Dok za desetine tisuća ubijenih civila, žena, djece, muškaraca i staraca, postoji opći konsenzus da su partizani napravili masovni zločin neviđenih razmjera, u hrvatskom javnom i političkom životu još se čuju glasovi da su partizani ubijali zarobljene vojnike jer je među njima bilo zločinaca. Naravno, tu perverznu i morbidnu logiku ne žele primijeniti na druge zarobljenike u drugim ratovima, recimo veliki broj zarobljenih vojnika zločinačke vojske SAO Krajine u Domovinskom ratu.
Jesu li 1945. na snazi bile ratne konvencije o zaštiti zarobljenika?
Međunarodne konvencije 1945. štitile ratne zarobljenike
Pitanje izručenja velikog broja vojnika i civila u svibnju 1945. sastavni je dio i važno pitanje sveukupne Bleiburške tragedije. Zaštita Haške konvencije i Ženevskih konvencija, za koje je jedna od izvornih potpisnica bila Britanija (već od 23. lipnja 1931.), a njezine su potpisnice bile i Demokratska Federativna Jugoslavija (pozivajući se na međunarodnopravni kontinuitet s Kraljevinom Jugoslavijom) i NDH (od 20. siječnja 1943.), zakonske odredbe o pravima zarobljenika, kao i dogovor u Jalti (Krim) u veljači 1945., ključni su trenuci za proučavanje te problematike, piše vecernji.hr
U novije vrijeme često se naglašava da se na cijeli problem ne mogu primjenjivati danas vrijedeće pravne norme (što potvrđuje i osnovno pravilo kaznenog prava nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege, tj. nema kazne bez zakona), no to ne znači da ne postoji pravo mjerodavno za bleiburška pitanja. Kao i svaki povijesni događaj, treba ga promatrati u kontekstu općih događanja. Taj problem spoj je političkih, pravnih i vojnih segmenata koji se ne smiju ispustiti iz vida.
(…)
Prema političkim dogovorima i sporazumu u Jalti, već je unaprijed označen položaj i sudbina poslijeratnih zarobljenika. No treba napomenuti da se te odredbe odnose na sovjetske građane, koje je prema dogovoru trebalo izručiti Crvenoj armiji. Pripadnici snaga NDH, kao i ostali “jugoslavenski državljani”, nisu spominjani u tom dogovoru. Zanimljivo je da tadašnji američki državni tajnik Edward R. Stettinius, odgovarajući na naputke prema kojima se treba suprotstaviti dogovoru ako on zahtijeva uporabu sile, navodi da s obzirom na postignuti dogovor u Jalti “ne bi bilo mudro uključivati pitanja koja se tiču zaštite Ženevske konvencije”.
Iz toga jasno proizlazi da je pravo na “politički azil” žrtvovano pred činjenicom da treba postići što hitniji dogovor.
Britanci bili svjesni što čeka zarobljenike
Zanimljivo je kako o tome svjedoče jugoslavenski dokumenti: “U vezi s Istrom borci, govoreći da Englezi hoće da nam otmu Istru, dolazili su u nepravilan stav prema Englezima i sumnjali u njih kao Saveznika. Čak se govorilo i o tome kako ćemo se tući s Englezima.” Stoga, u takvim napetim odnosima među saveznicima, koji su u jednom trenutku bili pripravni na vrlo izgledne nastavke vojnih operacija i daljnje sukobe, dolazak velikog vala izbjeglica nije bio olakšanje za Britansku vojsku. Njihov smještaj, opskrba, prehrana i medicinska pomoć bili su gotovo neizvedivi u postojećim uvjetima. Pa je, prema tome, problem “operativne okolnosti” znatno utjecao na ukupno stanje. Tako je, prema jugoslavenskoj strani, problem nerazumijevanja lako riješen s obzirom na to da su “…borci na svoje oči vidjeli kod Bleiburga da Englezi poštuju ugovore, jer su oni tamo izručili našoj Armiji svu fašističku gamad iz naše zemlje”.
Britanci su bili i više nego svjesni toga kakav “prijam” očekuje izručene zarobljenike u Jugoslaviji, no unatoč toj činjenici repatrijacije su nastavljane. Time je “V. Britanija (…) prekršila odredbe čl. 2., 7. i 18. Ženevske konvencije o zaštiti ratnih zarobljenika iz 1929. god. čija je potpisnica”.
(…)
U Londonu postoji spomen ploča za zarobljenike i žrtve komunističkih ubojica!
Simptomatično je da 1948. u Foreign Officeu zaključuju o svojoj politici izručenja Jugoslaviji od 1945., naglašavajući: “Početna odluka da se oni predaju proizašla je iz prirodne želje svih zemalja na kraju rata da se vidi pravda na djelu i da izdajnici budu kažnjeni, ali nas je pervertitna priroda sudske administracije u satelitskim zemljama vodila da postanemo izrazito nevoljni da se dalje preda veći broj ljudi (…) koji se traži, ne zbog ratnih optužbi nego zbog njihovih političkih uvjerenja i u nekim slučajevima njihova djelovanja nakon rata.” Taj stav ne odnosi se isključivo na izručenja vezana uz Bleiburg i izručenja iz neposredne završnice rata, no zrcali nam jedno opće razmišljanje
Zanimljivo je napomenuti da je sedamdesetih godina pitanje britanske uloge u Austriji 1945. postalo sve prisutnije u javnosti, da su članovi Britanskog parlamenta podigli u Londonu spomen-ploču koja se nalazi nedaleko od muzeja Victoria & Albert (Thurloe Place na ulici Cromwell). Ako prolaznik zastane, može pročitati natpis:
“Ovu spomen-ploču postavili su članovi svih stranaka obaju domova Parlamenta, kao i mnogi simpatizeri, kao sjećanje na nebrojene nedužne muškarce, žene i djecu iz Sovjetskog Saveza i ostalih istočnoeuropskih zemalja, koji su zarobljeni i stradali od ruke komunističkih vlada nakon repatrijacije provedene na kraju Drugoga svjetskog rata.
Počivali u miru.”
Zanimljivo je da se Nicholas Bethell zalagao da se na natpisu dopiše: “Protiv svoje volje izručeni u zarobljeništvo i smrt od strane Britanaca i njihovih saveznika”, no njegov prijedlog zabranila je tadašnja vlada.
Iako se na natpisu ne spominje britanska prisutnost u spornim događanjima, nastojeći tako izbjeći pitanje moralne odgovornosti, pitanje je zašto je u Londonu podignut spomenik ako Britanci nisu bili odgovorni za te ljude.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
