Prof. Grbac: Cjepivo i medicinska etika – Hoću li biti građanin ‘drugog reda’?

grbac cjepivo covid
Foto: Fah, zadarskanadbiskupija.hr; fotomontaža. Narod.hr

Dugogodišnju rubriku Pitanje sadašnjega trenutka u kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana uvijek aktualnim temama ispunjava Josip Grbac, redoviti profesor na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu, svećenik Porečke i Pulske biskupije.

U novom broju Kane komentirao je aktualno pitanje cjepiva i medicinske etike, u kontekstu borbe s koronavirusom, ali iz pomalo nesvakidašnje perspektive.

> Novi broj Kane: Neuništiva potreba čovjeka za traženjem smisla

Dio kolumne uz dopuštenje izdavača prenosimo u nastavku:

Ne možemo niti zamisliti kako bi izgledao naš vjerski život kada bismo s toliko oduševljenja prihvatili neka osnovna načela korizme kao što se sada s tolikim zanosom nastojimo cijepiti protiv korone. Kao da se svi zajedno nalazimo u nekoj vrsti životne utrke, gdje vrijedi onaj poznati slogan „biti ili ne biti pitanje je sad“.

Nekako me sve to zajedno podsjeća na odredbe Mojsijeva zakona koji točno propisuje kako se društvo mora ponašati u odnosu prema zaraženima od kuge. Tamo piše kako bolesni od kuge moraju nositi poderanu odjeću, raščupanu kosu, te uporno ponavljati drugima „Nečist sam“.

Cjepivo nas oslobađa straha, daje nam još jednu novu iskaznicu da smo imuni na COVID-19. Možda ćemo tu iskaznicu morati pokazivati kamo god krenemo, ako idemo preko granice, želimo putovati avionom, autobusom ili vlakom. Samo čekam kada će se po društvenim mrežama početi pojavljivati zahtjev da svatko tko želi ući u crkvu mora pokazati iskaznicu da je cijepljen.

Možda ćemo morati nositi iskaznicu na vidljivu mjestu, kao što su svojedobno Židovi morali vidljivo na odjeći nositi žutu Davidovu zvijezdu kao znak raspoznavanja sa svrhom njihove diskriminacije.

1. Opasnost od diskriminacije

Pitam se kako ću u takvom svijetu živjeti ja koji se gotovo vjerojatno neću cijepiti jer sam alergičan na većinu lijekova, a sumnjam da mi itko od liječnika može reći kakav sastav ima pojedini lijek, ima li nešto u njemu što kod mene može izazvati alergiju koja može biti opasna za život.

Hoću li biti građanin „drugog reda“, zakinut za slobodu kretanja i komuniciranja s drugim ljudima, hoću li smjeti organizirati hodočašća u inozemstvo, hoću li doživotno morati boraviti u nekakvoj prisilnoj samoizolaciji, hoće li itko htjeti sa mnom se družiti? Hoće li moje necijepljenje značiti da ja dovoljno ne „mislim na druge“, kao što čitamo na bedževima koje sada nose svi javni djelatnici?

To su logična pitanja kod svih koji se ili ne mogu ili ne žele cijepiti, a usmjerena su onima koji zagovaraju uvođenje iskaznica za one koji su uspjeli cijepiti se. Mnogočemu nas je ova pandemija naučila, a sada jasno pokazuje kako je tanka granica između nastojanja da se svi cijepe, s jedne strane, i opasnosti od diskriminacije, s druge strane.

Ispada kao da se „misliti na druge“ i „misliti na sebe“ potpuno suprotstavljaju. A zapravo ove dvije izreke imaju jednako značenje. Jer, ako se ne cijepim iz opravdanih razloga, ja mogu zaraziti druge, ali i drugi mogu zaraziti mene. Jesam li onda ja, koji se ne usudim cijepiti, osuđen na trajnu izolaciju?

2. Opasnost od podjela

Staro je pravilo medicinske struke da nečija bolest potpada pod tzv. profesionalnu tajnu. Liječnik ne smije odavati drugima istinu o mojoj bolesti. Osim ako se onaj koji je bolestan, npr. od neke zarazne bolesti, neodgovorno ponaša i time znači direktnu i neposrednu opasnost da će zaraziti druge.

Imam dojam da je ta profesionalna tajna u posljednje vrijeme postala gotovo bezvrijedna. Ljude koji se cijepe stavljamo u izloge da posluže kao primjer drugima. Štoviše, doznajemo točno je li se netko cijepio, a nije bio na listama prioriteta.

Još će više ova profesionalna tajna doći u pitanje ako uvedemo bilo kakve javne iskaznice koje će nositi oni koji su se cijepili. Možda bi mogla nekomu sinuti ideja da posebne iskaznice nose i oni koji se nisu cijepili.

Tako će cjelokupna javnost znati da takav pojedinac nosi u sebi neke opasne bolesti i da ga ljudi trebaju izbjegavati. Stoga bismo se trebali držati pravila poštovanja profesionalne tajne u vezi s tim tko se cijepio i tko se nije cijepio.

Inače počinjemo stvarati dodatne i nepotrebne podjele među ljudima. A takvih podjela, po raznim osnovama, ima u Hrvatskoj već dovoljno.

Nikakva opasnost od bolesti, pa zvala se ona i COVID-19, ne može postati razlogom da se u ljude počne uvlačiti „strah od drugoga“. A to će se dogoditi ako počnemo na bilo kakav način javno obilježavati one koji su se cijepili i, eventualno, one koji to nisu učinili.

Cijelu kolumnu potražite u tiskanom ili eIzdanju novoga broja revije Kana.

* Prof. dr. sc. Josip Grbac svećenik je i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci. Rođen je 1955. u istarskom Lanišću, gdje je završio osnovnu školu. Maturirao je 1974. godine u Biskupskoj gimnaziji u Pazinu. Od 1976. godine studirao je u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregoriana, gdje je 1983. godine završio magisterij iz moralne teologije i stekao akademski naziv magistra teološke znanosti iz moralne teologije. Godine 1982. zaređen je za svećenika u Porečko-pulskoj biskupiji. Doktorsku radnju s temom ”Ljudski rad i integralni poziv čovjeka” obranio je 1987. godine. U rujnu 1988. postaje profesor moralne teologije na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci. Od 1994. do 2000. godine u dva mandata obnaša dužnost rektora Teologije u Rijeci. U znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora izabran je 2004. godine, a 2010. i u zvanje redovitog profesora. Bio je u jednom mandatu član Upravnog odbora Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve i tajnik komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije. Sada je, već u drugom mandatu, član Vijeća HBK za nauk vjere. Od 2006. do 2010. godine bio je glavni je i odgovorni urednik Riječkog teološkog časopisa. Član je znanstvenog vijeće u nekoliko časopisa.

Iz njegove bibliografije mogu se izdvojiti knjige: Graditelji Kraljevstva. Teologija rada II. vatikanskog sabora (Rijeka 1996.), Kršćanska etika u ozračju svakodnevice (Pazin 2004.), Etičke dvojbe hrvatskog društva: O važnosti odgoja za moralne vrijednosti (Zagreb 2009.). Urednik je nekoliko zbornika, a napisao je i objavio 60-ak znanstvenih i stručnih radova.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

*** O ovoj temi ne postoji jedinstveno mišljenje u znanstvenoj zajednici, stoga Narod.hr prenosi i stručnjake koji iznose drugačije mišljenje i stajališta koja možda odudaraju od glavne struje.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Kana