10. veljače Stepinčevo – što je lažno pismo koje su komunisti podmetali Stepincu na suđenju, a SPC ga koristi danas u sprečavanju kanonizacije?

Foto: www.zg-nadbiskupija.hr

Komunističke vlasti i njihovi propagatori služili su se tim navodnim Stepinčevim pismom kako bi postigli dva cilja: prvo, uvjeriti narod da je Stepinac štitio NDH i drugo, optužiti  Stepinca i Katoličku crkvu da je mrzila pravoslavlje i Srbe.

Samo suđenje nadbiskupu Stepincu bio je, između ostalog, ustupak komunista srpskom pravoslavlju kako bi se, s jedne strane, ublažio negativan dojam koji je kod njih proizvela osuda na smrt četničkoga vođe Draže Mihailovića i, s druge strane, kako bi privukli Pravoslavnu crkvu na suradnju s njima. Komunisti su postigli ono što su htjeli: ubrzo su uspostavili kontrolu nad SPC-om.

Piše: dr.sc. Jure Krišto

Žustra rasprava 2. listopada 1946. koja je uslijedila nakon što je javni tužitelj Jakov Blažević na montiranom suđenju zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu pokazao svežanj papira uz pitanje: „Je li to vaše pismo?“, a Stepinac, nakon duljeg pregledavanja papira odgovorio: „To nije moje“, označila je u tadašnjoj Jugoslaviji intenziviranje progona i difamacije Stepinca, Katoličke crkve i hrvatskoga naroda, koji u svojim modifikacijama traju do danas, piše vecernji.hr.

Kako je nastalo lažno pismo nadbiskupa Stepinca?

Predmet te žešće izmjene riječi bilo je navodno pismo datirano 18. svibnja 1943. za koje je javni tužitelj tvrdio da ga je nadbiskup Stepinac pisao i poslao papi Piju XII. Nadbiskupov je branitelj dr. Ivo Politeo odmah uvidio da je pismo krivotvorina pripisana nadbiskupu. To je zaključio već na temelju njegova neobična izgleda: napisano je na običnom papiru bez zaglavlja, papu se oslovljava na neobičan način, završava još neobičnijim zaključkom i, uz naznaku nadbiskupa Stepinca kao autora, ono nije potpisano, nema ni urudžbenoga broja, ni žiga – riječju, ne može se pripisati nadbiskupu Stepincu! Komunističke vlasti i njihovi propagatori služili su se tim navodnim Stepinčevim pismom kako bi postigli dva cilja. Prvo, htjeli su pokazati i uvjeriti narod da je Stepinac štitio NDH i zagovarao njezin opstanak, što je po njihovoj definiciji bio zločin. Drugo, htjeli su optužiti Katoličku crkvu u Hrvatskoj i BiH da je mrzila pravoslavlje i Srbe, što se pokazalo u prijelazima pravoslavaca na katolicizam. Na ruku im je išlo to što se u tom famoznom pismu indirektno priznaje da je u vrijeme NDH 240.000 pravoslavaca prešlo u Katoličku crkvu.

Vrh SPC-a koristi i danas ovo pismo za sprečavanje kanonizacije Stepinca

Zbog toga ne iznenađuje to što vrh SPC-a i danas rado spominje to navodno pismo kako bi ne samo spriječio Stepinčevu kanonizaciju nego preko ozloglašenja Stepinca i osudio Hrvate i hrvatsku državu – kako onu ratnu koja je postojala od 1941. do 1945. tako i ovu koja postoji od 1991.; to je pismo spomenuto i u pismu srpskog patrijarha Irineja papi Franji od 30. travnja 2014., koje je ponukalo papu da zaustavi zadnji korak u kanonizaciji bl. kardinala Stepinca.

No, ta je činjenica potakla i hrvatske povjesničare da se objasni zašto je nadbiskup tako odlučno zanijekao autorstvo toga pisma.

