Dr. sc. Vrdoljak, stručnjak za razvoj virusnih cjepiva: ‘U krizi vlastita proizvodnja cjepiva znači razliku između života i smrti’

Povod za razgovor s Antom Vrdoljakom, doktorom znanosti, znanstvenikom i nekadašnjim djelatnikom Imunološkog zavoda je aktualno popuštanje/ukidanje epidemioloških mjera zbog pandemije koronavirusa. Dr. sci. Vrdoljak radi na razvoju virusnih cjepiva za životinje, a ranije se bavio humanim bakterijskim te virusnim cjepivima u Imunološkom zavodu, University of Cork (Irska) te Medicinskom fakultetu u Rijeci.

Narod.hr: Ovih je dana glavna tema način popuštanja, a onda i ukidanja epidemioloških mjera koje su uspjele zaštititi brzo širenje koronavirusa, a time i ugrozu zdravstvenog sustava. No, istovremeno, zaustavljeno je gospodarstvo. Kada je trenutak kada produžavanje karantene čini više štete nego koristi?

Dr. sc. Anto Vrdoljak: Pitanje je to vrijedno doslovce milijarde eura. Naime, svakim dodatnim danom provedenim u karanteni doprinos suzbijanju epidemije sve je manji jer broj spriječenih zaraza pa time i smrtnih slučajeva opada, a direktna i indirektna šteta za gospodarstvo, kvalitetu života svih nas, ali također i za sve druge zdravstvene potrebe nevezane uz COVID-19 sve je veća. U jednom trenutku te dvije krivulje, prva padajuća koja opisuje pozitivne učinke na suzbijanje epidemije, i druga, rastuća, koja opisuje kumulativnu štetu nastalu provođenjem mjera se sijeku. Od tog trenutka nadalje, produžavanje mjera čini više štete nego koristi. Znači, to je idealan trenutak kada treba početi ublažavati mjere. Stvar je, dakle, u suštini jednostavna. Problem je, naravno, procijeniti (namjerno ne kažem izračunati) kada je taj idealan trenutak. I, dakako, vrlo je to nezahvalan zadatak. S jedne strane vage morate staviti procijenjeni broj zaraza i smrtnih ishoda koje riskirate ukidanjem mjera, a na drugu stranu izgubljena radna mjesta, pad kvalitete života, gubitke i stečajeve tvrtki, ali i posredne bolesti i smrtne slučajeve koje riskirate produžavanjem mjera. Usporedba tih krušaka i jabuka nužno je djelomično subjektivna, a nema načina da naknadno saznate je li tajming dobro pogođen. Dodatan problem stvara rizik da se epidemija ponovno razbukta, ako se mjere prerano ukinu ili ih se građani slabo pridržavaju. To bi bio najgori scenarij; epidemija ne bi bila obuzdana, a šteta bi bila učinjena. Dakle, vrlo složen problem. Kako tu stojimo mi? U nedostatku egzaktne metode nego tek gledajući padajuću krivulju novozaraženih, rekao bih da je vrijeme popuštanja mjera vjerojatno dobro pogođeno. Naravno, sve to ima smisla ako se građani i dalje budu pazili.

Narod.hr: Svi se slažemo da je ljudski život najvažniji i da ga ne želimo nepotrebno izlagati opasnosti. No, iz životnog iskustva, a i iz iskustva ove pandemije u Hrvatskoj i drugim državama možemo reći da se radi o pronalaženju ravnoteže između rizika i koristi od preuzimanja rizika. Kako Vi to vidite?

Dr. sc. Anto Vrdoljak: Maksima koja se masovno mantrala prvih dana po uvođenju mjera da je ljudski život apsolutno najvažniji i da nema cijenu naprosto ne stoji. Niti je po svaku cijenu najvažniji, niti je neprocjenjiv. Svatko tko ujutro izađe iz kuće i ode u školu, na posao i sl. prihvaća rizik da može putem stradati i izgubiti život, te time svojem životu zaista daje neku cijenu. Kad se započne s velikim građevinskim projektom, prihvaća se rizik da će nekoliko radnika izgubiti život, ali projekt se svejedno provodi. Svaka majka koja odluči roditi, svjesno pristaje na značajan rizik po svoj život, pa ipak većina žena to s radošću učini. Dakle, svi to radimo svaki dan – svom životu pridajemo neku vrijednost koja nije beskonačna, nego prihvaćamo rizik od gubitka života da bismo ga ispunili nečim sadržajnim. Kakve to veze ima s pandemijom?

