Velimir Šonje: Poruke se mogu slati i bez dehumanizacije ljudi koji misle drugačije

Dehumanizacija
Foto: fah

Kada se 15. studenog na portalu Večernjaka pojavio live stream testiranja na covid djelatnika Zagrebačkog holdinga postalo je jasno da donedavno nezamislive stvari postaju novonormalne, piše u svojoj kolumni Velimir Šonje za arhivanalitika.hr.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

I na početku pandemije neki nadobudni građani potajno su slikali sugrađane u šetnji na Cmroku ili u redu pred šatorima za testiranje. No, ambijent je bio drugačiji. Sjećanja na ranije normalno bila su svježa. Unatoč službenom narativu o „bioteroristima“, slučajevi spontanog lova na „bioteroriste“ nailazili su na opću osudu.

Danas je drugačije. Dehumanizacija je široko prihvaćena. Javlja se u različitim oblicima, kao dehumanizacija necijepljenih. Ali i kao dehumanizacija pobornika cijepljenja i oštrih mjera. Trend ide u svim smjerovima. U ovom tekstu ćemo raspravljati o općoj dehumanizaciji neistomišljenika i o tome kako ju zaustaviti. I u tome ćemo se poslužiti podacima.

Dehumanizacija necijepljenih

Novi val dehumanizacije započeo je proljetos. Tada su glavni mediji prenijeli rezultate „studije“ koja je pronašla navodni uzrok odbijanja cijepljenja – niži kvocijent inteligencije, IQ. Bio je to uvod.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Facebook je opet dobar izvor primjera iščašenih razmišljanja. Teško je izdvojiti samo jednu misao iz mnoštva dehumanizirajućih teza koje se tamo mogu pronaći. Protežu se od prijedloga da se necijepljenima trijažom uskrate respiratori, preko prijedloga za potpunu uskratu njihova liječenja u javnom zdravstvu, do vrhunca dehumanizacije koji se pojavio u formi pitanja „Trebamo li suosjećati s umrlima koji se nisu cijepili?“.

Treba izbjeći dehumanizaciju autora ove rečenice i pokušati shvatiti što je čovjeka navelo na tu groznu misao.

Promišljanjem o tome kako „druga strana“ formira svoj stav možemo (eventualno) korigirati svoj. Ali i razviti učinkovitu strategiju razgovora i uvjeravanja. Možemo na primjer shvatiti kako je veliki dio ljudi koji pribjegavaju dehumanizaciji kao metodi komunikacije pao žrtvom zabluda da cijepljenje može trajno spriječiti širenje virusa, potpuno štititi od covid-19. Pa ako se dovoljno ljudi procijepi, virus će nestati (ideja o postizanju kolektivnog imuniteta cijepljenjem). Uz te pretpostavke posve je jasno da je humanost osobe koja odbija cijepljenje najblaže rečeno – upitna.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Korijene ovih pogrešnih stavova možemo pronaći u strahu i početnoj reakciji na pandemiju kada je uveden lockdown. Obećavalo se (jer se obećavalo) brzo rješenje. Prvo „čekić i ples“. Ista se priča ponovila ove godine s cijepljenjem. Dio ljudi je pri tome izgubio osjećaj za realnost i počeo živjeti u očekivanju čarobnog štapića koji će sve riješiti preko noći. Potencijalno vrlo korisne stvari poput restrikcija i cjepiva počele su se pretvarati u svoju suprotnost – obećanje radikalnog, konačnog rješenja. A kada konačno rješenje ne bi nastupilo, umjesto zadovoljstva onim što se uspjelo postići nastupilo bi razočaranje i – teški uzajamni napadi.

U slučaju cijepljenja mislim na činjenicu da cjepivo u velikoj mjeri štiti od teških oblika bolesti i smrti. Ali ipak ne može zaustaviti širenje virusa, barem ne u onoj mjeri u kojoj se to u početku obećavalo. Sada podaci.