Dubinskom analizom talijanske inačice pisma i hrvatskoga prijevoda, koji se nalaze u Stepinčevu dosjeu u Hrvatskome državnom arhivu, pokazao sam da je talijanska verzija izvorna, a da je prijevod na hrvatski izrađen za potrebe suđenja nadbiskupu (članak je nedavno na engleskom objavljen u Review of Croatian History – dostupan na Hrčku). Također sam pokazao da je talijanski izvornik rađen u hrvatskom okruženju i detaljnom historiografskom analizom naznačio da je dr. Krunoslav Draganović, koji je od kraja 1943. bio u Rimu, vjerojatno najviše pridonio sadržaju toga pisma.

U knjizi o Stepincu koja je ovih dana bila predstavljena u Zagrebu (“Nada koja ne postiđuje”), biskup mostarsko-duvanjski dr. Ratko Perić nedvojbeno je potvrdio sve te zaključke. U Zavodu sv. Jeronima u Rimu u pisanoj ostavštini prof. dr. Krunoslava Draganovića, u potfondu osebujna naziva “Radna grupa “Efendija”, pronađen je prvi koncept pisma na talijanskome, datiran 18. svibnja 1943., te ispravljena i dopunjena verzija, koja nije posve identična onoj pronađenoj u Ministarstvu vanjskih poslova NDH u Zagrebu i koja se nalazi u “Sudskom stupu “ 6/1946. str. 808-823. Sve verzije spornoga pisma objavljene su u biskupovoj knjizi. To ne dokazuje da je Draganović bio krivotvoritelj toga pisma, ali nedvojbeno dokazuje da je njegova prva verzija (i ispravljena) nastala u krugu osoba koje je okupljao Draganović.

Kad se sada znaju okolnosti stvaranja te krivotvorine, naslućuju se i namjere. U trenutku u kojem je bilo jasno da će Saveznici pobijediti, nazirala se mračna sudbina Hrvatske. Neki Hrvati – među njima je nedvojbeno bio i krug ljudi u Draganovićevoj „grupi“ – htio je hrvatsku politiku okrenuti prema Saveznicima. Nije stoga posve iznenađujuće da je Draganović sadržaj toga krivotvorenog pisma, pripisana Stepincu, podijelio s članom Britanskoga poslanstva pri Svetoj Stolici, Hughom Montgomeryjem.

Gotovo je sigurno da propagandistima koji upotrebljavaju i to pismo za sramoćenje Katoličke crkve i difamiranje Stepinca ni ovako čvrsti dokazi kakve je iznio biskup Perić neće biti uvjerljivi i prihvatljivi. Valjalo bi ipak odgovoriti na to zašto komunističke vlasti nikad nisu objavile to pismo u cijelosti, a ni povjesničarima to nisu dopustile. Nisu ga objavljivale jer su u njemu izneseni jaki argumenti o svetosavskom pravoslavlju od Osmanskog Carstva do danas, kao i prvorazredni dokazi o četničkim planovima za uspostavu “velike Srbije”.

Pismo je stručna analiza srpskog pravoslavlja i njihovih genocidnih namjera

Pismo je zapravo stručna analiza pravoslavlja i političke uloge srpskoga svetosavlja od crkvenoga raskola do događaja u Drugom svjetskom ratu te predviđanja daljnje sudbine Hrvata ako pobijedi velikosrpska četnička ideja. Pismo je i osvjetljavanje velikosrpske genocidne ideje o srpskom teritoriju bez prisutnosti drugih nacija i četničkih aktivnosti usmjerenih na uništenje hrvatskog katoličkog i muslimanskog stanovništva na zamišljenom srpskom prostoru. Potreba za takvim rasvjetljavanjem i tumačenjem bila je utoliko veća što su zapadni Saveznici od početka rata čvrsto vjerovali da su četnici njihovi saveznici u borbi protiv Nijemaca.

Četnici su, dakle, izvršitelji genocidne ideje velikosrpstva i svetosavlja. Autori jamče da su argumenti popraćeni pouzdanim izvorima, od fotografija do citata iz službenih dokumenata. Talijanska verzija sastoji se od 16 stranica strojem pisana teksta bez proreda, dok hrvatska ima 11 stranica strojopisna teksta (u Sudskom stupu od str. 26. do 36.), iako je u hrvatskoj inačici sadržano sve što i u talijanskoj.