Da je život apsolutno neprocjenjiv i da ga treba čuvati po svaku cijenu, gornji problem određivanja datuma ukidanja mjera riješio bi svaki TV-pučkoškolac: od zadnjeg potvrđenog slučaja zaraze brojali bismo npr. 50 dana (to je približno dva puna najduža zabilježena ciklusa inkubacije), i to bi bilo to, epidemija riješena. To ipak nije tako, nego ublažavanjem mjera već sada dok je virus evidentno i dalje prisutan svjesno pristajemo na rizik da će se neki ljudi zbog toga razboljeti i umrijeti. To nije bešćutno i sebično, nego pragmatično i odgovorno ponašanje. Kako je rečeno gore, predugo odgađanje „normalizacije“ indirektno će preko stresa, povećanog broja karcinoma, odgađanja drugih pregleda i zapostavljanja drugih zdravstvenih potreba građana rezultirati još većom smrtnošću u budućnosti te će time šteta biti ukupno veća. Dakle, kao i u životu, i ovdje sve se svodi na procjenu rizika kojeg svaka opcija nosi i postupanje prema onoj koja se čini najkorisnija, ili kao u ovom slučaju – najmanje štetna.

Narod.hr: Mnogo se nade polaže u razvoj učinkovitog cjepiva protiv COVID-19. Kakvo je Vaše mišljenje o kandidatima na kojima se radi? Može li Hrvatska na neki način tome doprinijeti, ili čak sama razviti cjepivo?

Dr. sc. Anto Vrdoljak: Koliko znam, trenutno se ispituje više kandidata razvijenih na različitim platformama pa se svi nadamo da će barem nešto od toga „upaliti“, i to brzo. Dosta je optimizma oko toga i bilo bi zbilja fantastično riješiti cijelu situaciju cjepivom. Mi koji se bavimo životinjskim korona virusima ipak smo malo oprezniji. Kod tih virusa gotovo nijedan od pristupa koji se sada spominju u vezi COVID-19 nije impresionirao, nego i dalje dominiraju cjepiva dobivena klasičnom atenuacijom tj. postupnim oslabljivanjem. A taj pristup ne vidim da se ovdje puno spominje. Tako da, oprostite na usporedbi, ražanj se oštri, ali zec je još daleko u šumi.

No, stvari možda završe i neočekivano dobro. Prije nekoliko godina novi koronavirus uzrokovao je velike probleme u svinjogojstvu u SAD-u, ali već sljedeće godine se više nije uopće ni pojavio, pa se problem riješio sam od sebe. Usput, podsjetimo se da je zadnjih 10-ak godina enormna količina resursa potrošena na razvoj univerzalnog cjepiva protiv gripe koje bi pružalo dugotrajnu zaštitu, pa od toga i dalje ništa. A ironično je da su svi očekivali kako će sljedeća ozbiljna epidemija svjetskih razmjera biti baš nekim sojem virusa gripe, a gol nam je zabio sasvim neočekivano igrač s klupe. Ukratko, nadajmo se najboljem, a spremajmo se na najgore.

Kad je riječ o hrvatskim resursima po ovom pitanju, oni nisu zanemarivi, niti oni intelektualni, niti oni materijalni. Ipak, mislim da su drugi već ozbiljno odmakli u razvoju svojih kandidata pa ne bi bilo ekonomično sada inzistirati na razvoju „našeg“ cjepiva. Realnije je uključiti se u istraživanje s drugim grupama u svijetu, što već i jest slučaj, koliko znam.

Narod.hr Kakvo je bilo Vaše iskustvo rada u IMZ-u?

Dr. sc. Anto Vrdoljak: Sve u svemu, vrlo dobro. Radio sam u periodu kada su zlatni dani Zavoda već prošli, ali i dalje je to bila solidna tvrtka, iako s već očitim znakovima slabljenja. Otišao sam kada nam je propao plan izgradnje nove tvornice koji je zamišljen kao neki oblik javno-privatnog partnerstva, a za što tadašnja vlada nije dala pristanak. Zanimljivo, nisu taj plan niti odbili. Jednostavno nisu rekli ništa, zamislite. Valjda su se bojali da će donijeti krivu odluku, pa nisu donijeli nikakvu, a takva je – znamo svi – uvijek loša. Kakogod, vrijeme je prolazilo, došla je kriza 2008., zainteresirani investitori su se povukli i tada je bilo jasno da Zavodu nema spasa.

Narod.hr: Zašto je, po Vašem mišljenju, Zavod propao?

