Dana 11. srpnja 1995. Srebrenicu su nakon više od tri godine opsade zauzele srpske snage. Premoć u oružju koje je Srbima stavila na raspolaganje komunistička JNA najveći je krivac za pad Srebrenice. Time JNA i komunistički vođe postaju direktni krivci za genocid nad Bošnjacima i drugim narodima Jugoslavije.
Mjesta kao Vukovar, Srebrenica i druga razbili su lažni mit o Jugoslaviji kao zajednici bratskih i ravnopravnih naroda i JNA kao zajedničkoj vojsci „naroda i narodnosti SFRJ“.
Iza Jugoslavije, i prve i druge, uvijek ostaju desetine tisuća nevinih žrtava ubijenih uglavnom iz ruku velikosrba obučenih u razne odore i razna znakovlja, ali uvijek sa istim ciljem – Velika Srbija.
Danas obilježavamo dvadeset i prvu godišnjicu genocida nad srebreničkim Bošnjacima što su ga 1995. počinili pripadnici tadašnje vojske i policije bosanskih Srba pod zapovjedništvom Ratka Mladića, bivšim visokim oficirom JNA koji je u toj odori počinio i brojne zločine po Hrvatskoj 1991.
Postrojbe kojima je zapovijedao Mladić zaštićenu zonu Srebrenice napale su 6. srpnja 1995. Pri tom su naišli na slab otpor nizozemskih vojnika iz sastava UNPROFOR-a kojima je zbog političkih prijepora i neodlučnosti UN-a bila uskraćena i zračna potpora borbenih zrakoplova bez čega nije bilo moguće zaustaviti prodor srpskih snaga.
Konačni pad Srebrenice slijedio je 11. srpnja nakon čega su nizozemski vojnici Mladićevom snagama predali sve Bošnjake koji su spas potražili u bazi u Potočarima.
Istodobno je trajao zvjerski progon i ubijanje bošnjačkih muškaraca koji su se kroz šumske predjele pokušali izvući prema teritoriju pod nadzorom Armije BiH u pravcu Tuzle.
Masovne likvidacije zarobljenih Bošnjaka počele su 13. srpnja, a više od 23 tisuće srebreničkih žena i djece protjerano je. Područje Srebrenice u cijelosti je etnički očišćeno.
Taj su zločin Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodni sud pravde (ICJ) okvalificirali kao genocid sukladno odredbama konvencije o sprečavanju genocida iz 1948. godine.
Nakon pada Srebrenice prijavljen je nestanak 8372 osobe bošnjačke nacionalnosti i jednog Hrvata, Rudolfa Hrena.
ICTY je zbog odgovornosti za srebrenički genocid osudio 14 osoba, od toga trojicu zapovjednika vojske bosanskih Srba doživotno.
Radovan Karadžić – vođa Srba odgovoran za genocid u Srebrenici
‘Vi Radovane Karadžiću niste krivi po točki 1. ali ste krivi za progon kao zločin protiv čovječnosti, istrebljenje, ubojstva, ubojstvo kao kršenje zakona ratovanja, deportaciju, nehumana djela i prisilno premještanje, širenje terora, protupravne napade na civile te uzimanje talaca kao kršenje zakona. Pretresno vijeće osuđuje vas na jedinstvenu kaznu od 40 godina zatvora’, rekao je prilikom izricanja kazne predsjednik sudskog vijeća O-Gon Kwon.
Raspravno vijeće utvrdilo je da je Karadžić kriv za genocid u Srebrenici i višegodišnje teroriziranje Sarajeva kao i za uzimanje pripadnika UN-a za taoce, a utvrdilo je da nije bilo genocida u sedam općina – Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku te ga je oslobodilo krivnje za taj dio optužnice.
Sud je utvrdio da je postojao plan sudionika udruženog zločinačkog pothvata za eliminaciju stanovništva Srebrenice kroz prisilno premještanje žena, djece i starijih muškaraca te ubijanje i mučenje muškaraca što je dosegnulo razmjere genocida.
Krvavo srbijansko 20. stoljeće
Veliki dio krivice za genocid u Srebrenici, kao i za ubijanja u Hrvatskoj tijekom domovinskog rata, snosi međunarodna zajednica (osobito Europa i EU) koja je prilično pasivno promatrala krvavi pir Srba po državama bivše Jugoslavije. Do zuba naoružani oružjem JNA, koje su u vrijeme Jugoslavije za JNA kupovali i Hrvati i Bošnjaci i Albanci (a koje je JNA predala Srbima) napadali su gotovo goloruke branitelje gdje god su stigli.
Nakon osvajanja pojedinih mjesta počele bi masovne likvidacije i etničko čišćenje svih stanovnika – muškaraca, žena, djece, staraca – u cilju stvaranja Velike Srbije. Tako je na pragu 21. stoljeća Europa (in)direktno kriva za strašne zločine srpske vojske na zacrtanim teritorijima Velike Srbije.
Ono što čudi jest čuđenje Europe. Nakon Balkanskih ratova, I. svjetskog rata, II. svjetskog rata i zločina nad Bugarima, Albancima, Turcima, Makedoncima, autohtonim Crnogorcima, muslimanima Sandžaka, pa kasnije muslimanima Bosne i Hercegovine, Hrvatima Bosne, Hercegovine i Hrvatske jedino čuđenje jest – zašto se Europa nakon svega čudila?
Ovo je ionako bio samo nastavak i pokušaj stavljanja točke na ‘i’ krvavog srbijanskog 20. stoljeća.
U tome bi i uspjeli da na čelu Hrvatske nije stajao ratni vođa Hrvata dr. Franjo Tuđman, te izuzetno motivirani i hrabri hrvatski branitelji koji su jednom zauvijek ovaj fašistički projekt Velike Srbije riješili – Olujom!
Izvor: narod.hr