U desetak točaka analizira se četničko djelovanje u BiH i Dalmaciji, a od 34. stranice četničke se aktivnosti uklapaju u povijest pravoslavlja na hrvatskim etničkim prostorima.

  1. „Cilj četničke akcije jest uspostava velike Srbije, bila ona dio Jugoslavije ili ne. U granicama nove Srbije može ostati samo srpsko-pravoslavno pučanstvo, jer u svetosavskom sustavu samo pravoslavac može biti pravi i pouzdani Srbin.“ Zato je četnički program „da se protjera Hrvate i muslimane iz Like, iz sjeverne Dalmacije, iz Bosne i Hercegovine i da se uspostavi jedna država potpunoma srpsko-pravoslavna s oslonom na Srbiju i Crnu Goru“ (str. 27).
  2. „Stvaranje homogeno pravoslavne države treba postići likvidacijom svih onih koji nisu pravoslavni, a prije svega čišćenjem katolika iz hrvatskih predjela, anektiranih toj državi“ (str. 27).
  3. Kartografski prikaz “velike Srbije” obuhvaća dijelove mađarskog, bugarskog, albanskog i talijanskog posjeda i veći dio hrvatskih krajeva. Hrvatsku treba svesti na otprilike 10% današnjeg hrvatskog područja, tj. na prostor koji bi se mogao „obuhvatiti pogledom sa zvonika zagrebačke katedrale“ (str. 29).
  4. Čišćenje teritorija od katolika i muslimana trebalo bi biti izvedeno na tri načina: a) masovnim pokoljem hrvatskog pučanstva; b) radikalnom pljačkom koja će uzrokovati glad, smrt i protjerivanje iz vlastitih domova (str. 29-30); c) prisilnim prijelazima na srpsko pravoslavlje, koji se i događaju, osobito u Dalmaciji (str. 30). Za sve što nije valjalo u bivšoj Jugoslaviji, kao i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, velikosrbi optužuju „papinstvo, rimski katolicizam to strano drvo na srpskoj zemlji, koje treba o[d]sjeći i uništiti, ako srpski narod hoće biti sretan i slobodan“. Tu je izvor velikosrpske optužbe da je katolički kler izravno odgovoran i da je izravno sudjelovao u zločinima protiv Srba u NDH (str. 32). Ta se mržnja prema katolicizmu i Katoličkoj crkvi ogleda i u rušenju katoličkih crkava, obeščašćenju posvećenih hostija i kaleža, klanju katoličkih vjernika, svećenika i časnih sestara, nerijetko „noseći danju na kapi četničke oznake, to jest mrtvačku lubanju, a u džepu crvenu zvijezdu, a noću obrnuto“ (str. 32-33).Nakon ustanovljenja tko su bili stvarni autori pisma od 18. svibnja 1943., jasno je da je državni tužitelj tim pismom htio postići političke ciljeve, tj. dodatno opteretiti nadbiskupa Stepinca. I njemu je bilo jasno, nakon objašnjenja dr. Politea, da to nije moglo biti nadbiskupovo pismo.

To se može zaključiti i iz činjenice da se to pismo u objavljenoj završnoj presudi ne spominje.

No, komunističke su vlasti nastavile zlorabiti ga u političke svrhe.

Srpska pravoslavna crkva i danas se poziva na to pismo optužujući nadbiskupa da je bio odgovoran za navodnih 240.000 prijelaznika s pravoslavlja na katolicizam i za druga stradanja pravoslavnih Srba u NDH. No, utvrđujući stvarne autore pisma i uzimajući u obzir povijesni kontekst, jasno je da je težište pisma u analizi uloge srpskoga pravoslavlja tijekom povijesti i velikosrpskog četničkog projekta u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Cijeli tekst pročitajte ovdje

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

 

*Danas slavimo spomen blaženog kardinala i mučenika Alojzija Stepinca. 

Blaženik je sveto umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” – od “zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: “Oče, budi volja tvoja!”.

Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca.

Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti po zagovoru bl. Stepinca neprestano rese taj divni prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog zagovornika kao i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.

 

U spomen na hrvatskog mučenika i kardinala blaženog Alojzija Stepinca, najvećeg sina hrvatskog naroda.

Izvor: narod.hr/vecernji.hr