Cijepljenje spašava živote

Na prvoj slici svaka zemlja članica EU prikazana je kao jedna točka. Podaci (indirektno) pokazuju da cjepivo spašava živote. U Hrvatskoj (koja je na slici označena kao crveni krug), u dobnoj skupini 60+ do sredine mjeseca studenoga cijepljeno je oko 70% populacije. To je jedan od nižih udjela u EU. Zemlje s višom stopom cijepljenja u populaciji 60+ imaju manje umrlih sa i od covida u ovom valu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Brojke pokazuju: da je u Hrvatskoj cijepljeno 90% umjesto 70% ljudi u dobi od 60 i starijih, očekivali bismo da broj umrlih u ovom valu iznosi 0,018% ukupne populacije umjesto 0,042% koliko je do sada iznosio. Ta razlika znači gotovo 1,000 očekivanih spašenih života. U Irskoj, Portugalu, Danskoj i na Islandu cijepljeno je 99-100% starije populacije i tamo mortaliteta povezanog s covid-19 gotovo više i nema. To je logično kada na temelju tjednih izvješća Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (koja su se prestala objavljivati 31. listopada) znamo da je u ovom valu oko 8-9 od 10 umrlih s uključenim covidom pripadalo dobnoj skupini 60+.

 

*Bez Njemačke i Nizozemske za koje nema podataka na stranici vaccinetracker ECDC-a
Izvor: baze podataka ourworldindata.org i ECDC vaccinetracker

Priča sa zarazom je drugačija. Na drugoj slici povezani su cijepljenje i širenje zaraze. Rasap podataka je veći nego na prvoj slici. Bugarska i Rumunjska (dvije točke lijevo na Slici 2) „kvare“ negativan nagib krivulje jer testiraju puno manje nego druge zemlje. Zbog toga im veliki broj zaraženih prolazi ispod radara statistike. Njihove točke su u stvarnosti pozicionirane više (sjevernije) na slici.

Slika 2. Udjel cijepljenih u populaciji 60 godina i stariji i broj potvrđeno zaraženih u ovom valu (od 1.9. do 17.11.2021.) u EU (Hrvatska je crveni krug).

Tekst se nastavlja ispod oglasa
*Bez Njemačke i Nizozemske za koje nema podataka na stranici vaccinetracker ECDC-a
Izvor: baze podataka ourworldindata.org i ECDC vaccinetracker

Zbog toga su Bugarska i Rumunjska izbačene iz Slike 3: na njoj se bolje vidi negativan nagib duž cijele krivulje: veći udjel cijepljenih povezan je s manjim brojem zaraženih u aktualnom valu zaraze. Međutim, veza je slabija nego na Slici 1: na primjer, Irska i Island, gdje je procijepljeno 100% starije populacije, a i ukupna procijepljenost je fantastično visoka (u Irskoj i na Islandu cijepljeno je čak 83-85% mladih u dobi 18-24g.), bilježe brzo širenje zaraze u ovom valu. Isto se događa u baltičkim državama, Nizozemskoj. Uz to, krivulja ne pokazuje tendenciju ka nula zaraženih pri dostizanju 100% procijepljenosti.

Slika 3. Udjel cijepljenih u populaciji 60 godina i stariji i broj potvrđeno zaraženih u ovom valu (od 1.9. do 17.11.2021.) u EU (Hrvatska je crveni krug) bez Bugarske i Rumunjske.

*Bez Njemačke i Nizozemske za koje nema podataka na stranici vaccinetracker ECDC-a te Bugarske i Rumunske koje i dalje slabo testiraju
Izvor: baze podataka ourworldindata.org i ECDC vaccinetracker

