije samog čina pristupanje RH u Europsku Uniju, a koja nikad niti nije bila u primjeni, tiče se prijedloga za razrješenje imenovanog dužnosnika od javne dužnosti i poziva za podnošenje ostavke na obnašanje javne dužnosti. No, u novom Zakonu su ukinute u ‘paketu’ s ovlastima koje su tom preventivnom pravnom tijelu bile dane zbog osnaživanja njegove uloge, pa tako i glede uvida u bankarsku tajnu radi ‘češljanja’ potencijalnog korištenja javnom funkcijom u privatne svrhe, uz obrazloženje da su te ovlasti isključivo i funkcije pravosudnih tijela iz represivne domene njihovih ovlasti, što je posve ispravno.

Međutim, zadržan je kao relikt miješanja, prisutan i kod navedenog današnjeg režima koji definira ovo paralelno tijelo njegovim de facto zadiranjem u sudske ovlasti i unutar toga zapravo predviđenim blagim sankcijama, sve to neobično ‘stršeći’ pored posve razumljivo onih propisanih kaznenim odredbama i pod ingerencijom sudbene vlasti u primjeni, što i dalje tvori takav neprincipijelni dualizam na terenu gdje je zapravo izvorište korupcije, pa i čini upitnim izgleda samu svrhu Povjerenstva. To tim više što je s ustavnopravnog aspekta trodiobe vlasti dodatno upitno bi li dvostruko odlučivanje o istim postupanjima ili svojevrsni ‘input’ sudu da u situaciji kada Povjerenstvo ocijeni da dužnosnik nije povrijedio odredbe Zakona, nema elemenata niti za pokretanje kaznenog postupka vezanog za isto postupanje, budući da je po navedenoj diobi sud taj koji o tome odlučuje i to kao samostalan i neovisan u svom odlučivanju, dok su njegove ovlasti jasne i strogo propisane u Zakonu o sudovima. U tom kontekstu tijelo koje je trebalo dati svoj obol u društvenom kontekstu potrebnog jačanja borbe protiv korupcije sa svojim učinkovitim mehanizmima njezine prevencije kao da je rukovođeno idejom sudbene vlasti, što je kontradikcija na djelu, budući da je teško u nekom drugom kontekstu sagledavati napore koje pružaju, pa čak i demonstracije ljutnje kod konkretnih ishoda njihovih nastojanja, posebice vidljivih javnosti kada na njihov zahtjev izostane dostavljanje traženih dokumenata od dužnosnika, od putnih naloga koji su ne tako davno u jednom ‘zvučnom’ slučaju s njihove strane zatraženi, ali jasno ne i dobiveni, pa nadalje.

Tako da se dolazi do konkretnog razgraničenja: jedino tijelo koje je ovlašteno i to u okviru jednog drugog postupka zatražiti i dobiti svu dokumentaciju bio je i ostaje – sud. Isto tako, iako ovaj zakon sadrži odredbu da imaju pravo pribavljati dokumentaciju, pa i pored toga što ona trpi kritike zbog svoje nedorečenosti, iz našeg pravnog poretka proizlazi da stanje bankovnog računa određene osobe može zatražiti samo sud u okviru kaznenog ili pak građanskog postupka. Pravna regulativa glede toga istovjetna je u svim državama članicama Europske unije te bi tako posve razumljivo trebalo biti da isto vrijedi i u Republici Hrvatskoj, no to nije ovdje to slučaj jer se nastavno na navedeno zaključno može tek konstatirati da se dužnosniku za istovjetno postupanje može suditi pred Povjerenstvom i pred sudom. Trodioba vlasti je temelj svake države, a dosljedna primjena ovog načela sugerira pitanje koje glasi: “Je li Povjerenstvo kao paralelno ‘kvazi’ sudovanje zapravo pod utegom svoje prav(n)e nesvrhovitosti?, što bi samo po sebi impliciralo pravno-političku težnju da se u raspravama i analizama dođe do odgovora koji je po svemu sudeći zbog karaktera i važnosti antikorupcijskog djelovanja i bio i ostaje bitan faktor u polaganju računa poreznim obveznicima.

* Autorica je diplomirala na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U 30 godina staža obnašala je funkciju zamjenika općinskog državnog odvjetništva i suca kaznenog odjela

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr