Nisu Srebrenica i istočna Bosna doživjele genocid samo 1995. godine. Prvi četnički pokolj u NDH dogodio se u kolovozu 1941., drugi u kolovozu 1942., treći u siječnju i veljači 1943., a počinili su ih četnici uz podršku i pokroviteljstvo Talijana. Poslije kapitulacije Italije u rujnu 1943. Talijani su oružje predali četnicima, a potom je uslijedio četvrti četnički pokolj – uz odobrenje Nijemaca. Peti je pokolj uslijedio pri završetku rata i pri povratku partizana u Srbiju, poslije listopada 1944. i masovnoga prijelaza četnika u partizanske jedinice.
Nije pokolj u Srebrenici 1995. bio prvi koji su Srbi napravili u tom dijelu države. Zapravo, pokolj je počeo 1992. kada je srpska vojska počinila monstruozne zločine nad Bošnjacima istočne Bosne od Zvornika pa u svim mjestima uz Drinu sve do Foče.
Tamo je ubijeno oko 33.000 ljudi, a jedine dvije enklave koje su cijelo vrijeme rata u BiH održale obranu su Srebrenica i Goražde. Zato je i bijes srpske vojske bio toliko velik: Srbi su smatrali da se moraju osvetiti za junačku obranu Srebrenice i pobili su 8.000 ljudi na kraju 20. stoljeća.
Isti zločin osvete radi junačke obrane grada počinili su u Vukovaru.
Da je srpska vojska genocidna, svjedoče i zločini koje su počinili i za vrijeme Drugog svjetskog rata na ovom području NDH, ali i brojni zločini srpskih partizanskih jedinica iz istične Bosne, počinjenih osobito nakon završetka II. svjetskog rata.
O tomu – prvom četničkom pokolju v. Dedijer, Vladimir; Miletić, Antun, “Genocid nad Muslimanima 1941-1945: Zbornik dokumenata i svjedočenja (Sarajevo, Svjetlost, 1990., str. 59. i 86.)”. Drugi četnički pokolj dogodio se u kolovozu 1942. (v. Genocid…, str. 159.). Treći četnički pokolj dogodio se u siječnju i veljači 1943. (v. Genocid…, str. 291., 330. i 377.). Sve ove pokolje počinili su četnici uz podršku i pokroviteljstvo Talijana. Poslije kapitulacije Italije u rujnu 1943. Talijani su svoje oružje predali četnicima, a potom je uslijedio i četvrti četnički pokolj – uz odobrenje Nijemaca (v. Genocid…, str. 421.). Pretposljednji, peti pokolj, uslijedio je pri završetku rata i pri povratku partizana u Srbiju, poslije listopada 1944. i masovnoga prijelaza četnika u partizanske jedinice.
Takav slijed događaja nastavljen je i u poraću.
Svi su pokolji bili sastavni dio Dražina četničkoga programa stvaranja velike Srbije iz 1941. godine u znaku kokarde, a završili s petokrakom 1945. godine, piše hkv.hr.
Četnički pokolj u Srebrenici (NDH) iz ljeta 1941.
Evo što o prvome pokolju u Srebrenici od 18. kolovoza 1941. godine svjedoči Muharem Đozić u siječnju 1942. godine (usp. Genocid nad Muslimanima, str. 86.):
“Dana 18. kolovoza 1941. godine četnici zauzeli su Srebrenicu, prilikom ulaska četnika u Srebrenicu bilo ih je oko 3000 sa oružjem bilo ih je oko 1000. Vođa četnika bio je Jezdimir Dangić, major bivše jugoslovenske žandarmerije. Prilikom odbrane Srebrenice poginuo je satnik Nikola Grabušek, a ranjen je poručnik čije ime ne znam, a od vojnika poginulo je 7, a ostali su napustili borbu jer nisu imali dovoljno municije. Ja sam kao ustaša i ujedno vršioc dužnosti logornika, borio sam se sa nekoliko ustaša i milicije i nije nam pošlo za rukom borbu zadržati jer nismo imali dosta municije.
Po ulazu četnika u varoš, dosta građana koji su bili naoružani, prikrili su oružje, da ne bi palo u ruke četnika i pobjegli u šumu. Četnici su odmah postavili svoju vlast i odredili za komandanta Tošića biv. učitelja i rez. poručnika. Odmah su sve namirnice od muslimana oduzeli, radnje izbjeglih muslimana opljačkali, a iz trg. radnji vlasnika koji su ostali u Srebrenici uzimali su robu na reverse. U pojedinim selima oko Srebrenice silovali su ženski živalj, a naročito djevojke. Kada su četnici zauzeli Srebrenicu ubili su oko 10 muslimana.
Dana 5. siječnja 1942. godine, došao je Rajko Čelonja iz sela Birča kotar Vlasenica sa još oko 400 četnika i u Srebrenici ubili oko 25 muslimana, opljačkali sve trgovačke radnje i kuće katolika i muslimana. Tom prilikom muslimansko stanovništvo izbjeglo iz varoši i noćivalo po šumama cijelih 10 dana te nije smelo se vratiti kućama. Muslimanima prilikom pada Srebrenice i za vreme bavljenja četnika u Srebrenici poubijano je i odvedeno u šumama, bačeno u jamama sigurno oko 1 000 ljudi a vjerojatno i više. Prilikom njihovog rada u Vlasenici, Aćim Babić trgovac iz Krama kod Vlasenice, osnovao je u Vlasenici t. z. vladu istočne Bosne, kojoj je bio sam na čelu, a major Jezdimir Dangić bio je komandant svih četa, odreda i operirao prema Višegradu, Rogatici, Zvorniku i Kladnju i Foči. Major Dangić sporazumio se je sa Čičom u Romaniji i imao je Čiča zadatak da brani front od Sarajeva prema Vlasenici i Srebrenici, da Hrvatska vojska ne bi oslobodila ove varoši, a hranu i municiju dobivao je iz Srebrenice, a u Srebrenicu je dolazila municija iz Užica, odakle su slali srbijanski partizani jer se je Dangić s njima sporazumio.
U zadnje vrijeme nastao je nesporazum između Dangića i Babića uslijed toga što je Dangić htio biti predsjednik narodno-oslobodilačke vlade i nastao je razdor između njih t. j. četnika i partizana.
Kada su se pojavile njemačke trupe iz Srbije, Dangić je pobjegao u Srbiju kod Ljubovije. Grupe četnika većinom bježe prema Ljuboviji i Bajinoj Bašti. 14. ov. mj. oko 17 sati pobjegli su svi građani Srbi i četnici iz Srebrenice u šume i preko Drine prema Srbiji. Po dolasku Nijemaca u Srebrenicu, isti su se zadržali svega 4 dana, a zato vrijeme pošao sam kod Njemačkog komandanta da ga zamolim da njemačka vojska ostane duže vrieme, ali on mi je kazao da ne može duže od 4 dana jer da će za to vrijeme doći Hrvatska vojska, međutim Nijemci su pošli, Hrvatska vojska nije došla, te je cjelokupno stanovništvo muslimansko iz Srebrenice pošlo za Njemačkom vojskom u Zvornik gdje se i sada nalazi.
Saznao sam u Zvorniku da su pričali Njemački vojnici, da je Haćim Babić uhvaćen i da leži u zatvoru u Zvorniku a da je uhvaćen u Han Pjesku u ženskom odjelu. Pero Dangić, rođak majora Dangića ubijen je od strane Nijemaca. Po odlasku njemačke vojske iz Srebrenice, odmah su došli četnici i partizani te se i sada nalaze u Srebrenici. Zato molim nadležne da se po mogućnosti što prije uputi naša vojska tamo.
Đozić Muharem”
Događanja iz zapadne Srbije i istočne Bosne 1941. najbolje karakteriziraju bit Dražina četničkoga pokreta i Titova partizanskoga pokreta, od kojih su oba imala zadaću obnovu Jugoslavije i bili su uglavnom dominantno sastavljeni od Srba, a ideološki sa suprotnim nabojima:
Dražini četnici u programu su imali zacrtano stvaranje velike Jugoslavije i u njoj Velike Srbije, a Titovi partizani stvaranje komunističke Jugoslavije.
Tu su zapravo svi pokušaji savezničkih sila da ih stave pod zajedničku komandu bili neuspješni i pretvorili su se u okrutni rat jednih protiv drugih do istrjebljenja, ali ne samo u pitanju vojnih snaga, nego i civilnoga pučanstva, a to je imalo nesagledive posljedice tijekom nadolazećega rata. Nastojanja saveznika da ih stave skupa išla su dotle da su tražili od Draže i od Tita da bez pitanja o njihovu prethodnome ratnom djelovanju prihvate četnike ili partizane prilikom prijelaza iz jednih zaraćenih postrojba u druge.
Danas se u Republici Srpskoj, na mjestima najvećih četničkih pokolja u NDH i zadnjem ratu, u Višegradu i Bileći: podižu spomenici koljačima i ubojicama Draži Mihajloviću i njegovim četnicima.
Ironija i kukavičluk: vlada HDZ-a i Andreja Plenkovića, na drugoj strani dok se podižu četnički spomenici, izmješta ploču s imenima poginulih junaka i Domovinskog rata koji su masakrirani u Jasenovcu. I to na zahtjev i javno traženje predstavnika srpske manjine Milorada Pupovca, koji nikada nije kao saborski zastupnik podigao glas protiv rehabilitacije četnika u Srbiji. Također, Srbi su četiri godine držali Jasenovac pod okupacijom i tamo počinili brojne zločine nad Hrvatima do Oluje.
Čovjek se pita: je li to moguće?
Da.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