Iz prikazanih podataka ne bismo mogli definitivno zaključiti da cijepljenje ne može zaustaviti virus kada ne bi postojala i druga, puno ozbiljnija istraživanja. Ona objašnjavaju da ovo cjepivo vrlo vjerojatno ne uspijeva zaustaviti virus. Iako jako pomaže protiv težih oblika bolesti. Rad još nije prošao sve recenzije, ali u pre-printu uglednog časopisa Lancet objavljeno je istraživanje Nordstroma i Ballina na podacima iz Švedske, koje pokazuje da se učinkovitost cjepiva u zaštiti od zaraze prepolovi za 4-5 mjeseci te nestane za 7-8 mjeseci. Iako nešto dulje štiti od težih oblika bolesti (otud ona uska korelacija na Slici 1), treba imati u vidu da i taj vid zaštite brže pada kod (a) muškaraca, i/ili (b) starijih, i/ili (c) osoba s drugim izraženim zdravstvenim ricima. Zbog toga je kod takvih osoba važno pojačati zaštitu trećom, takozvanom booster dozom.

Što možemo iz toga zaključiti? Ako se od cjepiva razvijenog u rekordnom roku očekivalo čudo (iskorjenjivanje virusa, trenutni kraj pandemije), bit ćete razočarani. Kao Gates koji to više ne krije u javnim nastupima. No, ako ste realist, bit ćete vrlo zadovoljni jer smo dobili moćan instrument za zaštitu života zdravstveno ugroženih ljudi.

Pouka je da znanost i tehnologija imaju i odgovore i moć. Oni nisu neograničeni. Pitanje koje otud slijedi glasi: zašto u Hrvatskoj nije postignuto ono što je bilo moguće, a što vidimo iz iskustva drugih zemalja, ne toliko različitih od Hrvatske: zašto nemamo cijepljen veći postotak starije populacije u očitom riziku od covid-19?

Ključno je povjerenje

Iako cjepivo u smislu distribucije građanima nije tržišno dobro (inače jest), možemo razmišljati o ponudi i potražnji za cjepivom. S gledišta ponude već sam pisao o tome da mi nije jasno tko je očekivao da će ljudi 80+ stajati na Velesajmu u mjesecima koji su prethodili eskalaciji ovog vala. Trebalo je aktivnije djelovati kroz Domove zdravlja i obiteljsku medicinu prema starijim osobama i osobama sa zdravstvenim rizicima. No, glavna tema danas je potražnja za cjepivom. Očito je kako nije uspostavljeno povjerenje u cjepivo među najranjivijima. U tome se nije uspjelo zbog nepostojanja fokusa. Kampanje i mjere oblikovane su na bazi ranije opisane nade u svemoć cjepiva, te su ciljale široko u nadi da će cijepljenje spriječiti zarazu, umjesto fokusirano prema dijelu populacije koji je izložen rizicima, a koje cjepivo očito spašava.

Iza takvog pristupa stoji ideja koju možemo označiti socio-tehnološkom utopijom. Da bi se shvatilo zašto o ovome može javno govoriti i netko tko nije „struka“ (epidemiološka), važno je shvatiti da za primjene intervencija u društvu treba poznavati socio-psihološke, ekonomske, organizacijske, komunikacijske i druge aspekte ponašanja ljudi. Naime, sve tehnologije i projekti društvenog reinženjeringa (reorganizacije), kao što je lockdown, imaju s jedne strane svoja ograničenja. S druge strane imaju i svoje radikalne zagovornike (agitatore) koji tehnologiju (i znanost) uzdižu na razinu vjere.

Time se izravno ili neizravno sve one koji ne vjeruju u neograničenu moć tehnologije (i znanosti) stavlja s onu stranu humanosti. Rezultat: umjesto da se prema skepticima i kritičarima grade mostovi informiranja, edukacije, povjerenja (jer velika većina skeptika nisu fanatici nego neinformirani ili prirodni skeptici), te umjesto da se koncipiraju mjere uvjeravanja i navođenja (poticanja) ponašanja (što su koncepti iz područja bihevioralne ekonomike), na skeptike i kritičare službenih mjera navalilo se kao da su zločinci ili, u najboljem slučaju, neobrazovani primitivci.

Tako smo se vratili na priču o navodno nižem kvocijentu inteligencije onih koji gaje skepsu prema cijepljenju.

