Britanski premijer Winston Churchill i američki predsjednik Franklin D. Roosevelt 1941. u Placentia Bayu na New Foundlandu potpisali su Atlantsku povelju kojom su određeni poslijeratni ciljevi Velike Britanije i SAD-a.
Atlantska povelja sadržavala je zajedničke ciljeve dviju država te njihovu zamisao o uređenju svijeta nakon uništenja nacističke Njemačke.
Povelja je bila preteča kasnijoj deklaraciji o Ujedinjenim narodima.
Potpisom povelje Churchill je nastojao osigurati suradnju sa SAD-om, smatrajući da Britanija neće sama moći pobjediti Njemačku, ali i da SAD neće moći ostati po strani u ratu.
Roosevelt se nije mogao odmah uključiti u rat jer je javnost u SAD-u toga trenutka bila izričito protiv toga. Povelja nije bila nikakav ugovor između dvije sile, nego predstavlja potvrdu zajedničkih principa u nacionalnim politikama obje zemlje kojima oni polažu zajedničke nade za bolju budućnost svijeta.
U tekstu povelje se kaže kako se nadaju da će nakon konačne pobjede nacizma biti stvorene mogućnosti za siguran život ljudi u granicama svojih zemalja.
No, to se neće moći dogoditi ukoliko se zemlje nastave naoružavati na kopnu, moru ili u zraku. Tekst ukazuje na želju uspostave jedne svjetske organizacije koja će biti u stanju osigurati svjetski mir i dijalog među nacijama.
U zemljama koje su bile pod nacističkom okupacijom povelja je dočekana kao poruka nade i mira.
Kratko nakon Churchillovog povratka sa sastanka, predstavnici 10 vlada sastali su se u Londonu i podržali principe Atlantske povelje potpisivanjem deklaracije u rujnu 1941., a riječ je o Sovjetskom Savezu i devet okupiranjih zemalja Europe: Belgiji, Nizozemskoj, Luksemburgu, Poljskoj, Čehoslovačkoj, Grčkoj, Norveškoj, Jugoslaviji i Francuskoj.
