Na današnji dan 1898. rođen je Martin Bubanj, domaći sin Hrvatskog Primorja, svećenik, domoljub i jedan od prvaka Katoličkog pokreta na Sušaku. Progonili su ga Srbi u prvoj Jugoslaviji, a ubili partizani 1945. i bacili u jamu Bezdan pored Kostrene, kao i mnoge druge Hrvate. Naknadno nakon što su ubili svećenika, drske zvijeri s crvenom petokrakom su podigle optužnicu protiv mrtvog Bubnja osudili ga na smrt.
Života ga je koštalo to što je u jednoj radio emisiji samo spomenuo strašni partizanski zločin na Daksi kod Dubrovnika.
To je bio taj “antifašizam” o kojemu se se pjesme pjevale – ubijanje nevinih ljudi.
Bio je župnik na hrvatskom Sušaku u vrijeme fašističke okupacije Rijeke i Istre, te sustavno širio domoljubnu svijest među proganjanim Hrvatima Kvarnera i Istre.
Martin Bubanj bio je čovjek u punom smislu riječi, svećenik, Hrvat. Dakle, grijeh mu je bio to napisano. Zato je otpušten od srbijanskih šovinista u kraljevoj Jugoslaviji iz profesorske službe “da ne kvari mladež”.
Naime, unosio je u duše mladih ljudi vjeru u Boga i ljubav prema svom hrvatskom narodu, a to “jugovna vlast” stare Jugoslavije nije odobravala. Znao je reći u razgovoru: “Svaki narod ima pravo da si kroji sudbinu. To je njegovo pravo, koje mu nitko ne smije i ne može uzeti.” Bubanj je bio intelektualac i volio mlade, a vodio je duhovno srednjoškolski “Domagoj” i uređivao časopis znakovitog imena „Istina“.
Hrvatski Sušak u velikosrpskoj Jugoslaviji
Sušak je bio granica između istog naroda kojeg je razdvajala Rječina. S desne strane Rječine, Hrvati Istre i Kvarnera stenjali su pred strašnim progonima i ubojstvima talijanskih fašista, a s lijeve ih je progonila velikosrpska vlast kraljeve Jugoslavije.
U to vrijeme na Sušaku u gimnaziji bile su tri grupe: jugovina (sokolaši), komunisti i vjerski orijentirani Hrvati s hrvatskim duhom (klerikalci). Dominirala je “jugovna” grupa, jer je imala uz sebe vlast. Komunisti su nastupali i prikrivali se pod plaštem (lažne) socijalne brige za ljude, a skrivali ideologiju, dok su klerikalci nastupali otvoreno, a čak su počeli izdavati list pod naslovom “Šum Jadrana”.
Sveti Sava – nametnuti blagdan hrvatskim školama Kvarnera!
Mladi vjeroučitelj prof. Martin Bubanj bio je već tada suočen s činjenicom da su “Hrvati poniženi i uvrijeđeni u svojem ponosu i u svojoj nacionalnoj časti”, a “u svojoj kući nemaju nikakvih prava” stoga što je “srbijanska hegemonija zauzela pozicije”, jer je “dvor srpski, srpska je diplomacija”, a “iz naših škola izbačeni su hrvatski udžbenici i uvode se srpski (…), inferiorni po sadržaju i štampani ćirilicom”.
Štoviše, “mi smo to na Sušaku još više osjetili stoga što je sv. Sava ujedno i krsna slava gimnazije katoličkoga i hrvatskoga Sušaka”.
Srpski i pravoslavni blagdan sv. Save proglašen je općim blagdanom u hrvatskim školama te su i hrvatski, katolički učenici morali slaviti praznik koji nije odgovarao njihovim uvjerenjima i htijenjima.
Dolazak partizana u Sušak – početak masovnog ludila i ubijanja
Partizani su se počeli pojavljivati s obećanjima da će donijeti slobodu, a znamo da su donosili smrt i punili jame brojnim žrtvama. Župniku Bubnju su prijetili i neki su govorili da se na neko vrijeme skloni. No, on reče, da nije nikad nikome naškodio, štoviše mnoge je pomogao.
Dakle, dolaze partizani i odmah Bubanj već u skloništu biva prozvan, odveden i nikad se nije vratio.
Bačen je u kostrensku jamu, nazvanu Bezdan. Ta jama je ravno od škole prema moru. Dakako, nije samo župnik Bubanj bačen u nju, nego i mnogi drugi nevini ljudi.
Broj ubijenih za sada je nemoguće utvrditi jer se o tom događaju počelo javno govoriti tek nakon uspostave Republike Hrvatske, a sustavnih povijesnih istraživanja pobijenih Hrvata i bačenih u jame još nema (a kamoli optužnica protiv masovnih ubojica iz redova partizana).
Po nekim procjenama, u Kostreni je ubijeno više stotina osoba. Oni su dovažani u zgradu kostrenske osnovne škole, te su noću tjerani do ove jame i ubijani. U jamu je, po svjedočenjima mještana Kostrene, bacano živo vapno, a kasnije je zatrpavana otpadnim materijalom.
Nakon smrti i bacanja u jamu, komunistički sud je podigao optužnicu (!) protiv mrtvog Martina Bubnja. Tamo čak piše da je pomagao i „partizanima da izađu iz zatvora“, da je „bio dobar čovjek i pomagao mnogima“, te da „nije simpatizirao ustaški pokret“.
Života ga je koštalo što je u jednoj radio emisiji samo spomenuo strašni partizanski zločin na Daksi kod Dubrovnika.
Na Sušaku, u Rečini / kalna voda teče. / Svaki put, kad tuda projden / srce me zapeče. / Na Rečini stoji most, / ničesa ne veže, / po njen gredu soldati, / svaki pušku steže. / Preko mosta lipi grad / Pun je naših brati, / a do mosta jedna žica: / tu te čeka mati. / Stoji tamo cilo jutro, / stati će do noći, / čekati će, / ufati će / ćeš li moći doći. (Mate Balota)
Tekst o svećeniku Bubnju i zločinima partizana nad Hrvatima Primorja možete pročitati ovdje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