Na prvi pogled, tome u prilog ide statistika koja pokazuje da je procijepljenost veća tamo gdje su socio-ekonomski razvitak i obrazovanje veći. Ne trebamo uspoređivati Irsku, Island i Dansku s jedne strane s Bugarskom, Hrvatskom i Rumunjskom s druge strane. Jasno je gdje je u ovim parovima država obrazovanje veće. Istu vrstu korelacije vidimo u okviru Hrvatske. Na bazi takvih veza, problematična teza o kvocijentu inteligencije može se povezati s političkim opredjeljenjima i/ili stupnjem obrazovanja populacije. Skepsu navodno pokazuju „neobrazovani“, „primitivni“ „glasači krajnje desnice“. Daleko od toga da takve korelacije, u određenoj mjeri, ne postoje. Inzistiranjem na njima nameće se zaključak da ti ljudi ne zaslužuju jednaku slobodu odlučivanja, a pogotovo ne utjecaj, kao oni koji su obrazovani i koji, navodno, više znaju jer „vjeruju u znanost“.

Tako počinje dehumanizacija kritike i skepse. Dehumanizacija neistomišljenika krajnji je iskaz hipoteze o manjoj vrijednosti stava neobrazovanog, navodno „primitivnog“ pojedinca.

Ovdje se neću pozivati na neke univerzalne principe kako bih pokazao zašto je takav stav pogrešan. Vjerojatna pogreška može se pokazati kroz alternativnu interpretaciju koja počiva na konceptu povjerenja.

Procijepljenost je (kao i socio-ekonomski razvoj i obrazovanje) povezana sa stupnjem povjerenja. Iako je teško točno reći o čemu (ne)povjerenje zavisi, ne možete reći da je povjerenje rezultat obrazovanja kada su obrazovani često skeptičniji. S druge strane, u mnogim primitivnim društvima postoji visok stupanj povjerenja.

Nepovjerenje se, dakle, ne hrani toliko na nekoj „prirođenoj ljudskoj gluposti“, nego prije svega na statusu i aroganciji vlasti i obrazovanih elita koje podcjenjuju „puk“ i nekritički nameću svoje stavove očekujući da ih ljudi prihvate bez puno propitivanja jer dolaze od autoriteta. Takva ideja upozorava na očekivanje nekritičkog prihvaćanja svake mjere koja dolazi „odozgo“. Mogli bismo govoriti o aroganciji autoriteta ili tiraniji eksperata (posudio sam naslov jedne stare knjige ekonomiste Williama Easterlya).

Već smo se imali prilike uvjeriti u to da je prihvaćanje pametnih mjera veoma korisno, kao što je i nekritičko prihvaćanje svih mjera opasno, jer su neke mjere bile očito promašene. Stvari nisu crno bijele. Uvođenje propusnica za putovanja među županijama (u dva navrata 2020.) nakon što je zaraza već bila proširena u svim županijama; dulje važenje covid potvrda za cijepljene nego za one koji su preboljeli covid (iako sve ukazuje na to da potonji imaju dulju zaštitu i efikasnije sprječavaju širenje); slobodan ulaz cijepljenima samo na temelju covid potvrda bez testa u institucije javnog zdravstva i socijalne skrbi (iako brzi pad zaštite cjepivom ukazuje na to da i oni koji su se cijepili pred više mjeseci mogu „učinkovito“ širiti virus).

Dakle, kada bi postojali dokazi da cijepljenje trajno sprječava zarazu, onda bi se interesom zaštite zdravlja odnosno prevencije širenja zaraze mogao opravdati različit tretman cijepljenih i necijepljenih. Ovako, bez takvih čvrstih dokaza, radi se o segregaciji. Nepovjerenje eskalira kada ljudi to osjete. Onda druga strana takvu reakciju proglasi sociopatskom nesposobnošću za odgovorno ponašanje u zajednici, što vodi u jedini mogući ishod: ljudi se ne razumiju, a dehumanizacija i sukobi eskaliraju.