Dr. sc. Anto Vrdoljak: Lakše bi bilo odgovoriti zašto je propalo zapadno Rimsko carstvo, haha! Razloga je mnogo, onih objektivnih tj. vanjskih, ali i onih subjektivnih tj. unutarnjih. Ako bih morao nešto izdvojiti, to bi svakako bila sistematska nebriga države kao (su)vlasnika, kao što pokazuje gornji primjer. Dakle, naglašavam: nebriga i nečinjenje, a ne toliko aktivno opstruiranje i upropaštavanje, kao što dio javnosti misli. Teološkim rječnikom rekli bismo težak grijeh propustom. No, ponavljam, problem je vrlo kompleksan i nema jednostavnog odgovora. Mišljenja o uzrocima propasti i o glavnim krivcima je mnogo, pa nije potrebna još jedna jalova lamentacija o tome. Ovog trenutka čini se važnije prestati gurati glavu u pijesak i lagati javnost te reći očitu istinu, a to je da je Imunološki zavod propao, tvrtka de facto ne postoji i svako ulijevanje državnog novca u tu priču je mamuzanje mrtvog konja i kao takvo društveno neodgovorno ponašanje kojem jednom treba doći kraj.

Narod.hr: S Vašim iskustvom nekadašnjeg zaposlenika i znanstvenika Imunološkog zavoda, te iz današnje perspektive rada u velikoj farmaceutskoj tvrtki, što bi se moglo/trebalo napraviti da se nešto od djelatnosti IMZ-a pokrene? Mislite li da ima potrebe obnavljati Imunološki zavod?

Dr. sc. Anto Vrdoljak: Ovdje treba razlikovati (nekadašnje) djelatnosti Imunološkog zavoda od same ustanove. Ako govorimo o proizvodima iz krvne plazme i barem nekim cjepivima, mislim da bi za te proizvode bilo dobro imati vlastitu proizvodnju, biti samodostatan i ne ovisiti o uvozu. To vam je kao s osiguranjem. Plaćate ga iz godine u godinu i pitate se zašto to uopće radite dok vam jednom stvarno ne zatreba i spasi vas od propasti. Tako je i s ovakvim strateškim proizvodima. Dok je situacija stabilna, čini vam se da je jednostavnije (i) to uvoziti, ali kad nastane kriza i kad odjednom svi trebaju baš te proizvode, imati vlastitu proizvodnju može značiti zaista razliku između života i smrti. Dakle, uspostavljanje samodostatnosti u ovakvim proizvodima treba gledati kao svojevrsno osiguranje čiju ćemo policu aktivirati kad bude najteže, a ne procjenjivati projekt kratkoročno. Uz to, barem dio tih proizvoda bili bi i profitabilni, pa je time ovakva odluka još smislenija.

Ako razgovaramo o tome na koji način i gdje to uspostaviti, treba razbiti iluzije da to može iznijeti Imunološki zavod. Atrofija te tvrtke je nažalost otišla predaleko i tu pomoći nema, koliko god da neinformirana javnost bila iskreno i u dobroj namjeri pozitivna prema ideji neke revitalizacije. Vjerojatno bi država javnim natječajem za neki oblik javno-privatnog partnerstva i ulaganje u ovakvu proizvodnju našla partnera za ovakav projekt među farmaceutskim tvrtkama koje već imaju proizvodnju u RH.

Narod.hr: Bi li Genera bila zainteresirana za takav oblik suradnje?

Dr. sc. Anto Vrdoljak: Teško. Iako smo mi, koliko znam, trenutno jedini proizvođač cjepiva u RH, orijentirani smo isključivo na veterinu, kao i cijela grupacija koja nam je vlasnik.

Narod.hr: Za kraj, što mislite o teorijama urote, npr. da je virus napravljen u laboratoriju ili da je namjerno pušten da se proširi?

Dr. sc. Anto Vrdoljak: Obzirom da ne znam ima li tu istine, ne mogu ni komentirati. S tehničke strane, danas nije bogznakakav pothvat u laboratoriju modificirati postojeći virus i učiniti ga drugačijim od bilo kojeg poznatog. Prema tome, moguće jest i tome ne treba prevelike mudrosti niti laboratorijske genijalnosti. Više je potrebno ludosti i neodgovornosti da netko to zbilja i uradi i pusti novi virus van među ljude. Ako je suditi po animalnim korona virusima kod kojih se periodično pojavljuju nove varijante, a prilično smo sigurni da nastaju spontano, sasvim je realno da je i ovdje slično. Uostalom, kako je nedavno komentirao dr. Rudan, kao ljudski rod postali smo virusima vrlo zanimljivi jer zbog veličine populacije i intenzivne interakcije omogućujemo brzo i intenzivno širenje, a to je ono što pokreće njihovu evoluciju, mogućnost brzog širenja. Izgleda da postajemo žrtve svoje uspješnosti, na neki način.