Prilično sam uvjeren da je to glavni mehanizam koji hrani sukobe. Tu su, naravno, i fanatici. Međutim, pravih fanatika ima malo i zapravo su na marginama kada ambijent ne hrani njihov utjecaj. Veliku većinu čine ljudi koji bi prihvatili (i lakše podnijeli) i restriktivnije mjere poput zabrana nekih kretanja ili općeg testiranja ili cijepljenja za sve kada bi osjetili da su takve mjere logične i neizbježne – opravdane. Prema tome, otpor prema (nekim) mjerama u najvećemu dijelu nije utemeljen na nekom apstraktnom zovu slobode koji negira opasnost same bolesti ili teorijama zavjera, već na zahtjevu za osjećajem pravednosti te zahtjevu da se primjenjuju one mjere koje imaju dokazan učinak uz razborito uvažavanje rizika.

Ako se poštuje načelo razboritih i jasno komuniciranih mjera nije teško doći do zaključka da nema smisla biti protiv širokog testiranja ako prijeti brzo sezonsko širenje zaraze čije će posljedice probiti bolnički sustav. No, ako nema testiranja za jedne koji isto tako mogu širiti virus, a ima za druge, ljudima ništa neće biti jasno; osjetit će segregaciju, i – pobunit će se.

Slično tome, činjenica je da se starije i ljude s rizicima nije ciljano informiralo o koristima cijepljenja, nego je primijenjena široka kampanja „Misli na druge“. To je moglo neke zdravstveno ranjive ljude navesti na oportunističku pomisao da se ne trebaju cijepiti jer će ih drugi zaštiti, a virus će nakon cijepljenja nestati jer se sa službenih mjesta u početku kampanje komuniciralo da cjepivo štiti 100% i vodi ka nejasno definiranom pojmu kolektivnog imuniteta. S druge strane, u sklopu te kampanje govorilo se i o masovnom cijepljenju mladih i djece, što je dio ljudi shvatio kao atak nakon što su djeca dobar dio prošle školske godine provela – izvan škola.

I slabo obrazovanima je jasno da je rizik od covid-19 za djecu i mlade minimalan, usporediv s drugim respiratornim bolestima. A ako mladi ne mogu trajno spriječiti prijenos na bake i djede cjepivom nego oprezom, zašto da se onda cijepe i zaborave na oprez? OK, u početku cijepljenje značajno smanjuje i mogućnost prijenosa, ali ako se za nekoliko mjeseci zaštita značajno smanjuje, kao što upućuju najnovija istraživanja, zar ćemo svakih nekoliko mjeseci morati cijepiti djecu, srednjoškolce, ljude na fakultetima? Nitko nije komunicirao kakav je srednjoročni plan. I to je nahranilo nepovjerenje.

Pogreške u strukturiranju mjera i njihovom komuniciranju nisu neočekivane. Desetljećima nije bilo iskustva s ovako ozbiljnom javnozdravstvenom ugrozom; lutanje, eksperimentiranje, snalaženje nisu se mogli izbjeći. Svakome tko to nije pokušao, teško je zamisliti teret odgovornosti za odluke koje utječu na živote milijuna ljudi. Tako je u svim krizama. Problem je što se na tom putu pogrešaka odustalo od njihova ispravljanja i jasnog komuniciranja radi izgradnje povjerenja, pa se dogodilo ukopavanje u rovove. U društvenim znanostima postoji naziv za takve pojave: ovisnost o prijeđenom putu. Svakako najveća pogreška koja je pritom počinjena na svim razinama društva je dehumanizacija kritike i skepse.

Dvostrana dehumanizacija: zašto nije važno tko je prvi počeo?

Objektivna veličina problema (covid je opaka bolest od koje umiru i ljudi koji inače ne bi brzo umrli), snalaženje kroz pokušaje i pogreške, nesposobnost u komunikaciji i izgradnji povjerenja, dehumanizacija skepse, te s druge strane neizbježan iako ipak marginalan fanatizam manjine u protivljenju spoznaji o izvanrednoj situaciji doveli su do dehumanizacije koja djeluje i u suprotnom smjeru. Mogu se čuti teze da su svi koji zagovaraju cijepljenje i oštrije mjere plaćenici i veleizdajnici; da su glupi, idioti (ista priča kao u prvom smjeru dehumanizacije), sve do krajnjih, ekstremističkih priča o svjetskoj zavjeri i sotonistima.

Za ovaj tekst nije bitan trenutni kontekst ovog verbalnog rata i „tko je prvi počeo“. Važan je ovaj trenutak i neposredna budućnost. Naime, kako su rovovi davno iskopani, najlakše bi bilo ne činiti ništa i čekati konačni obračun. No, alternativa je, kao i u svakoj doktrini upravljanja sukobima, promisliti je li moguće preokrenuti trend dehumanizacije koji u konačnici vodi u puno ozbiljnije sukobe poput onih čiji početak vidimo na ulicama nekih europskih gradova (povrijeđeni ljudi i kaos na demonstracijama u Rotterdamu).

Ako mislite da sada prijeti opasnost da ova rasprava otkliže u hipijevsku „All you need is love“, onda je najbolje da prestanete s čitanjem. Vi vjerujete da su rovovi preduboko iskopani, borbene jedinice su na linijama, jedino čvrsta ruka može ovo riješiti, i onda je jasno što slijedi. Ipak, prije toga, sjetite se povijesnog poučka koji je izvedenica poznate poslovice da nakon kiše dolazi sunce. U ovom slučaju, prevodi se u maksimu. Na kraju uvijek bude mir, samo je pitanje mora li mu prethoditi sukob (ili se sukob ipak može izbjeći)? Drugim riječima, ili ćemo prestati dehumanizirati drugu stranu i odustati od dokazivanja da smo od početka bili bezgrješni i imali pravo, ili idemo u neki oblik puno ozbiljnijeg društvenog sukoba od ovog koškanja.

Izgledi za dobar ishod postoje sve dok druga strana ima odstupnicu za korekciju stavova. Aktualna vlast je već pokazivala sklonost korekcijama i odustajanju od mjera koje su se nakon nekog vremena pokazale kao nelogične (i, naravno, neučinkovite). Na primjer, kada je nepotrebna mjera zabrana putovanja među županijama uvedena potkraj 2020., iako je zaraza već bila u padu a virus proširen u svim županijama. Tada je potres u Petrinji iskorišten kao dobar povod da se ta mjera brzo ukine. Sada smo u sličnoj situaciji.

Pritom je najvažnije shvatiti da ne postoji univerzalni lijek za kraj epidemije. Ona je i dalje tu. Neke mjere će još dugo morati biti na snazi. Stoga je važno smoći dovoljno mudrosti za najbolji mogući prolaz kroz predstojeću zimu i rano proljeće. A možda i kroz sljedeću jesen i zimu 2022/23, kao i sezone nakon toga. Život se pritom mora nastaviti. Segregacija koju nije moguće opravdati, koja nije razmjerna, učinkovita i prioritetna, mora nestati. Tek na tome se može izgraditi stvaran osjećaj „u ovome smo svi zajedno“, koji će postati više od puke parole.

Za objektivne prijetnje zaraze samo će mudri pronaći rješenja. Mudrost se sastoji od sposobnosti prikupljanja podataka, njihove analize, zaključivanja, prezentiranja zaključaka, politika, vjerodostojnog uvjeravanja i tretiranja neistomišljenika s uvažavanjem, te najvažnije – priznavanja i ispravljanja pogrešaka. Pritom dehumanizaciju neistomišljenika treba prezreti i zakopati. Poruke se mogu slati i bez dehumanizacije ljudi koji misle drugačije. Naravno da nećete svakog fanatika škakljati perom po stražnjici. Upozorit ćete da je fanatik i da ignorira stvarnost. No, čak ni tada nećete pribjeći dehumanizaciji – odricanju ljudskosti drugoj strani, osim ako nemate čvrst dokaz da druga strana ugrožava same temelje ljudskosti.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.